Koliko znamo o tom briljantnom fizičaru, geografu, kartografu, historičaru, izumitelju, slikaru, navigatoru, agronomu,
dramskom scenaristi, sultanskom savjetniku i sabesjedniku, vitezu, mačevaocu, oružaru, minijaturisti po kojem se danas zove jedan poseban stil u osmanskoj umjetnosti i matematičaru kojem se na raznim svjetskim univerzitetima priznaje doprinos razvoju matematike.Osmansko carstvo (1299–1922) iznjedrilo je tokom svog postojanja dugog više od šest stoljeća brojne velike vladare, vojskovođe, naučnike, diplomate i umjetnike. Imperiju koja se prostirala Evropom, Azijom i Afrikom predvodili su pomno birani, obrazovani i trenirani kadrovi koji su, zahvaljujući ostvarenim rezultatima, napredovali u službi; pri čemu njihovo etničko potjecište nema značajnu ulogu u tom procesu. Bitne su bile samo vještina i odanost. U takvom jednom sistemu svi su mogli napredovati. Činjenica da je Osmansko carstvo u tom periodu bilo najveće na prostranom svijetu govori da svi i jesu napredovali, ali samo su oni najbriljantniji uspijevali svojim djelima osigurati status kakav niti jedna vlast poslije raspada carstva nije mogla osporiti, zanijekati ili odbaciti: status neprolaznosti.
O tim velikanima danas imamo priliku čitati, o njima i njihovim djelima saznavati korisne informacije i u njihovoj posvećenosti vlastitom životnom pozivu pronalaziti nadahnuće. Oni koji su napredovali, ostavljali trag u vremenu, otkrivali neka nova otkrića, osvajali utvrde i gradove, potpisivali mirovne sporazume, u ime sultana, između osmanskog i drugih carstava tog doba, danas znamo malo; iako ni njihovo djelo nije zanemarivo.
Među onim velikanima koji su, zahvaljujući svojim uspjesima, nezaobilazni u proučavanju Osmanskog carstva, odnosno koji su stekli status neprolaznih veličina jednog povijesnog razdoblja koje je trajalo više od polovine milenija, posebno mjesto zauzima niz Bošnjaka koji su u određenim trenucima, kao potpuni opunomoćenici velikog sultana, u svojstvu premijera i ministara, utjecali na brojne procese carstva koje je bilo tako bitno da je jednom veličanstvenom pobjedom, osvajanjem jednog veličanstvenog grada kakav je Konstantinopolis (kasnije Istanbul), stavilo tačku na milenijsko razdoblje koje poznajemo kao srednji vijek (5–15. stoljeća).
Među tim velikanima bošnjačkog porijekla imamo one koji su najveći od najvećih. Mehmed-paša Sokolović, kojeg smo predstavili u prvom nastavku Bošnjačkog leksikona, u istom tekstu spomenuti Deli Hasan-paša, Mustafa Lala-paša, te na koncu i najbriljantniji naučni um Osmanskog carstva Nasuh Matrakči svrstavaju se među najveće od najvećih.Nasuh je toliko značajna naučna i umjetnička pojava u povijesti Osmanskog carstva da ga ne zaobilazi niti jedna značajnija studija o tom carstvu. Radovi o njegovom liku i djelu, njegovim dostignućima u raznim oblastima i disciplinama pisani na turskom, perzijskom, arapskom, engleskom, francuskom, italijanskom i drugim jezicima objavljeni su širom svijeta; od Koreje preko Irana, Turske i Bosne i Hercegovine pa sve do Teksasa. Njegova naučna i umjetnička dostignuća nije mogao previdjeti čak ni sistem koji je nakon raspada Osmanskog carstva krenuo u svođenje računa s prošlošću uz tvrdnju da se time račun svodi s nazadnošću i priprema korak kojim je neophodno kročiti u moderan svijet.
Tako je još davne 1963. godine Odjel za izdavaštvo Univerziteta Ankara (Ankara Üniversitesi) objavio vrlo kvalitetnu studiju Matrakçı Nasûh, u kojoj je Hüseyin Gazi Yurdaydın dokazao da je rukopis nepoznatog autora u Britanskoj nacionalnoj biblioteci, ustvari, djelo čuvenog Matrakčija. Djela ovog velikog Bošnjaka, između ostalih, analizirali su i Kathryn A. Ebel, Charles Rieu, Dominique Halbout du Tanney, Davut Erkan, İhsan Işık, Sencer Çorlu i Ayşegül Muhcu, a radove o njemu uređivao je i nekadašnji generalni sekretar Organizacije islamske konferencije (OIC) Ekmeleddin İhsanoğlu. Kod nas su o ovom prelijepom listu bosanskohercegovačkog gorja pisali Džemal Čehajić, Amina Šiljak-Jesenković, Adnan Kadrić, Aladin Husić, Elma Korić, Ahmed Zildžić, Madžida Mašić, Aida Smailbegović i Medžida Selmanović. Radovi s okruglog stola upriličenog u čast Nasuha Matrakčija, naučnika, književnika, minijaturiste, u njegovom rodnom Visokom objavljeni su 2014. godine u 121. broju zagrebačkog Behara, koji je moguće pronaći i na internetu.
Nakon svega navedenog, ko je, zaista, bio taj Nasuh Matrakči, ili Matrakčija, kako mu nadimak zaslužen osmišljanjem igre matraka, koju je volio i sam Sulejman Veličanstveni, volimo prilagođavati našem bosanskom jeziku, o kojem se širom svijeta pišu naučni radovi? Koliko znamo o tom briljantnom fizičaru, geografu, kartografu, historičaru, izumitelju, slikaru, navigatoru, agronomu, dramskom scenaristi, sultanskom savjetniku i sabesjedniku, vitezu, mačevaocu, oružaru, minijaturisti po kojem se danas zove jedan poseban stil u osmanskoj umjetnosti i matematičaru kojem se na raznim svjetskim univerzitetima priznaje doprinos razvoju matematike? S obzirom na to da smo tokom više od stotinu godina, koliko je proteklo od okončanja osmanske uprave nad Bosnom i Hercegovinom do proglašenja bosanskohercegovačke nezavisnosti, bili bombardirani netačnim tvrdnjama da je Osmansko carstvo bilo zaostalo, truhlo, nerazvijeno i da nas je samo izrabljivalo kao topovsko meso za ostvarenje sultanskih imperijalističkih ciljeva, možda bismo na postavljena pitanja najbolje mogli odgovoriti kontekstualizacijom Matrakčijevog naučnog genija i utjecaja u današnjem dobu. Zamislimo čovjeka kojem bi danas bilo ponuđeno da, u isto vrijeme, bude predsjednik američke Akademije nauka i umjetnosti, savjetnik predsjednika Trumpa i scenarista na Broadwayu i koji bi na sve to samo odmahnuo rekavši: “Vi mene zezate?!” Otprilike tako. A sada se možemo detaljnije upoznati s čovjekom koji je ostavio traga u vremenu i koji po svemu zaslužuje mjesto u udžbenicima u Bosni i Hercegovini. Ne zbog njega nego zbog nas i naše djece, da znamo i da znaju kakve je sve velikane iznjedrio ovaj narod.
Uprkos svim Nasuhovim naučnim i umjetničkim uspjesima, o njegovom životu malo se zna. On sam, na početku svog možda i najčuvenijeg djela o ljepoti pisara i savršenosti računovođa (Cemâlü’l-Küttâb i Kemalü’l-Hisâb), koje je postalo obaveznim štivom u osmanskim višim školama za računovođe, bilježi da mu se otac zvao Abdullah, a djed Karađoz (Karagöz), te da je rodom iz Bosne. Pretpostavlja se da se rodio 1480. godine. U turskoj historiografiji postoje dvije tvrdnje vezane za njegovo rodno mjesto. Prema jednoj, rodio se u Sarajevu, a prema drugoj u Visokom. Âşık Çelebi bilježi da je mladi i perspektivni Nasuh elitnu višu školu za nadarene mladiće Enderun pohađao u doba Bajezida II i da mu je učitelj i svojevrsni mentor bio čuveni učitelj i umjetnik Sâî. O kakvoj je obrazovnoj ustanovi riječ, možda i najbolje pokazuje tvrdnja da su u nju bila upisivana samo djeca čiji je IQ bio viši od 120, a koju je prije nekoliko godina aktualizirao Mehmet Genç.
Spomenutu knjigu, u kojoj bilježi svoj rodoslov, napisao je za vladavine sultana Selima Yavuza (1470–1520), u čiju ju je čast na koncu i objavio. Iz djela Tuhfetü’l-guzât (Dar velikim ratnicima), napisanog 1530. godine, saznajemo da je u Egiptu boravio tokom namjesnikovanja Hayıra Beyeva, te da je ondje, odmjeravajući snagu i vještinu s tamošnjim vitezovima, osmislio igru matrak, po kojoj će na koncu i postati poznat. Hayır Bey u jednom svom pismu svjedoči da je Nasuh postao poznat po tome što mu niti jedan vitez nije mogao izaći na megdan, te da je pobjeđivao čak i najčuvenije majstore ratovanja mačem i kopljem. S obzirom na to da se čitaocima može učiniti začudnim uporno insistiranje na činjenici da je Nasuh osmislio igru matrak, koja je za vrlo kratko vrijeme postala veoma prihvaćena u Osmanskom carstvu, bitno je napomenuti da je ova igra znatno unaprijedila tehnike ratovanja u tom dobu i ponudila mogućnost kvalitetnijeg uvježbavanja mačevalaca. Kako? Tako što se matrak igra palicama pa su vojnici u toj igri bili oslobođeni straha od povređivanja “protivnika” oštricom mača, a to znači da su mogli mnogo kvalitetnije stjecati mačevalačke vještine. Igru je zavolio i sam sultan Sulejman Veličanstveni. Volio je, vele, matrak igrati samo s Nasuhom jer mu samo on nije popuštao.
Po osobnoj zapovjedi sultana Sulejmana, preveo je s arapskog na osmanski poznatu Taberijevu historiju; dodajući pritom dijelove vezane za historiju Osmanskog carstva. Vrlo značajna zapažanja o historijskim zbivanjima od 1520. do 1543. godine zabilježio je u djelu Süleymannâme, koje je čitalačkoj publici u Bosni i Hercegovini predstavio Ahmed Zildžić, a važne bilješke o Sulejmanovom pohodu na Iran i Irak pronalazimo u Nasuhovom djelu Beyân-ı Menâzil-i Sefer-i Irâkeyn-i Sultan Süleyman Han. Tokom skoro trogodišnjeg pohoda (1533–1535), od Istanbula do Tabriza, od Tabriza do Bagdada i natrag preko Tabriza do Istanbula, Nasuh je nacrtao minijature svih značajnijih gradova kroz koje je osmanska vojska na čelu sa Sulejmanom prošla. Jedini rukopis ovog djela čuva se u biblioteci Istanbulskog univerziteta (İÜ Ktp., TY, nr. 5964). Na svu sreću, Hüseyin G. Yurdaydın ovo je djelo, uz vrlo značajan uvodnik o Nasuhovom liku i djelu, napisano na turskom i engleskom jeziku, objavio sada već davne 1976. godine u Ankari. Nasuh je sultana Sulejmana pratio i tokom uspješnog pohoda na Kneževinu Moldaviju 1538. godine. Bilješke s tog pohoda pronalazimo u djelu Fetihname-i Kara Boğdan. Zanimljivo je da su, osim sultana, komandni štab činila četverica paša i da su dvojica, čini se, bili našeg porijekla. Za Deli Husrefa-pašu Sokolovića, kojeg smo spomenuli u prvom nastavku Bošnjačkog leksikona, pouzdano se zna da je našeg roda, dok se za Lütfi-pašu dvoji: jedni kažu da je bio Albanac, a drugi Bošnjak.
Zbog svih svojih naučnih i umjetničkih postignuća, Matrakči je nazivan osmanskim Da Vincijem, o njemu se pisalo kao značajnom savremeniku velikih evropskih mislilaca, a u posljednje vrijeme sve više pažnje stručne javnosti privlači i u rodnoj Bosni i Hercegovini. O njemu se posljednjih nekoliko godina piše, dobiva i uličicu u rodnom Visokom. Međutim, sve je to zanemarivo malo u odnosu na njegovu veličinu. Sve je to nedovoljno dok Nasuh Matrakčija Visočak ne pronađe put do udžbenika iz kojih će buduća pokoljenja učiti o jednom briljantnom geniju koji je iznjedrio ovaj narod, a koji je bio toliko skroman da se nije želio previše eksponirati za života. Da je bio takav, svjedoči upravo podatak da o njegovom životu znamo sasvim malo, a o privatnom skoro pa ništa. Mjesto u udžbenicima mu, kako već napomenusmo, treba dati ne zbog njega nego zbog nas i naše djece. Piše: Elvir MUSIĆ STAV.BA