Nakon svih vanjskopolitičkih postignuća,

u hrvatskoj cipeli stoji još jedan kamenčić koji ne dopušta udobnost i komfor, a to je kao i proteklih 30 godina – Bosna i Hercegovina. Kampanja koja je bjesomučna trajala protekle 4 godine najednom se nakon 2. oktobra prošle godine ugasila. Gotovo je nevjerovatno kakva tišina vlada u hrvatskoj javnosti na temu Bosne i Hercegovine. Kao da ju je neko premjestio s karte Evrope na tlo Afrike ili Azije. Četiri godine građani Republike Hrvatske bili su svakodnevno bombardirani pričom o ugroženosti Hrvata u Bosni i Hercegovini.  

Početak 2023. godine predstavlja veliku prekretnicu za Republiku Hrvatsku. Ulaskom u Schengen i eurozonu ispunjeni su svi strateški vanjskopolitički ciljevi Hrvatske tri desetljeća od proglašenja nezavisnosti. Nakon međunarodnog priznavanja, koje je hrvatska diplomacija uspješno odradila tokom ratnih godina, ispunjenje ciljeva članstva u evroatlantskim integracijama, teklo je mnogo teže od očekivanog. Iako je prevladavajuće stajalište unutar Evropske unije krajem 90-ih godina bilo da će se Hrvatska pridružiti najvećem proširenju Evropske unije 2004. godine, zajedno sa susjednom Slovenijom, do toga nije došlo. Prije svega zbog katastrofalne reputacije koju je Hrvatskoj priskrbio Franjo Tuđman zbog svoje politike prema Bosni i Hercegovini te je bilo potrebno čekati još čitavo jedno desetljeće na pristup Evropskoj uniji.

S druge strane, članstvo u NATO-u išlo je nešto lakše vjerovatno i zbog geopolitičkih odnosa u regiji koji su zbog agresivnog nadiranja ruskog utjecaja natjerali alijansu na proširenje i sužavanje manevarskog prostora ruskom utjecaju. U aprilu 2009. godine Hrvatska je postala punopravna članica NATO-a iako je cijelom procesu ratifikacije prethodila drama i neizvjesnost zbog prijetnje Slovenije blokadom hrvatskog članstva. Konkretno, radilo se više o internom obračunu između Boruta Pahora i Janeza Janše u kojem se našla Hrvatska kojoj je trebala odluka Slovenskog parlamenta dvotrećinskom većinom kako bi punopravno ušla u NATO.

Ulaskom u Evropsku uniju Hrvatska nije postala dio Schengena i eurozone jer nije ispunjavala potrebne uvjete. Ostvarenju takvih ciljeva prethodile su mnogobrojne reforme prije svega granične policije i nadzora državnih granica, a nakon toga i reforma bankarskog, odnosno monetarnog sistema. Zbog ovakvog uspjeha, a ulazak u Schengen i uvođenje eura to neosporno jesu, Andrej Plenković mogao bi se smatrati jednim od najuspješnijih hrvatskih premijera. Pored njega, političari u opoziciji u ovom trenutku izgledaju poput Fiće kraj Ferrarija. Od 2023. godine mogli bismo reći da je Hrvatska privela kraju proces tzv. debalkanizacije koji je jedno vrijeme predstavljao i neku vrstu društvenog kompleksa. Dugo je hrvatsko društvo pokušavalo dokazati da nije balkansko već srednjoevropsko, međutim, činjenica jeste da posjeduje balkanski mentalitet, što se najbolje pokazuje po stopi korupcije, ali s druge strane po državnom uređenju i međunarodnom položaju Hrvatska se ne može niti usporediti s ostalim zemljama Balkana.

Hrvatska je sada postala za ostatak Zapadnog Balkana ono što je za nju bila Slovenija prije desetak godina. Članstvo u Evropskoj uniji, NATO-u te pristup Schengenu i eurozoni stvari su koje gotovo sve zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije, izuzev Slovenije, mogu samo sanjati. Ovo je sada prilika za Hrvatsku da se nametne kao regionalni lider u pozitivnom smislu te da svoj međunarodni položaj koristi kako bi u evroatlantske integracije povukla i ostatak Balkana ili mu barem pomogla na tome putu. Ako se svojim međunarodnim položajem Hrvatska nastavi služiti samo kako bi mijenjala izborno zakonodavstvo susjedne države u svrhu jačanja političke partije koja je sestrinska vladajućoj partiji u Hrvatskoj – onda će se ponovno naći u slijepoj ulici. Bit će zanimljivo vidjeti koje će Hrvatska vanjskopolitičke ciljeve postaviti za budućnost.

I sada, nakon svih vanjskopolitičkih postignuća, u hrvatskoj cipeli stoji još jedan kamenčić koji ne dopušta udobnost i komfor, a to je kao i proteklih 30 godina – Bosna i Hercegovina. Kampanja koja je bjesomučna trajala protekle 4 godine najednom se nakon 2. oktobra prošle godine ugasila. Gotovo je nevjerovatno kakva tišina vlada u hrvatskoj javnosti na temu Bosne i Hercegovine. Kao da ju je neko premjestio s karte Evrope na tlo Afrike ili Azije. Četiri godine građani Republike Hrvatske bili su svakodnevno bombardirani pričom o ugroženosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Televizijske emisije, radijske emisije, članci u dnevnim novinama, svi mogući kanali korišteni su da se Hrvate u Bosni i Hercegovini prikaže ugroženijima nego što su Ukrajinci u Donbasu. Korišteni su u javnom diskursu termini poput sirizacije Bosne i Hercegovine, aludirajući na rat u Siriji, ugroza nacionalne sigurnosti za Hrvatsku, pojava radikalnog islama itd.

Međutim, unatoč svoj drami sve je kao rukom odneseno. Primjerice, politički dvosedmičnik Globus od dana izbora u Bosni i Hercegovini do danas nije niti jednim slovom spomenuo protekle izbore pa čak niti izvještavajući čitatelje o rezultatima izbora. Isti taj dvosedmičnik protekle je 4 godine svaki svoj broj na nekoliko stranica posvećivao Bosni i Hercegovini. Trenutna situacija liči na zamrznuti dah nogometnog navijača koji prilikom utakmice, kada igrač njegovog omiljenog tima uputi udarac prema golu  zastane iščekujući hoće li lopta završiti u mreži, na gredi ili u rukama vratara. Metaforički rečeno, za Hrvatsku u ovoj situaciji gol bi bio formiranje vlasti HDZ-a BiH s takozvanom osmorkom (ili šestorkom, a možda u vrijeme tiska ovog broja i četvorkom, teško je pratiti ritam opadanja), greda bi bila nova intervencija Schmidta u izborni zakon koja bi omogućila vlast HDZ-u BiH i osmorci/šestorci s vrlo opasnom pretpostavkom da se tako nešto odbije o glavu HDZ-u, a vratar je zasigurno SDA uz pouzdanog kolegu iz odbrane DF.

Promatrajući odnos koalicije stranaka i političara okupljenih oko SDP-a BiH i Naroda i pravde prema pitanju izbornog zakona, ali i općenitog odnosa u cjelini gotovo da je cjelokupna bošnjačka zajednica u Hrvatskoj konsternirana. Nadrealno izgleda koliko se kičma Nikšića i Konakovića može poviti kako bi im lice ugledalo malo vlasti. I to kakve vlasti? One koju im Dodik i Čović ostave. Zaslijepljenost Konakovića da bude ministar vanjskih poslova jeste najveći pokazatelj političke kratkovidnosti koja trenutno vlada na bh. političkoj sceni. Umjesto da Bošnjaci zajednički donesu strategiju vanjskopolitičkog lobiranja te odrede ciljeve, a onda ako se već ne mogu dogovoriti, za ministra vanjskih poslova postave neko nestranačko lice ili karijernog diplomata koji bi stranački neopterećeno uspostavljao nove odnose kod dijela Bošnjaka, to je još samo jedna u nizu fotelja za koju se potrebno potući.

Komparirajući ovakve odnose, možemo vidjeti kolika je trenutna razlika između hrvatskog i bosanskohercegovačkog međunarodnog položaja. Činjenica da na Hrvatskoj radioteleviziji govore kako je Konaković pridobiven bio već u Neumu dovoljno govori kolika je atrofiranost kvalitete bosanskohercegovačke političke scene. Za svjetliju budućnost Bosne i Hercegovine svakako će biti potrebno graditi mnogo bolje odnose sa susjednim državama, prije svega s Hrvatskom, a onda i sa Srbijom. Međutim, gradnja boljih odnosa ne smije se temeljiti na podaništvu i pokoravanju pred tuđim željama i interesima, već pomoću pronalaženja zajedničkih kompromisa.

U ovom momentu Bošnjaci ne mogu napraviti potreban balans da bi došli u poziciju da ravnopravno razgovaraju, dogovaraju i pregovaraju sa susjednim državama prije svega zato što lideri političkih partija koje i nisu dobile većinu glasova na izborima u saradnji s političkim i drugim snagama tih susjednih država pokušavaju nadjačati svoju konkurenciju u liku SDA ne birajući sredstva. Davanje bošnjačke pozicije u Vijeću ministara SNSD-u apsolutna je politička izdaja i uvod u potpuno oživljavanje velikosrpske agende. Nažalost, retrogradne političke snage u Bosni i Hercegovini koje su do prije nekoliko mjeseci osuđivali u Bundestagu i Evropskom parlamentu sada imaju partnere i pregovarače s navodno bošnjačke strane kojima državna imovina predstavlja tamo neku njivu, a strateške državne pozicije poput ministarstva vanjskih poslova priliku za uhljebljivanje.

Razlog šutnje hrvatskih medija leži u činjenici kako čekaju rasplet političke sapunice u Bosni i Hercegovini te niti na koji način ne žele ugroziti HDZ-ovu poziciju koaliranja s osmorkom/šestorkom. Iz toga razloga je uslijedila i mlaka reakcija na trećeg koalicijskog partnera Milorada Dodika i njegovo paradiranje i proslavljanje neustavnog dana. Ukoliko kojim slučajem lopta završi u rukama vratara, možemo biti sigurni da će brutalna kampanja i propaganda ponovno biti pokrenuta u punom kapacitetu. A do tada – silenzio stampa. stav.ba