Glavni motiv za dizanje hampe protiv Šerifa Patkovića i Sene Šehovića
očigledno je bila odluka o smanjenju naknada članovima Upravnog odbora. Mnogi će se, naravno, zapitati gdje je završio višak novca od uštede. Jasno je, u džepovima onih koji su ostali. Poslije odlaska Šerifa Patkovića i Sene Šehovića odmah su na narednoj sjednici vratili visinu paušala na 800 KM i uredno i danas primaju taj iznos. Smjena ovog dvojca izvršena je 2018. godine, tako da su prošle četiri godine otkako oni primaju taj iznos
Općinski sud u Sarajevu potvrdio je optužnicu Tužilaštva Kantona Sarajevo protiv Šerifa Patkovića, ratnog komandanta Sedme muslimanske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine i bivšeg predsjednika Upravnog odbora Fondacije za pružanje pomoći u rješavanju stambenih pitanja pripadnika boračke populacije, te Sene Šehovića, bivšeg direktora ove fondacije, zbog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja. Optuženi se terete da su od juna 2016. do oktobra 2018. godine, bez saglasnosti Vlade Federacije BiH kao osnivača Fondacije, te bez znanja i odluke Upravnog odbora, kupili automobil Volkswagen Tiguan i to novcem s računa namijenjenog za pomoć boračkoj populaciji u Federaciji BiH.
U međuvremenu je na svom Facebook profilu reagirao Šerif Patković napisavši da su mu metu na čelo stavili “zaštitnici tekovina udruženog zločinačkog poduhvata i domaći izdajnici”. Kako objašnjava, automobil je kupljen za potrebe Fondacije i od početka sve do njegove zamjene za manje vozilo nalazio se u garaži ove institucije, a glavni motiv da se podigne hajka protiv Sene Šehovića i njega bila je odluka o smanjenju naknada članovima Upravnog odbora, koja je prije njegovog dolaska iznosila 800 KM mjesečno, a bila je smanjena na iznos od 500 KM. Time je stvorena ušteda od 2.400 KM mjesečno. Osim toga, snižena je i plata direktoru i jednom uposleniku. Isto tako, raskinut je ugovor s advokatom, koji je poslije podnio prijavu protiv Patkovića i Šehovića.
PRAVI KRIVCI SE KRIJU
Zaštitnici tekovina UZP-a su, podrazumijeva se, nasljednici politike koja je vodila agresiju na našu domovinu kroz tadašnje Hrvatsko vijeće obrane, a koji su danas raspoređeni u različitim javnim institucijama, ali i udruženjima. Također se dobar dio njih politički okuplja i u Hrvatskom narodnom saboru. Oni su ujedno i kočničari svih pozitivnih procesa u ovoj državi. Domaći izdajnici su, samo za sebe govori, oni koji bi za sitne interese prodali interese mnogo veće vrijednosti, kao što su interesi države i naroda. Kako su konkretno zaštitnici tekovina UZP-a i domaći izdajnici stavili metu na čelo Šerifa Patkovića i Sene Šehovića?
Bio je to dugotrajan proces, a sve je počelo onda kada su se oni, zajedno sa saborcima u Federalnom ministarstvu za pitanja boraca, maksimalno angažirali u popravljanje stanja boračke populacije. Planirali su snažno krenuti u reformske procese kada su u pitanju određena zakonska rješenja i, između ostalog, trebali su napraviti niz reformi u okviru postojećih sistema organiziranja boračkih udruženja. Trebali su donijeti zakon kojim bi bilo propisano da sva udruženja na nivou Federacije BiH imaju poseban način registracije. Zakon je zapeo u federalnom Domu naroda 2018. godine i do dan-danas nije usvojen. Većina pripadnika boračke populacije iz Armije RBiH tada je izražavala nezadovoljstvo u vezi s organiziranjem udruženja, koje je zaista bilo opravdano. Bilo je mnogo iscjepkanosti, sjetimo se da se govorilo o čak 1.600 boračkih udruženja u Federaciji BiH. Osim toga, postoje i različite boračke fondacije i fondovi s različitim namjenama. Neki su u nastojanjima da se drastično promijeni stanje boračke populacije nabolje vidjeli problem jer su shvatili da se kreiranjem funkcionalnog i dobrog sistema urušavaju ciljevi nakaradnih politika te da će biti teže ostvarivati sitne interese.
Naime, u Fondaciji za pružanje pomoći u rješavanju stambenih pitanja pripadnika boračke populacije u tom periodu su bila četiri predstavnika HVO-a i četiri predstavnika Armije RBiH, što se apsolutno kosi sa zdravom logikom. Taj odnos je, uzmemo li u obzir propise Federalnog ministarstva za pitanja boraca, trebao biti 70:30 u korist Armije RBiH. Međutim, hrvatski korpus kroz svoju standardnu mantru o ugroženosti uvijek dobije barem pola, ponekad i više od toga. Zbog toga što Šerif Patković, u svojstvu predsjednika Upravnog odbora, i Seno Šehović, kao direktor Fondacije, stoje iza odluke o smanjenju naknada članovima Upravnog odbora kako bi uštedjeli određena sredstva, jasno je da su nezadovoljni članovi ovog tijela tražili i najmanju priliku da im se osvete.
U tom periodu u stranačkom tabloidu Dnevni avaz izlazi tekst u kojem je na najbrutalniji način slagano da je Šerif Patković od viška novca kupio sebi automobil, stoga je bilo i očekivano da će podići prijavu protiv njega. Najprije su, uz podršku “domaćih izdajnika”, izvršili smjenu direktora Sene Šehovića i Šerifa Patkovića s mjesta predsjednika Upravnog odbora, a onda se udružili i u podizanju prijave protiv njih.
Šta je zapravo istina? Vozilo je od početka do kraja bilo u Fondaciji za pružanje pomoći u rješavanju stambenih pitanja pripadnika boračke populacije. Sadašnje rukovodstvo to je vozilo, prema informacijama do kojih smo došli, zamijenilo za manje. Volkswagen Tiguan uvijek je bio u garaži ove institucije i gore je i ostao zajedno sa svim dokumentima. Teški je nonsens da se Šerifu Patkoviću i Seni Šehoviću stavlja na teret nanošenje štete Fondaciji, a šteta koju su ti članovi Upravnog odbora napravili nikome se ne stavlja na teret. Za njih je sasvim uredu da primaju iz Fondacije 1.200 KM mjesečno jer im tako stoji u ugovoru o djelu, uredu im je što uzimaju svaki mjesec 800 KM paušala za jednu ili nijednu sjednicu, uredu im je da u Upravni odbor sami sebe i predlažu i biraju, a nije uredu kada se nabavi vozilo Fondaciji zarad poboljšanja efikasnosti rada.
Šerif Patković i Seno Šehović imali su namjeru i reformirati Fondaciju tako što bi njen rad usmjerili u dva pravca – u rješavanje stambenog pitanja boračke populacije i u njihovo zapošljavanje. Trebali su realizirati niz projekata s Republikom Türkiye, ali su “pobunjenici” u Upravnom odboru na jednoj sjednici, vjerovali ili ne, odbili pomoć od 400.000 KM, koja je trebala biti usmjerena na renoviranje sanitarnih čvorova porodica šehida i poginulih boraca, samo zato što dolazi iz Republike Türkiye. Povrh svega, Dragan Radić, još jedan od članova Upravnog odbora, inače predsjednik Hrvatskih invalida domovinskog rata (HVIDRA), nakon svega dobija poziciju i u Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, gdje ima naknadu od 1.800 KM. Dakle, s naknadom iz Fondacije od 800 KM ima visokih 2.600 KM na mjesečnom nivou. Ovo sve govori da se u cjelokupnoj priči pravi krivci kriju, dok se najboljim sinovima ove države stavljaju mete na čelo prvenstveno kroz određene medije koji su opredijeljeni protiv bošnjačke politike i svih onih koji zastupaju čvrst i jasan stav Bošnjaka. Kriminalizirajući ih, čine sve da ti ljudi postanu nepoželjni u društvu.
Glavni motiv za dizanje hampe protiv Šerifa Patkovića i Sene Šehovića očigledno je bila odluka o smanjenju naknada članovima Upravnog odbora. Mnogi će se, naravno, zapitati gdje je završio višak novca od uštede. Jasno je, u džepovima onih koji su ostali. Poslije odlaska Šerifa Patkovića i Sene Šehovića odmah su na narednoj sjednici vratili visinu paušala na 800 KM i uredno i danas primaju taj iznos. Smjena ovog dvojca izvršena je 2018. godine, tako da su prošle četiri godine otkako oni primaju taj iznos. Prostom računicom dođe se do zaključka da su preostali članovi Upravnog odbora za ove četiri godine svi sebi privatno mogli kupiti nov automobil. Kada su u pitanju prava boraca, Šerif Patković i Seno Šehović od starta govore kako im nije padalo na um da samo sjede i uzimaju paušale. Mnogo toga željeli su promijeniti s prihodovne strane, ali, nažalost, teško je to išlo. Fondacija se isključivo naslanja na budžet. Dakle, koliko iz budžeta dođe za njen rad, toliko i imaju na raspolaganju. S druge strane, mnogi su došli upravo samo kako bi sjedili, stavili prst u uho i ništa ne razmišljali. Mnogi u Fondaciji nisu donijeli niti jednu jedinu marku od bilo koga kako bi bili povećani prihodi, već su se vodili time da budu vjerni i poslušni određenoj političkoj strukturi na vlasti u Federaciji BiH. Fondacija, koja postoji više od dvije decenije, od imovine nije imala ništa osim dva računara. Šerif Patković i Seno Šehović, što je zaista ogroman uspjeh, digli su je do nivoa samoodrživosti.
ZAKON O IGRAMA NA SREĆU I PRITISCI MAFIJE
Šerif Patković teško je ranjen 1993. godine na ratištu iznad Fojnice. Jedan od članova Upravnog odbora Fondacije dolazi s druge strane linije fronta, tačnije bio je s ljudima koji su pucali na Patkovića i njegove saborce. Ranjen je tako što se jedinica Armije RBiH, koja je ostala čuvati liniju, preko noći izvukla, a njegovi saborci i on našli su se u zasjedi. Šerif Patković jednom je prilikom naglasio, iako generalno ne govori o tome, da mu nije teško palo ni ranjavanje koliko mu je teško pao javni linč kojem je bio izložen 2018. godine i to od ljudi čija mu je podrška nasušno trebala. Javni linč bio je pokrenut jer je tražio ujednačavanje prava boraca. On je tada, uz svesrdnu podršku rahmetli Salke Bukvarevića, nametnuo jak tempo u traženju rješenja za statusna pitanja boraca kroz niz zakonskih akata. S vremenom su neka rješenja i iznađena, primjerice naknada koju danas borci primaju. Oni su tada s koordinacijom boračkih udruženja Armije RBiH i HVO-a dogovorili Zakon o pravima demobilisanih boraca. Sredstva za primjenu tog zakona trebala su biti osigurana novim prihodom u Federaciji BiH oporezivanjem igara na sreću od deset posto. Tražili su da se usvoje izmjene Zakona o igrama na sreću gdje bi Federacije BiH dobila, previđalo se, 160 miliona KM novog prihoda. Tada je s premijerom Fadilom Novalićem bilo dogovoreno da osamdeset posto od tih sredstava ide za borce. Šerif Patković ukazivao je na to kako nema mafije u ovoj zemlji koja ga nije zvala i pritiskala zbog toga. Nažalost, hrvatska strana je izdala i iznevjerila dogovor. Kasnije je Vlada Federacije BiH smanjenjem izdataka za mlade i druge populacije to uspjela kompenzirati, ali nisu uspjeli uskladiti invalidnine, nisu uspjeli povećati primanja porodicama šehida i poginulih boraca i još mnogo toga, a mogli su samo da je ovaj proces bio priveden kraju.
Ono što je najvažnije u ovoj priči jeste da niti jedan jedini borac koji je predao valjane papire nije bio vraćen bez dobijenih sredstava iz Fondacije za pružanje pomoći u rješavanju stambenih pitanja pripadnika boračke populacije. Prije je bila praksa da svake godine borci predaju dokumentaciju za dobijanje određenih sredstava te da ostanu bez njih jer je neko drugi predao “jače papire”. Neki ljudi vraćani su čak po pet-šest puta. Šerif Patković i Seno Šehović uveli su praksu da nema novih aplikacija sve dok svi s valjanim papirima ne dobiju finansijska sredstva koja im pripadaju. Znači, svi oni koji su zadovoljili određene uvjete u određenom periodu, dobili su i novac. Također, ubrzali su sami proces dodjele novca. Nisu više raspisivali javni poziv za dodjelu sredstava jednom godišnje, već četiri puta. Time su za dvadeset posto povećali broj korisnika pomoći.
Ono što je posebno zabrinjavajuće, a što je naprosto nemoguće ne primijetiti, jeste da su od okončanja Agresije na našu domovinu sve do danas vrlo često na meti kritika, pa čak i od samih nekadašnjih pripadnika Armije RBiH, istaknuti komandanti i generali. Nerješavanje pitanja boračke populacije neposredno iza rata dovelo je do ove situacije. Borci su ogorčeni. Nevjerovatno je to što je tek prije nekoliko godina donesen Zakon o demobilisanim borcima, skoro tri decenije iza agresije. Sve to dovodi do opravdanog nezadovoljstva kod ljudi koji su bili, kako sami za sebe kažu, “obični borci”. Međutim, to je neprijatelj u miru mudro iskoristio udaljavajući saborce jedne od drugih ali i od naroda. Time je svu odgovornost za loš položaj cjelokupnog društva, samim tim i boraca, prebacio na grupu komandanata i generala.
Najgore u svemu tome jeste to što se iza te priče sakrio agresor, tj. ne upire se prstom u prave krivce. Da je Bosna i Hercegovina ostvarila pravo na obeštećenje od Srbije i Hrvatske, drugačija bi priča bila. Naši ratni vojni invalidi i porodice šehida i poginulih boraca trebali bi svoje naknade primati od odštete koju su nam još davno trebali platiti agresori. To se nikada nije desilo. Dobili smo i Dejtonski mirovni sporazum, kojim je regulirano da se pitaju i oni koji su rušili državu. Što je najgore, one politike koje su devedesetih godina napale na Bosnu i Hercegovinu i dan-danas haraju ovom državom. Njihova je taktika jasna – ukaljati najvrednije, najhrabrije i najčasnije sinove ove države i prikazati ih u što tamnijem svjetlu. Tako pokušavaju razgraditi i našu državu i naše društvo.
Ono što borci danas dobijaju ne da nije dovoljno da prežive jedan mjesec, oni s ovim dodatkom ne mogu preživjeti ni pet dana. Nije im ovaj dodatak dovoljan da plate režijske troškove, a kamoli nešto drugo. Iako su se Šerif Patković, Seno Šehović, rahmetli Salko Bukvarević i mnogi drugi prodržavni dužnosnici prije nekoliko godina izborili za ovaj dodatak, ma koliki on bio, svakako je nužno raditi na njegovom povećanju. Kako god bilo, tragično je da sada ne govorimo o problemima samo boračke populacije, već populacije uopćeno. Generalno stojimo ekonomski loše i to treba popravljati. No čini se da se suočavamo s jednim problemom koji je čak i veći od ekonomskog – postajemo otuđenici, sve smo dalji jedni od drugih i svima sve više nedostaje ljubavi, poštivanja i pažnje. Zamislite kako je borcu koji othrani tri sina i jednog po jednog ispraća u inostranstvo. Naravno, on ih pošalje kako bi malo i njemu pomogli, što naša djeca i hoće jer su tako odgojena. Nažalost, naša zakonska rješenja nisu dovela do pravde i pravičnosti. Ona su politička, umijeće mogućeg, a često i kompromisna – sudari različitih ideoloških matrica, koalicije, interesi... Najviše kompromisa, nažalost, postignuto je preko leđa najboljih sinova ove države. stav
.
.
Kako su zaštitnici tekovina UZP-a i domaći izdajnici stavili metu na čelo Patkovića i Šehovića
- Detalji
- Autor KozaracMutnik
- Kategorija: Politika
- Klikova: 591
Glavni motiv za dizanje hampe protiv Šerifa Patkovića i Sene Šehovića
očigledno je bila odluka o smanjenju naknada članovima Upravnog odbora. Mnogi će se, naravno, zapitati gdje je završio višak novca od uštede. Jasno je, u džepovima onih koji su ostali. Poslije odlaska Šerifa Patkovića i Sene Šehovića odmah su na narednoj sjednici vratili visinu paušala na 800 KM i uredno i danas primaju taj iznos. Smjena ovog dvojca izvršena je 2018. godine, tako da su prošle četiri godine otkako oni primaju taj iznos
Općinski sud u Sarajevu potvrdio je optužnicu Tužilaštva Kantona Sarajevo protiv Šerifa Patkovića, ratnog komandanta Sedme muslimanske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine i bivšeg predsjednika Upravnog odbora Fondacije za pružanje pomoći u rješavanju stambenih pitanja pripadnika boračke populacije, te Sene Šehovića, bivšeg direktora ove fondacije, zbog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja. Optuženi se terete da su od juna 2016. do oktobra 2018. godine, bez saglasnosti Vlade Federacije BiH kao osnivača Fondacije, te bez znanja i odluke Upravnog odbora, kupili automobil Volkswagen Tiguan i to novcem s računa namijenjenog za pomoć boračkoj populaciji u Federaciji BiH.
U međuvremenu je na svom Facebook profilu reagirao Šerif Patković napisavši da su mu metu na čelo stavili “zaštitnici tekovina udruženog zločinačkog poduhvata i domaći izdajnici”. Kako objašnjava, automobil je kupljen za potrebe Fondacije i od početka sve do njegove zamjene za manje vozilo nalazio se u garaži ove institucije, a glavni motiv da se podigne hajka protiv Sene Šehovića i njega bila je odluka o smanjenju naknada članovima Upravnog odbora, koja je prije njegovog dolaska iznosila 800 KM mjesečno, a bila je smanjena na iznos od 500 KM. Time je stvorena ušteda od 2.400 KM mjesečno. Osim toga, snižena je i plata direktoru i jednom uposleniku. Isto tako, raskinut je ugovor s advokatom, koji je poslije podnio prijavu protiv Patkovića i Šehovića.
PRAVI KRIVCI SE KRIJU
Zaštitnici tekovina UZP-a su, podrazumijeva se, nasljednici politike koja je vodila agresiju na našu domovinu kroz tadašnje Hrvatsko vijeće obrane, a koji su danas raspoređeni u različitim javnim institucijama, ali i udruženjima. Također se dobar dio njih politički okuplja i u Hrvatskom narodnom saboru. Oni su ujedno i kočničari svih pozitivnih procesa u ovoj državi. Domaći izdajnici su, samo za sebe govori, oni koji bi za sitne interese prodali interese mnogo veće vrijednosti, kao što su interesi države i naroda. Kako su konkretno zaštitnici tekovina UZP-a i domaći izdajnici stavili metu na čelo Šerifa Patkovića i Sene Šehovića?
Bio je to dugotrajan proces, a sve je počelo onda kada su se oni, zajedno sa saborcima u Federalnom ministarstvu za pitanja boraca, maksimalno angažirali u popravljanje stanja boračke populacije. Planirali su snažno krenuti u reformske procese kada su u pitanju određena zakonska rješenja i, između ostalog, trebali su napraviti niz reformi u okviru postojećih sistema organiziranja boračkih udruženja. Trebali su donijeti zakon kojim bi bilo propisano da sva udruženja na nivou Federacije BiH imaju poseban način registracije. Zakon je zapeo u federalnom Domu naroda 2018. godine i do dan-danas nije usvojen. Većina pripadnika boračke populacije iz Armije RBiH tada je izražavala nezadovoljstvo u vezi s organiziranjem udruženja, koje je zaista bilo opravdano. Bilo je mnogo iscjepkanosti, sjetimo se da se govorilo o čak 1.600 boračkih udruženja u Federaciji BiH. Osim toga, postoje i različite boračke fondacije i fondovi s različitim namjenama. Neki su u nastojanjima da se drastično promijeni stanje boračke populacije nabolje vidjeli problem jer su shvatili da se kreiranjem funkcionalnog i dobrog sistema urušavaju ciljevi nakaradnih politika te da će biti teže ostvarivati sitne interese.
Naime, u Fondaciji za pružanje pomoći u rješavanju stambenih pitanja pripadnika boračke populacije u tom periodu su bila četiri predstavnika HVO-a i četiri predstavnika Armije RBiH, što se apsolutno kosi sa zdravom logikom. Taj odnos je, uzmemo li u obzir propise Federalnog ministarstva za pitanja boraca, trebao biti 70:30 u korist Armije RBiH. Međutim, hrvatski korpus kroz svoju standardnu mantru o ugroženosti uvijek dobije barem pola, ponekad i više od toga. Zbog toga što Šerif Patković, u svojstvu predsjednika Upravnog odbora, i Seno Šehović, kao direktor Fondacije, stoje iza odluke o smanjenju naknada članovima Upravnog odbora kako bi uštedjeli određena sredstva, jasno je da su nezadovoljni članovi ovog tijela tražili i najmanju priliku da im se osvete.
U tom periodu u stranačkom tabloidu Dnevni avaz izlazi tekst u kojem je na najbrutalniji način slagano da je Šerif Patković od viška novca kupio sebi automobil, stoga je bilo i očekivano da će podići prijavu protiv njega. Najprije su, uz podršku “domaćih izdajnika”, izvršili smjenu direktora Sene Šehovića i Šerifa Patkovića s mjesta predsjednika Upravnog odbora, a onda se udružili i u podizanju prijave protiv njih.
Šta je zapravo istina? Vozilo je od početka do kraja bilo u Fondaciji za pružanje pomoći u rješavanju stambenih pitanja pripadnika boračke populacije. Sadašnje rukovodstvo to je vozilo, prema informacijama do kojih smo došli, zamijenilo za manje. Volkswagen Tiguan uvijek je bio u garaži ove institucije i gore je i ostao zajedno sa svim dokumentima. Teški je nonsens da se Šerifu Patkoviću i Seni Šehoviću stavlja na teret nanošenje štete Fondaciji, a šteta koju su ti članovi Upravnog odbora napravili nikome se ne stavlja na teret. Za njih je sasvim uredu da primaju iz Fondacije 1.200 KM mjesečno jer im tako stoji u ugovoru o djelu, uredu im je što uzimaju svaki mjesec 800 KM paušala za jednu ili nijednu sjednicu, uredu im je da u Upravni odbor sami sebe i predlažu i biraju, a nije uredu kada se nabavi vozilo Fondaciji zarad poboljšanja efikasnosti rada.
Šerif Patković i Seno Šehović imali su namjeru i reformirati Fondaciju tako što bi njen rad usmjerili u dva pravca – u rješavanje stambenog pitanja boračke populacije i u njihovo zapošljavanje. Trebali su realizirati niz projekata s Republikom Türkiye, ali su “pobunjenici” u Upravnom odboru na jednoj sjednici, vjerovali ili ne, odbili pomoć od 400.000 KM, koja je trebala biti usmjerena na renoviranje sanitarnih čvorova porodica šehida i poginulih boraca, samo zato što dolazi iz Republike Türkiye. Povrh svega, Dragan Radić, još jedan od članova Upravnog odbora, inače predsjednik Hrvatskih invalida domovinskog rata (HVIDRA), nakon svega dobija poziciju i u Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, gdje ima naknadu od 1.800 KM. Dakle, s naknadom iz Fondacije od 800 KM ima visokih 2.600 KM na mjesečnom nivou. Ovo sve govori da se u cjelokupnoj priči pravi krivci kriju, dok se najboljim sinovima ove države stavljaju mete na čelo prvenstveno kroz određene medije koji su opredijeljeni protiv bošnjačke politike i svih onih koji zastupaju čvrst i jasan stav Bošnjaka. Kriminalizirajući ih, čine sve da ti ljudi postanu nepoželjni u društvu.
Glavni motiv za dizanje hampe protiv Šerifa Patkovića i Sene Šehovića očigledno je bila odluka o smanjenju naknada članovima Upravnog odbora. Mnogi će se, naravno, zapitati gdje je završio višak novca od uštede. Jasno je, u džepovima onih koji su ostali. Poslije odlaska Šerifa Patkovića i Sene Šehovića odmah su na narednoj sjednici vratili visinu paušala na 800 KM i uredno i danas primaju taj iznos. Smjena ovog dvojca izvršena je 2018. godine, tako da su prošle četiri godine otkako oni primaju taj iznos. Prostom računicom dođe se do zaključka da su preostali članovi Upravnog odbora za ove četiri godine svi sebi privatno mogli kupiti nov automobil. Kada su u pitanju prava boraca, Šerif Patković i Seno Šehović od starta govore kako im nije padalo na um da samo sjede i uzimaju paušale. Mnogo toga željeli su promijeniti s prihodovne strane, ali, nažalost, teško je to išlo. Fondacija se isključivo naslanja na budžet. Dakle, koliko iz budžeta dođe za njen rad, toliko i imaju na raspolaganju. S druge strane, mnogi su došli upravo samo kako bi sjedili, stavili prst u uho i ništa ne razmišljali. Mnogi u Fondaciji nisu donijeli niti jednu jedinu marku od bilo koga kako bi bili povećani prihodi, već su se vodili time da budu vjerni i poslušni određenoj političkoj strukturi na vlasti u Federaciji BiH. Fondacija, koja postoji više od dvije decenije, od imovine nije imala ništa osim dva računara. Šerif Patković i Seno Šehović, što je zaista ogroman uspjeh, digli su je do nivoa samoodrživosti.
ZAKON O IGRAMA NA SREĆU I PRITISCI MAFIJE
Šerif Patković teško je ranjen 1993. godine na ratištu iznad Fojnice. Jedan od članova Upravnog odbora Fondacije dolazi s druge strane linije fronta, tačnije bio je s ljudima koji su pucali na Patkovića i njegove saborce. Ranjen je tako što se jedinica Armije RBiH, koja je ostala čuvati liniju, preko noći izvukla, a njegovi saborci i on našli su se u zasjedi. Šerif Patković jednom je prilikom naglasio, iako generalno ne govori o tome, da mu nije teško palo ni ranjavanje koliko mu je teško pao javni linč kojem je bio izložen 2018. godine i to od ljudi čija mu je podrška nasušno trebala. Javni linč bio je pokrenut jer je tražio ujednačavanje prava boraca. On je tada, uz svesrdnu podršku rahmetli Salke Bukvarevića, nametnuo jak tempo u traženju rješenja za statusna pitanja boraca kroz niz zakonskih akata. S vremenom su neka rješenja i iznađena, primjerice naknada koju danas borci primaju. Oni su tada s koordinacijom boračkih udruženja Armije RBiH i HVO-a dogovorili Zakon o pravima demobilisanih boraca. Sredstva za primjenu tog zakona trebala su biti osigurana novim prihodom u Federaciji BiH oporezivanjem igara na sreću od deset posto. Tražili su da se usvoje izmjene Zakona o igrama na sreću gdje bi Federacije BiH dobila, previđalo se, 160 miliona KM novog prihoda. Tada je s premijerom Fadilom Novalićem bilo dogovoreno da osamdeset posto od tih sredstava ide za borce. Šerif Patković ukazivao je na to kako nema mafije u ovoj zemlji koja ga nije zvala i pritiskala zbog toga. Nažalost, hrvatska strana je izdala i iznevjerila dogovor. Kasnije je Vlada Federacije BiH smanjenjem izdataka za mlade i druge populacije to uspjela kompenzirati, ali nisu uspjeli uskladiti invalidnine, nisu uspjeli povećati primanja porodicama šehida i poginulih boraca i još mnogo toga, a mogli su samo da je ovaj proces bio priveden kraju.
Ono što je najvažnije u ovoj priči jeste da niti jedan jedini borac koji je predao valjane papire nije bio vraćen bez dobijenih sredstava iz Fondacije za pružanje pomoći u rješavanju stambenih pitanja pripadnika boračke populacije. Prije je bila praksa da svake godine borci predaju dokumentaciju za dobijanje određenih sredstava te da ostanu bez njih jer je neko drugi predao “jače papire”. Neki ljudi vraćani su čak po pet-šest puta. Šerif Patković i Seno Šehović uveli su praksu da nema novih aplikacija sve dok svi s valjanim papirima ne dobiju finansijska sredstva koja im pripadaju. Znači, svi oni koji su zadovoljili određene uvjete u određenom periodu, dobili su i novac. Također, ubrzali su sami proces dodjele novca. Nisu više raspisivali javni poziv za dodjelu sredstava jednom godišnje, već četiri puta. Time su za dvadeset posto povećali broj korisnika pomoći.
Ono što je posebno zabrinjavajuće, a što je naprosto nemoguće ne primijetiti, jeste da su od okončanja Agresije na našu domovinu sve do danas vrlo često na meti kritika, pa čak i od samih nekadašnjih pripadnika Armije RBiH, istaknuti komandanti i generali. Nerješavanje pitanja boračke populacije neposredno iza rata dovelo je do ove situacije. Borci su ogorčeni. Nevjerovatno je to što je tek prije nekoliko godina donesen Zakon o demobilisanim borcima, skoro tri decenije iza agresije. Sve to dovodi do opravdanog nezadovoljstva kod ljudi koji su bili, kako sami za sebe kažu, “obični borci”. Međutim, to je neprijatelj u miru mudro iskoristio udaljavajući saborce jedne od drugih ali i od naroda. Time je svu odgovornost za loš položaj cjelokupnog društva, samim tim i boraca, prebacio na grupu komandanata i generala.
Najgore u svemu tome jeste to što se iza te priče sakrio agresor, tj. ne upire se prstom u prave krivce. Da je Bosna i Hercegovina ostvarila pravo na obeštećenje od Srbije i Hrvatske, drugačija bi priča bila. Naši ratni vojni invalidi i porodice šehida i poginulih boraca trebali bi svoje naknade primati od odštete koju su nam još davno trebali platiti agresori. To se nikada nije desilo. Dobili smo i Dejtonski mirovni sporazum, kojim je regulirano da se pitaju i oni koji su rušili državu. Što je najgore, one politike koje su devedesetih godina napale na Bosnu i Hercegovinu i dan-danas haraju ovom državom. Njihova je taktika jasna – ukaljati najvrednije, najhrabrije i najčasnije sinove ove države i prikazati ih u što tamnijem svjetlu. Tako pokušavaju razgraditi i našu državu i naše društvo.
Ono što borci danas dobijaju ne da nije dovoljno da prežive jedan mjesec, oni s ovim dodatkom ne mogu preživjeti ni pet dana. Nije im ovaj dodatak dovoljan da plate režijske troškove, a kamoli nešto drugo. Iako su se Šerif Patković, Seno Šehović, rahmetli Salko Bukvarević i mnogi drugi prodržavni dužnosnici prije nekoliko godina izborili za ovaj dodatak, ma koliki on bio, svakako je nužno raditi na njegovom povećanju. Kako god bilo, tragično je da sada ne govorimo o problemima samo boračke populacije, već populacije uopćeno. Generalno stojimo ekonomski loše i to treba popravljati. No čini se da se suočavamo s jednim problemom koji je čak i veći od ekonomskog – postajemo otuđenici, sve smo dalji jedni od drugih i svima sve više nedostaje ljubavi, poštivanja i pažnje. Zamislite kako je borcu koji othrani tri sina i jednog po jednog ispraća u inostranstvo. Naravno, on ih pošalje kako bi malo i njemu pomogli, što naša djeca i hoće jer su tako odgojena. Nažalost, naša zakonska rješenja nisu dovela do pravde i pravičnosti. Ona su politička, umijeće mogućeg, a često i kompromisna – sudari različitih ideoloških matrica, koalicije, interesi... Najviše kompromisa, nažalost, postignuto je preko leđa najboljih sinova ove države. stav
Copyright ©
2021 - 2024
KozaracMutnik