Diego Arria jedno je od najvažnijih imena Ujedinjenih naroda kroz njihovu historiju. Njegova knjiga je hronika nekih od najmračnijih godina moderne historije u kojoj, tačku po tačku, ukazuje na greške koje je činila i koje danas čini međunarodna zajednica i odgovorne za te greške. Arria je napisao priču o nekoliko godina vlastitog života, koja u nekim trenucima, tvrde kritičari, prerasta u avanturistički roman, jedan od onih u kojima nema sretnih završetaka, ali koje se mora ispričati kako se ne bi ponovili.  

Arria kaže kako je knjigu, koju je objavio, “morao napisati Evropljanin”, jer su “za ono što se dogodilo u Jugoslaviji krive evropske zemlje”. Dodaje da se slična stvar onoj kakva se događala u bivšoj Jugoslaviji početkom devedesetih godina prošlog stoljeća “dogodila na Krimu 2014. godine”, kada je Putinova Rusija anektirala ovu ukrajinsku regiju i potakla separatizam u Donbasu. “U Jugoslaviji su preko noći Englezi i Francuzi, ali i još neki drugi članovi EU, odlučili da Bosanci nisu Evropljani. To je postavilo presedan za ono što se dogodilo u Ukrajini.”

“Invazija na Ukrajinu počela je na Krimu, a svijet nije učinio ništa”, prisjetio se bivši predstavnik Venecuele u Vijeću sigurnosti UN-a 1990-ih koji je rat u bivšoj Jugoslaviji iskusio iz prve ruke. “Ljudi ne znaju šta se događa u zatvorenoj prostoriji Vijeća sigurnosti. Kad dođete ondje, sve je već odlučeno”, jer “‘postoji interna soba’ u kojoj se donose sve odluke.”

Njegov opis tajnih dogovora otkriva i naglašava mutnu politiku najmoćnijih zemalja na planeti kada je riječ o djelovanju u tako ozbiljnim stvarima kao što su etničko čišćenje i genocid, te dvostruke standarde koje su usvojili kako bi sudili osobama poput Sadama Huseina ili Moamera Gadafija ili za djela međunarodnog terorizma.

Arria smatra da je početak jugoslavenskog rata bilo “savršeno vrijeme da ga se zaustavi” i da se nakon onoga što se dogodilo na Balkanu stvari “ponavljaju” nedjelovanjem međunarodne zajednice. “Došla je Sirija, a sada gledamo Ukrajinu”, istakao je. Osim toga, podsjetio je, da je tragediju na Balkanu opisao kao “usporeni genocid”, kao “zločin počinjen pred očima svijeta koji niko ne može poreći”, ali i od kojeg su Britanci i Francuzi oprali ruke.

Arriji svijet duguje činjenicu da su Ujedinjeni narodi uvrstili pojam “genocid” u svoj rječnik. Svijet mu duguje i iz drugih razloga, jer je osoba koja je govorila istinu o onome što se događalo u ratu u bivšoj Jugoslaviji; on godinama dokazuje da se genocid u Srebrenici mogao izbjeći i razotkriva što se događalo iza kulisa Vijeća sigurnosti UN-a kojima je predsjedavao.  

Bivši guverner Caracasa i bivši direktor IDB-a (Međuameričke razvojne banke), Arria u knjizi detaljno opisuje svoj put u Bosnu i Hercegovinu na kojem se suočavao s brojnim preprekama. Bilo je to drugo vrijeme, kaže, “prije trideset godina, kada je zemlja bila raskomadana zbog nedjelovanja, ravnodušnosti i suučesništva” UN-a.

Dobar dio knjige Arria je posvetio Genocidu u Srebrenici, odnosno, razlozima koji su doveli do masakra nad više od 8.000 Bošnjaka u julu 1995. godine. Dvije godine prije Genocida Arria je stigao u bivšu Jugoslaviju kako bi se iz prve ruke uvjerio šta se ondje događa.

“Došao sam predsjedavajući misijom ambasadora Ujedinjenih naroda, u aprilu 1993. godine, sa mnom su bili ambasadori Francuske, Rusije, Pakistana, Novog Zelanda i Mađarske...”, kaže. Tada je upozorio međunarodnu zajednicu da se u zemljama bivše Jugoslavije događa “genocid u usporenom snimku”. Niko nije previše mario, ravnodušnost i nedostatak osjećaja izazvali su masakr koji se mogao izbjeći. “Međunarodna zajednica prije svega brani interese velikih država”, upozorava Arria.

Ujedinjeni narodi, organizacija koja okuplja 193 zemlje svijeta, zatvorila je oba oka na istrebljenje Bošnjaka, samo zato “jer su bili muslimani”, piše Arria. Tragična historija Bosne i Hercegovine započela je s “neograničenim ambicijama” Slobodana Miloševića, kojeg opisuje kao “fanatika koji je odlučio poduzeti etničko čišćenje. Cilj mu je bio podijeliti zemlju s Hrvatima i iskoristiti prednost činjenice da su Bosanci bili nenaoružani”, prisjeća se. “Bili su muslimani i zbog toga su bili napušteni,” inzistira Arria. “Mislim da je prepuštanje Bosne njenoj sudbini bio okidač za kasniju eksploziju islamskog fundamentalizma u Evropi. Do tada nije bilo napada. Mi smo Bosancima pružili utočište, ali ih nismo odbranili.”

Ujedinjeni narodi su, kaže Arria, itekako odgovorni za sve užase kojima smo svjedočili tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. “Zapadne obavještajne službe znale su šta se događa. Evropa, predvođena Velikom Britanijom, održavala je politički dosluh s Miloševićem. Milošević je bio mali Putin. On je sanjao obnovu velike Srbije, a Putin sanja carsku Rusiju. U oba slučaja odlučili su napasti druge zemlje. Dijelili su neumjerenu ambiciju, brutalnu žestinu i apsolutni prezir prema međunarodnom poretku. 

Ključni razlog zašto se odlučio napisati knjigu bio je “obračunavanje s historijom”, ali njegov lični obračun s bivšim generalnim sekretarom UN-a Butrosom Ghalijem, kao i s Vijećem sigurnosti. “To je obračun sa historijom Vijeća sigurnosti. Doveo sam čitatelja u tu ‘sobu’ Vijeća, gdje se zapravo donose odluke i gdje vlast ima pet stalnih članica (Sjedinjene Američke Države, Kina, Rusija, Velika Britanija i Francuska). ‘Veto gorilu’, kako je ja zovem, stvorili su SAD i Sovjetski Savez, to je bio njihov uslov za potpisivanje Povelje UN-a. Ta je okolnost onemogućila Vijeće u izvršavanju njegovih ovlasti. Pretvorio ga je u hendikepirani organ.”

Arria je upozorio Butrosa Ghalija da se na terenu dešavaju stvari koje mogu rezultirati masakrom kakav se kasnije i dogodio u Srebrenici, a isto je rekao i tadašnji visoki povjerenik za ljudska prava u izvještaju koji Butros Ghali nikada nije pokazao Vijeću sigurnosti. “Za taj izvještaj visokog povjerenika saznao sam deset godina kasnije. Kladim se da je Butros to dao stalnim članovima Vijeća, ali ne i nama. Oni, njih pet, imali su druge interese.”

Arria kritikuje i ponašanje plavih šljemova na terenu. “Zamjenik premijera Bosne i Hercegovine Hakija Turajlić ubijen je u oklopnom vozilu UN-a. Vojnici su otvorili vrata vozila i izrešetan je mecima. Bila je to neopreznost, koja se ponovila i sa mnom kada sam otišao u Srebrenicu, srećom da me niko nije gađao”, kaže Arria koji u knjizi tvrdi da su vojnici mirovnih snaga, umjesto da mu olakšaju, otežavali njegov odlazak u Srebrenicu. 

Predstavljajući knjigu, Arria je objasnio zašto Evropa u Bosni i Hercegovini nije djelovala istom snagom kao u Kuvajtu ili u Libiji s Gadafijem. “Engleski predstavnik mi je rekao: ‘Sve si u pravu, Diego, ali mi nismo mogli dopustiti da iz Bosne u Evropi nastane muslimanska država.’ Jugoslavija je bila multietnička država, koja je živjela u miru sve dok Milošević nije pokušao napasti Hrvatsku, a Evropljani nisu učinili ništa. Slično se dešavalo u Gruziji ili na Krimu, Putin je ušao i nije se mnogo toga dogodilo. Mislim da je Zelenski to dobro opisao: ‘Košta vas u dolarima, eurima; nas košta u krvi.’ On se bori za sve nas, ne samo za Ukrajinu; niko nije želio biti Evropljanin kao Ukrajinci, a Bosanci su se osjećali potpuno isto”, kazao je Arria, nastavljajući: “Tema Ukrajine savršeno podsjeća na Jugoslaviju. Evropljani su, ruku pod ruku sa Sjedinjenim Američkim Državama (posebno Velika Britanija i Francuska), rekli: ‘Pa, ovi momci nisu Evropljani, oni su muslimani i stoga nije prikladno imati muslimansku državu u Evropi.’ Niko im nije htio pomoći, to se danas ponavlja u Ukrajini. Da je Evropa jače prigrlila Ukrajinu, ne bismo imali rat. Ravnodušnost se pretvorila u saučesništvo, što se i dogodilo u Jugoslaviji.”

Arria opisuje i detalje jednog od njegovih sastanaka s tadašnjim predsjedavajućim bosanskohercegovačkog Predsjedništva, Alijom Izetbegovićem, s kojeg je otišao a da mu, zbog svoje pozicije, nije mogao reći sve što je htio. “Pokušao sam mu reći da tamo u Vijeću sigurnosti UN-a postoji zavjera protiv njega jer su mislili da je prijetnja, ali nisam mogao ispričati sve tajne šefu države.”

Evropa, tvrdi Arria, nije uspjela okajati svoje grijehe, koje je napravila u Bosni i Hercegovini. “Ne, nikad nisam čuo niti jednog evropskog šefa države da se ispričava a i oni su saučesnici. Ni Mitterrand, ni Major, niko. Nisam vidio žaljenje. Sada počinju nešto raditi i istupati kako bi se pokušali iskupiti, ali to je nešto čime ne mogu oprati svoju savjest jer je to bio masakr, počinjen pred njihovim očima, koji su onda skrivali i koji nastavljaju skrivati. Svijet se okupio da dovrši likvidaciju muslimana.” 

Iako je Srebrenica najveći masakr počinjen na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, zapadni svijet i dalje malo zna o ratovima u bivšoj Jugoslaviji a Arria pokušava pojasniti zašto je to tako. “Vrlo je malo knjiga jer je odgovornost velikih država tolikih dimenzija... Postoji prešutni dogovor o nečemu što ne odgovara ni Sjedinjenim Američkim Državama, ni Velikoj Britaniji, ni Francuskoj, ni Njemačkoj, ni Rusiji. To je ono što objašnjava ulogu Butrosa-Ghalija koji je za mene velika izopačena pojava jer je dao zataškati sve ovo kada je tražio reizbor. Na rat u Jugoslaviji se zaboravlja jer u Jugoslaviji nije bilo nuklearnih prijetnji, nije bilo problema s opskrbom energijom ili prodajom hrane; bilo je to nešto što uopće nije doticalo svakodnevni život Evropljana. Jedini na koje je uticao je 200.000 onih koji su tamo umrli, 20.000 silovanih žena, ali ne i na normalan život Evropljana. Jevrejima ne prođe dan a da ne spominju Holokaust i u pravu su, jer današnja generacija, ako im se to ne kaže, neće znati. Svojom sam knjigom dao doprinos da se to ne zaboravi, zato sam i pristao svjedočiti u Haagu.”

Tokom promocije svoje knjige Arria je ispričao kako je jednu od svoje dvije kćerke doveo u Bosnu i Hercegovinu da i ona vidi mjesta o kojima joj je često govorio. “Jednu sam, Manuelu, poveo u Sarajevo. Rekao sam joj da su muslimani u svijetu toliko napadnuti i da postoji ideja za koju mislim da je iskrivljena o tome kakvi su oni vragovi. Odveo sam je u Srebrenicu, a u razgovoru s udovicama plakala je slušajući šta su joj govorile. Bio je to vrlo jak emotivni udarac, ali nije lahko navući mlade ljude na temu kao što je Srebrenica jer je to pomalo kao davna historija. Ali nije, ponovit će se ako se ne nauče te lekcije. To se već dogodilo u Siriji, događa se u Ukrajini, sutra bi se moglo dogoditi u Moldaviji, Poljskoj”, kaže Arria, nastavljajući: “Za mene nastanak savremenih zala počinje u Jugoslaviji, kao što je Drugi svjetski rat počeo u Sudetima: mi ćemo Hitleru ovdje dati mali komadić Čehoslovačke, koji ostaje miran, ma, ista stvar. Krim! Dat ćemo Putinu mali dio i pustiti ga da bude miran. Nije se smirio. Dajmo mu onda malo Donbasa! I sve tako dok ne shvate da je ono što on zapravo želi cijela Ukrajina.”

POČASNI GRAĐANIN

U oktobru prošle godine Diego Arria dobio je priznanje “Počasni građanin Grada Sarajeva”. Prije no što je primio nagradu, novinarima je kazao kako je knjigu počeo pisati prije trideset godina te da će ona biti posvećena građanima Bosne i Hercegovine. “Bit će to više od historije i tragičnih trenutaka kroz koje je prošla ova zemlja. Biće to više jedno svjedočenje tragedije i napuštanja ljudi u Bosni i Hercegovini kao i same države od strane svijeta, odnosno evropskih zemalja, koje ne vide, zaslijepljene su i nisu vidjele tragediju u Bosni i Hercegovini”, kazao je tada Arria.

“Moja knjiga je, zapravo, o dvostrukim standardima koje primjenjuje međunarodna zajednica kada je riječ o državama kakva je, zbog nafte, Kuvajt ili Libija zbog drugih resursa. Potom dolazi Bosna i Hercegovina, koju počinju identificirati kao ‘muslimansku državu’, ali ne pridaju joj toliko važnosti, vjerovatno zato što u Bosni i Hercegovinu nema nafte”, kaže Arria.

Upitan jesu li u tom vremenu postojali načini i mehanizmi da se spriječi ono s čim je Bosna i Hercegovina bila suočena od 1992. do 1995. godine, odgovorio je: “Mnogo je načina bilo da se to uopće ne dogodi. Moja prednost je ta što ja to ne govorim danas, nego sam to govorio u vremenu kada se to dešavalo. Kada je Milošević bombardirao Dubrovnik, u novembru 1991. godine, prejednostavno je bilo zaustaviti ga. Međutim, tada je počela priča da su Srbi ‘super ljudi’, ‘super nacija’, ‘mega nacija’, ‘pobjeđuju naciste’, samo sam superlative slušao o toj naciji. Ne možete ništa uraditi protiv njih, niti ići u sukob s njima”, govori Arria, te nastavlja: “Riječ je zapravo o scenariju koji je izrežirala međunarodna zajednica kako bi se Bosna dovela u situaciju da bude, ako se tako mogu izraziti, kao mrtav pas na ulici. Međutim, ljudi iz Bosne i Hercegovine digli su glas i odbili igrati takvu vrstu uloge u scenariju međunarodne zajednice.”

Ambasador Diego Arria bio je stalni predstavnik svoje države pri Ujedinjenim nacijama od 1991. do 1993. godine, a predsjedavajući Vijeća sigurnosti UN-a tokom marta 1992. godine. Bio je inicijator i šef delegacije Vijeća sigurnosti UN-a koja je u aprilu 1993. godine posjetila Sarajevo i Srebrenicu. stav