Povodom 40 godina od „Sarajevskog procesa“ razgovaramo s predsjednikom SDA Bakirom Izetbegovićem,

koji ne samo da je kao sin Alije Izetbegovića bio direktni svjedok turbulentnih vremena za Bošnjake nego je zajedno s porodicom aktivno sudjelovao u odbrani svog oca i njegovih saputnika tokom političkog progona 1983. godine te kasnije bio jedan od protagonista političkog organiziranja bošnjačkog naroda. Govori za Stav o prošlim vremenima, baštini „Mladih muslimana“ i poveznicama sa SDA, o suštini ideje u vremenu danas, te na koncu šta predstavlja misija „Mladih muslimana“ u budućem vremenu. 

Povodom 40 godina od „Sarajevskog procesa“ razgovaramo s predsjednikom SDA Bakirom Izetbegovićem, koji ne samo da je kao sin Alije Izetbegovića bio direktni svjedok turbulentnih vremena za Bošnjake nego je zajedno s porodicom aktivno sudjelovao u odbrani svog oca i njegovih saputnika tokom političkog progona 1983. godine te kasnije bio jedan od protagonista političkog organiziranja bošnjačkog naroda. Govori za Stav o prošlim vremenima, baštini „Mladih muslimana“ i poveznicama sa SDA, o suštini ideje u vremenu danas, te na koncu šta predstavlja misija „Mladih muslimana“ u budućem vremenu.

STAV: Kako Vi tumačite pojavu „Mladih muslimana“, kao čisto vjerski pokret ili mislite da su oni sjeme iz kojeg je nikla savremeno političko organiziranje Bošnjaka muslimana? Jesu li ideje „Mladih muslimana“, pa i izmijenjene i zrelije, imale utjecaja na Alijinu misao i djelovanje od 1950. do 1983. i nakon 1988. godine?

IZETBEGOVIĆ: „Mladi muslimani“ su politički pokret inspirisan vjerom, a pokrenut frustracijom mladih muslimanskih intelektualaca koja je uzrokovana stanjem islamskog umeta u tom vremenu. To stanje je bilo depresivno i ponižavajuće, karakterizirala ga je nepismenost, zaostalost, ovisnost muslimanskih naroda o tehnološki naprednijim zemljama i narodima.

Ulema je bila konzervativna i inertna, izgubljena u vremenu, njena tumačenja vjere nisu davala odgovor na ubrzane promjene i aktuelne probleme muslimanskih naroda. Većina tada afirmisanih muslimanskih intelektualaca i političara bila je iskompleksirana, fascinirana napretkom zapadnih, ali i komunističkih država, imitirali su ih, ponekad karikaturalno – recimo donošenjem zakona kojima se zabranjuje nošenje fesa, ili brade, a naređuje nošenje kačketa, unošenje stolica u džamije i slično. „Mladi muslimani“ su kanili vratiti snagu, ponos i samopouzdanje muslimanima kroz intenzivno obrazovanje, posvećen rad, povratak moralnim vrijednostima, hrabro suprotstavljanje bezbožničkim ideologijama.

STAV: Šta je, po Vašem mišljenju, najvažnija zaostavština „Mladih muslimana“, koliko vežete SDA za pokret „Mladih muslimana“?

IZETBEGOVIĆ: „Mladi muslimani“ su pozatvarani i poubijani, organizacija je zabranjena, ali vjera i ideje se ne mogu ubiti. Iz tog sjemena, iz tog uvjerenja nikla je SDA. Pa i prvi kadrovski nukleus, prvo rukovodstvo SDA su činili ljudi koji su osuđivani na drakonske kazne 1946, 1949. i 1983. godine. Osuđivani su nevini, na „bigajrihak“, zbog riječi i misli koje se režimu nisu dopadale, zbog vjere u Boga. Njihova žrtva je dodirnula srca ljudi, izdvojila ih iz mase, napravila preokret.

STAV: U kući Emina Granova, osnivača „Mladih muslimana“, njegova djeca, prema mojim informacijama, nisu znala za njegovu mladomuslimansku sudbinu sve do 1990. godine. Kako je to bilo u kući Izetbegovića? Jeste li Vi i sestre znali da Vam je babo bio osuđivan? Kako se na to gledalo u Vašoj užoj i široj familiji?

IZETBEGOVIĆ: Prvi put čujem za tu šutnju u kući Granova. S ostalim „Mladim muslimanima“ je bilo obratno, mi smo se intenzivno porodično družili, išli zajedno na izlete, na sijela, djeca su se igrala, a stariji uvijek i nanovo pričali o islamu, politici, razvoju događaja u svijetu. Skoro svi su bili sjajni šahisti, bilo je to vrijeme Fischera, Talja, pa se igralo i šaha. Cijenili su nauku, snagu misli i intelekta. „Mladi muslimani“ nisu bili skloni samozavaravanju, pretjeranom očekivanju od lidera tadašnjeg islamskog svijeta, respektovali su Zapad, njegova dostignuća, demokratiju, kritičku misao, naročito protestantsku, cijenili su lidere poput Churchilla, De Gaullea, Roosevelta... Mi, djeca „Mladih muslimana“, bili smo ponosni na očeve, na njihovo znanje, na njihov otpor. 

STAV: Alija Izetbegović je nakon svih zatvorskih iskušenja nastavio prijateljevati s nekim pripadnicima „Mladih muslimana“. Kojima? Je li i to doprinijelo povećanom policijskom paskom koja je rezultirala „Sarajevskim procesom“?

IZETBEGOVIĆ: Dvije decenije je trajalo nekakvo primirje, nije bilo posebne paske, „Mladi muslimani“ su se bavili porodicama, a režim se bavio drugim problemima, ekonomskim na prvom mjestu, jer Jugoslavija je tonula u nezaustavljivu inflaciju, u ekonomski kolaps. Titova smrt, hiperinflacija, borbe za prevlast unutar komunističkog establišmenta, bujanje potisnutih nacionalizama, kumulacija svega toga je stvorila potrebu za političkim procesima koji će zadati strah protivnicima režima. Naravno, najlakše je bilo udariti na Muslimane, pokazati „mišiće“ na njima, pa je montiran „Sarajevski proces“.

VIŠE O TEMI: SPECIJAL STAVA Mladi muslimani (1949. - 1983. - 2023.)

STAV: Vi ste poznavali saputnike svoga oca iz „Mladih muslimana“, braću Ćerimović, Kasumagića, braću Behmen, Ismeta Serdarevića, Ešrefa Čamparu, Rušida Prgudu... Može li ih približiti javnosti, posebno kroz aspekt njihove moralne i idejne komunikacije s Alijom Izetbegovićem?

IZETBEGOVIĆ: To su bile potpuno različite ličnosti, jedina poveznica je bila vjera u snagu ideje islama. Druženje s njima je obilježilo moje djetinjstvo. Ešref Čampara je bio divan, blagi čovjek, šaljivdžija, mi, djeca, jako smo ga voljeli jer se volio družiti s nama, znao je sve o svakom od nas, sjetio se svakog rođendana. Dr. Šaćir Ćerimović je bio izuzetan ljekar i izuzetno šarmantan čovjek. Radio je dugo u inostranstvu, pa je bio i bogat, vozio nas je na izlete u svom velikom Opel Rekordu, ne prestajući da puši Marlboro. U ratu je bio snažan oslonac Aliji jer je uvijek zračio optimizmom, donosio je dobre vijesti, uljepšavao ih po potrebi. Njegov brat Hilmo je nas djecu vozikao vespom, svirao nam gitaru, pričao nam zanimljive priče o svemu i svačemu, a nema šta nije znao.

Omer Behmen nije primjećivao djecu, znao je biti odveć direktan, pa i grub prema ljudima, ali su ga svi odreda cijenili. S njim se moglo razgovarati samo o ozbiljnim stvarima, poslu, o akciji. Njegov brat Salih je bio sušta suprotnost, uvijek nasmijan, tegobu je pretvarao u smijeh. U zatvoru je proveo 12 godina, od toga jednu cijelu godinu u samici, tzv. „staklari“ Zeničkog zatvora. To je mala prostorija bez prozora, samo sa staklenim krovom, po kom je dobila naziv. Čak i njegove priče o staklari, samoći i mislima u njoj nisu bile depresivne, bile su zanimljive, dinamične, poneke i smiješne. Neka je Božiji oprost i milost na sve njih.

STAV: Koja je bila Vaša uloga i uloga Vaših sestara u odbrani Vašeg oca u „Sarajevskom procesu“? U jednom intervjuu koji smo ranije radili za „Stav“ usput ste spomenuli značajnu ulogu književnika Predraga Matvejevića?

IZETBEGOVIĆ: Trudili smo sve da mu olakšamo zatvorske dane, da intenzivno komuniciramo, mislim da nije bilo dana a da nije dobio pismo od sestara ili od mene. I, naravno, činili smo sve da ga izvučemo iz zatvora. Sestre i zetovi su pokušavali izdejstvovati pomilovanje, ja sam se povezivao s onima koji su mogli izvršiti pritisak na režim. Ostvario sam veze s Matvejevićem, sa Zulfikarpašićem, s novinarima slovenačke Mladine, koja se jedina usuđivala pisati istinu o „Sarajevskom procesu“, u Beogradu sam izdao Alijinu knjigu Islam između Istoka i Zapada. To nije promaklo Udbi pa su me pozvali na nekoliko razgovora.

Rizikovao sam i kazao inspektorima niz istina, ali i neistina o aktivnostima koje sam poduzimao, ili planirao poduzeti s intelektualcima iz Zagreba, Ljubljane, Beograda, emigracije koje su okupljene oko „Amnesty Internationala“ i PEN kluba pritiskivale su režim da oslobodi „zatvorenike savjesti“, kako su zvali političke zatvorenike. Rekao sam im da sve to radim samo zato što mi otac u zatvoru, odnosno da bih prestao s tim ako on bude pušten. Otišli su do Alije u zatvor Foča i kazali mu da će on možda izaći, ali da ću ja ući u zatvor, utanačili mi vanrednu posjetu na kojoj je on trebao da me ubijedi da odustanem. Nije ni pokušao, gestovima mi je dao ohrabrenje da nastavim. 

STAV: Kakav je, po Vašem sjećanju, bio odnos javnosti tokom suđenja i nakon presude, jesu li poznanici Vašeg oca likovali, jesu li Vas izbjegavali, šta se promijenilo u društvenom životu Vaše porodice?

IZETBEGOVIĆ: Mene život nije mazio, musliman sam i od rođenja sam osjećao pritisak, nejednakost. Tretirani smo kao relikt turskog vremena. Odrastao sam pod komunističkom paskom, otac mi je proveo tri godine u zatvoru, daidže su bile u partizanskom pokretu otpora i ubijene su u Jasenovcu, mnogo rodbine je pobijeno od četnika u Podrinju. A propaganda te 1983. je bila takva da nismo mogli ništa niti iznijeti u odbranu oca. Dakle, nisam očekivao da okolina bude fer prema meni, da me voli i tješi, spremio sam se na udarce. Ali ljudi su se pokazali boljim nego što sam očekivao. Oni koji su poznavali Aliju su pokazivali znakove razumijevanja i solidarnosti, a neki su znali i prkosno da ga brane i hvale. Moram pomenuti pokojnog Antu Zelića, koji je radio s Alijom u GP „Put“, a zatim bio direktor manje građevinske firme u Sarajevu. Naišao je na mene kod direktora hotela „Neum“ Mihajla Butigana, bila je to neka 1986. godina, obnavljali smo hotel, bilo je pet-šest ljudi na sastanku. Ante je znao da svi dobro znaju ko sam, ali je namjerno upitao – „Znate li vi čiji je ovo sin?“. I odmah odgovorio – „sin Alije Izetbegovića, najboljeg čovjeka kojeg sam upoznao“.

STAV: Zapravo govorimo o tome da su se događaji nakon izlaska iz zatvora odvijali munjevitom brzinom i vodile su osnivanju SDA, a Vi ste često isticali da je samo godinu i kusur dana nakon izlaska iz Foče Alija Izetbegović na istom mjestu održao političko okupljanje na kojem je prisustvovalo stotine hiljada Bošnjaka? Ironija sudbine ili nešto puno, puno više?

IZETBEGOVIĆ: Nešto puno, puno više. Očigledno.

STAV: Jako je mnogo špekulacija oko toga kako je osnovana SDA. Činjenice upućuju da se to dogodilo u zatvoru kroz razgovore Alije Izetbegovića s ostalim zatvorenicima iz skupine osuđenih „Mladih muslimana“.

IZETBEGOVIĆ: Cio život su ti ljudi maštali o političkom organizovanju, suprotstavljanju, pa bili na slobodi ili u zatvoru. Čim su se stvorili uvjeti za to, krenuli su u akciju. A Alija je uvijek bio vođa, prirodno je zauzeo poziciju koja mu je pripadala.

STAV: Često se ističe da je Alija Izetbegović halalio svojim tamničarima, među njima i Muniru Alibabiću Munji, te da ih je čak ukomponirao u državni sistem mlade nezavisne Bosne i Hercegovine. Neki će danas primijetiti da nije trebao, neki će reći da je to bio izraz istinskog svjetonazora jednog muslimana i jednog demokrate te da je upravo takav pristup spriječio antagonizam koji bi vodio u gruba unutardruštvena sukobljavanja. Koje je Vaše stajalište?

IZETBEGOVIĆ: Ne znam je li halalio, ali nije ni važno. Za pravdu će se pobrinuti Onaj kome je ime Hak. Bila je to pragmatična odluka, trebalo je smanjiti broj neprijatelja i, što je još važnije, trebali su nam profesionalci, vojnici, policajci, pa i oni iz vojne i državne bezbjednosti.

STAV: Ne čini li Vam se da nažalost takav princip ne njeguju neki bivši SDA-ovci u današnje vrijeme? Kao da se vrtimo u začaranom krugu mržnje u kojem su se stvorili uvjeti da se 40 godina nakon „Sarajevskog procesa“ u punom krugu ponavljaju društvene okolnosti koje zagovaraju represiju, obračunavanja i progone. Smatrate li da se danas ponovo vraća vrijeme u kojem će se progoniti oni koji ne žele saviti kičmu i šta je odgovor, koji su principi današnje borbe?

IZETBEGOVIĆ: Ne mislim da ćemo ikada više stići do represije i progona uporedivih s onima iz komunističkog vremena. Ali da ima paralela, ima – na neistini se pokušava pokrenuti linč i nepravda, montiraju se sudski procesi, tužilaštvo i mediji se koriste za političke obračune, vjera se pokušava predstaviti retrogradnom, zaostalom, Bošnjake vjernike potiskuju i progone Bošnjaci ateisti u svrhu političkog napredovanja, ranije su se dodvoravali komunističkom režimu, danas se dodvoravaju ambasadama itd. Ali na sve to se danas može dati odgovor, izborili smo slobodu, 1983. se nije mogao dati odgovor, nismo se mogli braniti, ruke su nam bile svezane.

STAV: SDA se često podmeće da je „islamistička stranka“ temeljena na panislamističkim idejama „Mladih muslimana“, a nisu rijetke ni poveznice s „Muslimanskom braćom“. Naravno, iz toga proizlazi sijaset predrasuda o „radikaliziranoj stranci“ koja želi neku „džamahiriju“, što nažalost podmeću i neki tzv. bošnjački mediji ponavljajući teze srpskih propagandista iz 1992. U 2023. godini ste opozicija na državnom i federalnom nivou, a sve glasnije članstvo poziva na vraćanje izvornoj ideji SDA. Šta bi to podrazumijevalo? Na koncu, ako govorimo o nasljeđivanju izvornosti, u biti mi govorimo o suštini, a ne o formi, zar ne? Nesumnjivo da se protekom vremena forma osuvremenjuje i prilagođava vremenu u kojem živimo, mora nužno biti u skladu s njime.

IZETBEGOVIĆ: Ne bismo se trebali izvinjavati zato što smo muslimani, tvrditi da nismo islamisti itd., jer time legaliziramo tvrdnju da je islam problem. Islam nije problem, predanost Bogu, odnosno islam je suština svake vjere i svake pozitivne ideologije. Ne postoji ništa što je napredno i istinski dobro za čovjeka, a da je suprotstavljeno islamu. Islam nas popravlja, čini boljim ljudima, boljim političarima i liderima. Tamo gdje je u ratu SDA imala dominantan utjecaj desilo se najmanje ratnog zločina, tamo gdje je SDA nakon rata imala dominantan utjecaj razvila se u najvećoj mjeri demokratija i politički pluralizam, tamo gdje se SDA pitala sačuvana je ideja multietnične Bosne.

U vremenu koje je pred nama čovječanstvo će se suočiti s problemima koje neće moći riješiti bez povratka istinskoj vjeri, poštovanju Božijeg stvaranja. Bog je stvorio svijet koji perfektno funkcioniše, odredio mjere i zakone. Fizičke i moralne. I trajao je red dok ljudi nisu ojačali, ovladali svijetom i napravili nered tvrdeći da prave red i popravljaju svijet. I svima je već sasvim jasno da srljamo u propast, da iscrpljujemo planetu, da upropaštavamo porodicu, međuljudske odnose, da je sve već dovedeno u pitanje. Morat ćemo braniti naše stanište, vodu, zrak od zagađenja, ali i moralnu čistotu, bazične ljudske vrijednosti, čast, ponos, a naročito porodicu, odnos roditelja i djece. Ako to ne učinimo, ugušit ćemo se u svakovrsnoj nečisti i dekadenciji. Ne možemo djecu predati društvenim mrežama, a roditelje staračkim domovima. Vrijeme je da se vratimo bazičnim postavkama. Islam i „Mladi muslimani“ nisu prošlost, oni su stajali na Božijoj strani i branili univerzalne vrijednosti i time pripadaju svakom vremenu, a naročito budućnosti. Ako je ljudska umišljenost i ateizam obilježio XX vijek, ono što smo zvali modernim, onda će povratak vjeri obilježiti XXI vijek. Islam je postmoderna vjera i ideologija.  stav.ba