Bosna kao “banana država” okvir je koji obesmišljava sva tri identiteta.

U trenutnoj konstelaciji političkih odnosa Bosnu kao državu brane SDA i DF. S druge strane, banana državu od Bosne pravi “Osmorka”. Kako su potkapacitirani za djelovanje u principijelnom duhu vrijednosti, a više nego osposobljeni za “snalaženje”, njihov su glavni motiv za bavljenje politikom krajnje prizemne naravi.

Izvor ozbiljne nestabilnosti u Bosni i Hercegovini organizirani je otpor političkom etabliranju bošnjačkog etnonacionalnog/kulturnog, bosanskog metakulturnog i bosanskohercegovačkog državnog identiteta; otpor koji je počeo pojavom Alije Izetbegovića na političkoj sceni bivše Jugoslavije i osnivanjem Stranke demokratske akcije. Razvijao se u dvije faze: političkoj i institucionalnoj borbi do početka srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, a onda i samom oružanom Agresijom na Bosnu i Genocidom nad Bošnjacima. Trenutno smo u trećoj fazi, u kojoj se, nakon neuspjele dvije, neoružanim (medijskim, političkim i diplomatskim) sredstvima nastoji poništiti bošnjački politički subjektivitet kao faktor bez kojeg su bosanski metakulturni i bosanskohercegovački državni identitet – prazni.

Zašto su Bošnjaci, Bosanci i Bosna i Hercegovina problem susjedima, prije svega, ali i određenim institucionalnim i vaninstitucionalnim centrima moći sa Zapada? Pokušat ćemo dati mogući odgovor...

Bošnjački identitet je problem jer je baziran na islamskom svjetopogledu i nasljeđu koje baštini iz islamsko-orijentalnog kruga, kulturno-civilizacijskog kruga kojem je i teritorijalno pripadao od 15. do kraja 19. stoljeća. Bošnjaci, kao autentičan evropski narod, a muslimanski evropski narod, ne uklapa se jednostavno u sliku recentne judeo-kršćanske kulture. Akcent stavljamo na prilog “jednostavno”. Odbijamo pojednostavljeno stajalište: “Evropa nas ne voli zato što smo muslimani.” Ne samo zato što je o ljubavi besmisleno govoriti u svjetlu političkih odnosa nego prije svega zbog toga što postoje dva bitna razloga zbog kojih bismo se trebali staviti u evropsku (judeo-kršćansku) poziciju i iz nje pokušati pogledati nas same. Takvo što je potrebno kako bismo bolje razumjeli ponašanje onog dijela zapadnih diplomata koji Bošnjake i Bosnu ne razumiju, te dali adekvatnije reakcije u cilju ostvarivanja naših nacionalnih interesa koji su, odmah ćemo to istaći, u skladu s bazičnim liberalno-demokratskim, odnosno zapadnim standardima.

Prvi razlog je pragmatičan strah Zapada od mogućeg utjecaja islamističkih i panislamističkih narativa s Istoka koji preko Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, kao članice Evropske unije, mogu utjecati na liberalno-demokratski poredak zapadne kulturne i političke hemisfere. SDA, kao politički stub bošnjačkog identiteta, niti je islamistička, niti panislamska. Naprotiv, možda je jedina politička organizacija na Balkanu čije je djelovanje skoro u potpunom u skladu sa liberalno-demokratskom političkom paradigmom. Ali jačanje antizapadnih narativa među Bošnjacima, koji se kreiraju što zbog loše informiranosti prosječnih građana, što zbog više nego loše politike zapadnih diplomata i brutalne medijske i političke agresije Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, samu SDA mogu primorati da u perspektivi svoj politički fokus pomjeri sa Zapada na Istok, mimo njene volje. Jer, ne smetnimo s uma, bazični zadatak SDA jeste da bude ogledalo naroda koji predstavlja i skrbi za njegove interese, a ne da bude opredijeljena ovako ili onako zbog nečijih drugih interesa.

Drugi razlog je taj što Bošnjaci, kao muslimanski narod, teško mogu prihvatiti postavke ideologije koja dolazi iz Brisela, a koja pod krinkom globalizma, zapravo, radi na ukidanju identitarnih razlika evropskih naroda, ne samo bošnjačkog. Riječ je o ideologiji, možda bolje reći “ideologiji”, koja u duhu kantovske interpretacije historije, odnosno stavljanja akcenta na univerzalni moral, zapravo, prerasta u novi milenijalistički poredak. Svjedoci smo, naime, ozbiljnog sukoba globalističkog i suverenističkog pogleda na svijet, sukoba koji usporava, a možda i onemogućava, evoluciju zapadnog projekta (Evropska unija) u jednu zdravu, nadnacionalnu organizaciju, u kojoj svi činioci poštuju najmanji zajednički sadržilac, a ne ugrožavaju partikularne interese. Evropska unija jeste u krizi, možda ponajviše zato što se “u odsustvu Boga moli policiji”, kako je to rekao Laibach u pjesmi Europe is falling apart. Taj sukob globalizma i suverenizma, koji nije jednostavan, i koji zahtjeva ozbiljna intelektualna pregnuća, našoj akademiji i analitičarima, potpuna je nepoznanica, a ako se i tematizira, preopterećen je uskim ideološkim stajalištima naše elite socijalističke i neosocijalističke provenijencije, dakle potpuno jalovo.

Bosanski metakulturni identitet također je nejasan Zapadu, jer je, bez obzira na to što se mirenjem evropskih nacija poslije Drugog svjetskog rata naizgled napustilo načelo Augsburškog mira (Cuius regio, eius religio), jasno da su države zemalja EU nacionalne države i da u svakoj od njih glavnu riječ imaju narodi / nosioci pojedinačnog (etno)nacionalnog identiteta: francuski, njemački, holandski, italijanski, slovački, mađarski, hrvatski... Tolerancija drugih naroda i njihovih kultura u tim državama doslovno je samo tolerancija, u osnovnom značenju te riječi. Nikakvo međukulturno prožimanje, kakvo je u Bosni prisutno cijeli milenij. Međukulturno prožimanje zbog kojeg Bošnjaci u različitim historijskim periodima, ali samo onda kada se upletu velikopolitike s one strane Drine i Une, plaćaju veliki danak u krvi. Uprkos tome, nikada nisu odustali od vrijednosti tog Božijom Riječju promoviranog principa: “Podijelili smo vas na narode da biste se upoznavali.” (Kur’an)

O kakvom se nerazumijevanje bosanske multikulture radi slikovito govori jedna anegdota. Našem piscu Dževadu Karahasanu jedan je kolega svojevremeno prigovorio što stalno ističe bosansku multikulturu “kao da je to nešto posebno, a nije”: “U zgradi u kojoj ja živim stanuje čak jedanaest porodica pripadnih različitim kulturama. Nije samo Bosna multikulturna.” Karahasan mu je postavio pitanje zna li išta o kulturama tih porodica, ovaj mu je odgovori da ne zna, na što mu je naš pisac odgovorio da je upravo to razlika između evropske i bosanske multikulture: “Ja znam skoro sve u kulturama kojima ne pripadam, a s kojima kultura kojoj pripadam dijeli život u Bosni.”

Nemila činjenica jeste to da su kulture u Bosni i Hercegovini, zbog velikosrpske i velikohrvatske politike, sve više podijeljene, te da se, čak, može postaviti i ozbiljno pitanje koliko je u ovoj epohi dobro za Bošnjake da imaju interkulturnu – od turbo-folka, preko “Granda” i “Zadruga”, pa nadalje – razmjenu sa Srbima. Kako god, Bosna je kulturno-civilizacijski fenomen u Evropi kojoj pravilo Augsburškog mira nije prirođeno. Zato je Alija Izetbegović i rekao da je Bosna ideja, a odbrana njene državnosti i njene posebnosti civilizacijski važna za cijelu Evropu.

Bosanskohercegovački državni identitet podrazumijeva stabilnu bosanskohercegovačku politiku, koja ima jasne ciljeve i koja je partner, ne puki poslušnik, Zapada. Ipak... Bilo bi iluzorno očekivati da upravo sa Zapada ne mogu doći diplomate i političari koji hoće raditi na očuvanju Bosne u okviru zapadnog političkog utjecaja, ali ne i na njenoj stabilnosti i jačanju suvereniteta, što iz ideoloških (spomenuta milenijalistička ideologija koja radi na brisanju identitarnih razlika), što iz čisto lukrativnih razloga. Zašto bi bilo čudno ili neočekivano da Escobar, Schmidt, Sattler... rade za kratkoročne političke interese Srba i Hrvata jer su dobro “podmazani” novcem ili nekim drugim sredstvom?

Kulturološki, balkanski muslimani nikada neće biti ostavljeni na cjedilu, na milost i nemilost rusko-srpskim, pa i hrvatskim interesima. Ali to ne mora značiti da će im neko drugi braniti politički subjektivitet. Moguće je biti kulturno neovisan, a politički nebitan. Na koncu, u socijalističkoj Jugoslaviji Bošnjaci su bili politički neorganizirani, ali su kulturno opstali. Ali, Bošnjaci politički organizirani i stabilni uslov su bez kojeg je nemoguć stabilan bosanskohercegovački državni identitet jer on može biti u suprotnosti s glavnim tokovima koje diktiraju neki centri moći, a koji nisu u skladu s našim nacionalnim interesima.

Tri stuba, ne i konstitutivna

Bosna i Hercegovina kao suverena i stabilna država ne počiva na konstitutivnim “i-i-i” narodima, nego na spomenuta tri identiteta. Ovaj drugi, bosanski metakulturni, svakako podrazumijeva i postojanje, pored bošnjačkog, i srpski, hrvatski, te kulturne identitete drugih naroda koji, dok se ne upletu politički centri Beograd i Zagreb, bez ikakvih problema mogu egzistirati, koegzistirati, manje ili više se prožimati.

Bosna kao suverena država može odbraniti sva tri identiteta i biti saveznik zapadnim centrima moći koji globalizam ne vide kao sredstvo ukidanja partikularnih identiteta evropskih naroda, nego njihovo međusobno prožimanje, u miru, a zarad zajedničkog interesa – jačanja i odbrane liberalno-demokratskih vrijednosti. Međutim, Bosna stabilna i ideološki nepodijeljena, jeste problem onim centrima moći čije diplomate od nje žele napraviti banana državu koju lahko mogu kontrolirati te preko nje i kroz nju ostvarivati ili lukrativne ciljeve ili je pridobiti na stranu novoljevičarske ideologije u Briselu.

Čini se da su baš ovi drugi centri moći uspjeli unijeti razdor u bošnjačkom i probosanskom političkom bloku upravo iz spomenutih razloga. Njihov aktivan angažman na ukidanju bošnjačkog političkog subjektiviteta (skidanje SDA s vlasti) istovremeno je i slabljenje bosanskog metakulturnog i bosanskohercegovačkog državnog identiteta, jer jedan iz drugoga proizlaze, a sama Stranka demokratske akcije, kao sljedbenik političke vizije Alije Izetbegovića (“Bosna je ideja.”), ona je politička snaga bez koje su sva tri identiteta teško odbranjiva 

Bosna kao “banana država” okvir je koji obesmišljava sva tri identiteta. U trenutnoj konstelaciji političkih odnosa, Bosnu kao državu, brane SDA i DF. S druge strane, banana državu od Bosne pravi “Osmorka”. Kako su potkapacitirani za djelovanje u principijelnom duhu vrijednosti, a više nego osposobljeni za “snalaženje”, njihov su glavni motiv za bavljenje politikom krajnje prizemne naravi. Visoka primanja poslanika u zakonodavnim tijelima, ministara, općenito zaposlenih u državnoj administraciji, imaju funkciju smanjivanja prostora za korupciju. Taj racionalan pristup ne važi za konglomerat neprofesionalnih političara i vrsnih manipulatora, koji imaju samo jedan princip – pare poreskih obveznika i moć koja se stječe raspolaganjem tim parama. Takvi kakvi su, lahak su plijen mešetarima sa Zapada koji špartaju Bosnom i ostatkom zapadnog Balkana. Bošnjački dio “Osmorke” lahak je plijen jer nema kapaciteta da shvati da je samoodgovornost Bošnjaka istovremeno i težak zadatak i dar sudbine. Nebošnjački dio “Osmorke”, pak, sanja o Bosni opisanoj u pjesmi “Yugo 45” Zabranjenog pušenja, socijalističkoj Bosni čija se “kultura” svodi na meze, piće i ljetovanje u sindikalnim odmaralištima, ne i milenijsko nasljeđe evropskog naroda koji se zove Bošnjaci.

Islam kao označeno, ne (samo) kao označitelj

Svjedočimo grčevitoj, stresnoj borbi za odbranu državnih institucija, odnosno njihovo etabliranje u sredstva odbrane bošnjaštva, bosanstva i bosanskohercegovačke države. Potrebna je ogromna snaga. Gdje je crpiti? U islamu, kao nepresušnom izvoru (političkih, ideoloških, umjetničkih, sociopsiholoških) narativa adekvatnih za pronalaženja balansa u svijetu kakav jeste, uvijek polariziran.

Naime, islamu se može prići na dva nivoa: označiteljskom, kao skupu praksi koja nas u vanjskoj formi diferencira o odnosu na druge kulture, i supstancijalnom, odnosno kao sistemu vrijednosti koji nam daje potrebnu snagu da se borimo za vrijednosti za koje vjerujemo da pripadaju pravoj strani i povijesti i hijeropovijesti.

Kada islam razumijevamo i živimo isključivo i samo na označiteljskom nivou, na tlu smo plodnom za nicanje islamističkih i panislamskih politika i ideologija. Insistiranjem na formalnim, deklarativnim načelima islamske prakse, načelima koja bi se mogla atribuirati i muslimanskom političkom korektnošću (da ne kažemo muslimanskim moralizmom), ulazimo u (samo)označiteljski lanac u kojem se lahko vežemo na mahom antizapadne političke prakse većine muslimanskih naroda s Istoka. Time ne samo da sebi siječemo granu na kojoj smo odlučili sjediti (naša je odluka biti na Zapadu) nego i dajemo materijala nesumnjivo islamofobnim i političkim faktorima kojima smetaju Bošnjaci / Bosanci i Bosna i Hercegovina da zamjenom teza i promidžbom tendencioznih poluistina ostvaruju svoje ciljeve, a pozivajući se na puke forme i označitelje.

Prihvatimo li islamska načela supstancijalno, s druge strane, činimo uslugu i samima sebi i Zapadu. Islamska bazična načela slobode, poštivanja privatnosti, ekonomskih sloboda, poštivanja ugovora... bošnjačku kulturu, per se, pozicioniraju u zapadnu liberalno-demokratsku hemisferu, jer ih dijeli sa Zapadom. Ako su muslimani do tih vrijednosti došli deduktivnim putem, Zapad je do njih došao induktivnom metodom. Važno je istaći da ih zapadni (judeo-kršćanski) svijet dijeli s bošnjačkom/bosanskom kulturom. K tome, naši islamsko-orijentalni kulturni označitelji (namaz, džamije, iftari, levhe, ilahije...), kontekstualizirani u našoj iskrenoj i osviještenoj predanosti liberalno-demokratskim načelima, postaju nešto što obogaćuje evropski kulturni kolorit, a ne “dokaz” o nepripadnosti muslimanske Bosne kršćanskom Zapadu.

Da, da... Bošnjaci mogu promijeniti sliku Evrope. Malobrojni muslimanski narod, ako preuzme na sebe historijsku odgovornost, može bitno utjecati na sliku Evrope, posredno i svijeta.

Našoj generaciji dato je u zadatak da sačuva one vrijednosti koje pripadaju pravoj strani i povijesti i hijeropovijesti. Odbranom kulturnog i političkog subjektiviteta Bošnjaci pomažu sebi, svojim bosanskim sunarodnjacima, čuvaju okvir u kojem jeste njihova sigurnost – državu Bosnu i Hercegovinu. To je prije svega njihov zadatak jer u islamu imaju duhovni kapacitet za odbranu sva tri identiteta koji Bosnu čine onim što ona jeste – ružom Evrope. Zato je važno strpljenje i zato se ne smijemo umoriti. A moramo i prihvatiti da nikada niko ne može imati sve (što želi), nego samo nešto. Od nečega se mora odreći. Naša generacija mora se odreći rahatluka kako bi ga osigurala onima koji dolaze poslije nas. A to mogu samo oni koji vjeruju u postojanje Višeg Sistema Vrijednosti od onoga kojeg, ograničeni vremenom i prostorom, možemo logičko-analitički pojmiti. Postoji i “faktor X” u životu, ne samo realna moć koja se da percipirati peterima osjetila. Insan je malo više od toga. Ali mora odlučiti to biti. I preuzeti odgovornost za donesenu odluku. stav