Pisao sam više puta o Hariju Džeksonu, jer interesovanje za njega ne prestaje.
Nedavno mi je u gostima bila još jedna filmska ekipa, ovoga puta iz Irske, sastavljena od mladih žena s naših prostora, koja o njemu snima dokumentarni film. To je razlog da se ponovo prisjetimo tog neponovljivog čovjeka.
Sjećate li se Harija Džeksona? Ovom rečenicom počeo sam tekst o čovjeku po kome se prepoznavala Bijeljina, prvom i posljednjem kauboju Balkana, Hariju Džeksonu, u prvom broju lista Slobodna Bosna, 31. oktobra 1991. godine. U uvodu je pisalo i ovo:
«Hari Džekson je čovjek čiji su snovi bili jači od života. Pa je on cio svoj mali, jednolični život u ubogoj provinciji Bijeljini uložio u snove, uložio ga bez ostatka, do kraja. Pretočio ga u slike koje su ovjekovječile pobjedu dobra i poraz zla. Ispred njegovih revolverskih cijevi padali su zlikovci, pljačkaši, siledžije, razbojnici svih vrsta, ili su bježali glavom bez obzira.
Piše Jusuf Trbić za Preporod Bijeljina
Hari Džekson je tako popravljao svijet, jašući iz filma u film. Započeo ih je trinaest. Nijedan nije uspio da završi. Što zbog nestašice para, što zbog umišljenih provincijskih glava, ljudi koji su sve ono što nisu mogli razumjeti proglašavali za mutnu i opasnu rabotu. Pravda Harija Džeksona njima je bila nepotrebna. I njegovi snovi takođe.»
Hari je rođen 1944. godine kao Aljuš Musli. U Bijeljinu je s ocem i tri brata došao 1952. godine, i izučio fotografski zanat kod poznatog fotografa Vladimira Korde. Uskoro je otvorio i fotografsku radnju u koju je uselio i svoj san. U to doba su vestern filmovi, ili, kako smo ih mi zvali – kaubojski filmovi, bili vrlo popularni, i mladi Aljuš se u njih toliko zaljubio da je promijenio i ime, a iznad ulaza u njegovu radnju pojavila se velika tabla na kojoj je pisalo: «Foto-režiser vesterna Hari Džekson». Prve dvije kćerke dobile su imena Dženeta i Virdžinija, i tek je treća, na insistiranje supruge Bahrije, ponijela nešto «običnije» ime – Dženita. Hari je počeo snimati vestern filmove na svoj, osobeni način. Sam je kupovao i pravio opremu, – puške, sedla, odjeću, šešire, glumci su bili prijatelji i poznanici, voz za Mezgraju, popularni Ćiro, glumio je sebe, a bijeljinski Romi Indijance i Meksikance, seljaci su mu davali konje i krave kao statiste, Jabanuša je glumila preriju, a Drina čuvenu rijeku Rio Grande, i sve se to pretakalo u jedinstvenu filmsku epopeju revolveraške pravde u kojoj je dobro uvijek pobjeđivalo zlo. Prvi film je bio «Vješanje Harija Džeksona». Slijedili su : «Tragom zločina», «Ispirači zlata» i drugi, a za film «Osveta Harija Džeksona» dobio je nagradu na Zagrebačkom festivalu kratkog filma 1979. godine. Taj je film ostavio takav utisak, da je i nakon nekoliko godina pušten u pet minuta do ponoći uoči Nove godine na zagrebačkoj televiziji. Poznati režiser Srđan Karanović snimio je o Hariju polusatni dokumentarac i prikazao ga na televiziji. Dokumentarac o njemu snimio je i Emir Kusturica, za prijemni ispit na na Praškoj filmskoj akademiji, a taj je film kasnije uvršten u seriju «Praški student». Čuveni filmski kritičar Ranko Munitić napisao je scenario za film o Hariju Džeksonu, pod naslovom «Ne priznajem er-pi», a izuzetan esej o bijeljinskom kauboju napisao je i Bogdan Tirnanić. Hari je u to vrijeme pozivan da govori studentima na filmskim akademijama u Beogradu i Zagrebu, a retrospektiva njegovih filmova prikazana je u Domu omladine u Beogradu. Njegova najpoznatija uloga ipak je ona u čuvenom filmu Srđana Karanovića «Miris poljskog cvijeća». Posljednji film «Borac za pravdu» Hari je snimio 1984. godine za TV Novi Sad.
O Hariju su snimljene mnoge TV emisije, a jednu od njih uradio je i kultni Nisvet Džanko, koji, gacajući po blatu brčanske tržnice Arizona, nakon rata, sreće reditelja Jasmina Durakovića i pita ga za Harija, a ovaj mu kaže : «Ja mislim da je živ, jer legende nikad ne umiru.»
Kad sam radio tekst za Slobodnu Bosnu, rat je već buktao u Hrvatskoj, tjeskoba je i nas obuzimala. Pitao sam Harija: kad bi sad odnekud u naše krajeve dojahao Hari osvetnik, koga bi izazvao na dvoboj, da zaštiti pravdu i istinu?
«Ne znam. Mnogo ih je. A oni dvoboj neće, pucaju s leđa, ili, još gore, oni šalju druge da te sačekaju u zasjedi. Za njih čast ne postoji. Danas je skoro nemoguće odrediti ko je pozitivan, a ko negativan. A to se i na Divljem zapadu znalo. Šta je kod nas pravedno? Ko to može reći? Ne, vestern je prevaziđen, svi filmovi su prevaziđeni, život je danas uzbudljiviji i krvaviji od bilo kakvog filma.»
Kakav je bio na filmu, takav je Hari Džekson bio i u životu. Na filmu je popravljao svijet, na fotografijama – ljude. Volio je da retušira fotografije, da bi ljudi na njima bili što ljepši. Ratovao je s opštinarima i policijom, s provincijskim pametnjakovićima i samozvanim intelektualcima, koji nisu razumjeli ništa od onoga što je on radio. A kad su mu jednom ponuđene velike pare da snimi partizanski film, glatko je odbio. On, koji je jedva sastavljao kraj s krajem.
Hari je živio svoj san. Zapamćena je jedna scena iz njegovog filma : njegova mala kćerka Virdžinija, koja je glumila u filmu, kad je vidjela da je Hari «poginuo», počela je plakati, a Hari je, ležeći na podu, malo podigao glavu i rekao : «Virdžinija, kćeri, to je samo film…»
Kad je puklo u Bijeljini, uspio je da skupi pare i izvuče porodicu. Za sebe nije imao para, pa je ostao. Kasnije, kad su ga zvali da ide, govorio je : «Ne kćeri, ja ću ostati u Bijeljini i čekati pravdu.» Na teror arkanovaca odgovorio je na svoj način. Iznio je pred kuću radio-aparat i pustio, glasno, Radio-Sarajevo. U avliju mu je uskoro uletjela bomba, a zatim su upali specijalci. U kući su našli fimske rekvizite : koltove, vinčesterke, redenike, i, pošto nisu marili za fimsku umjetnost, vezali su Harija, odveli ga u policijsku stanicu i krvnički ga pretukli. Izbavio se slučajno. Kad se oporavio, mobilisali su ga i poslali na front, ali je ubrzo dezertirao. Ponovo je pretučen, pa upućen u Pelagićevo na kopanje rovova. U kuću mu se uselio izvjesni Borko iz Državne bezbjednosti, a kad se vratio, Hari je odmah otišao pred kuću da napadne novog «domaćina», pa su ga ponovo «pokupili» i nije ga bilo danima.
Jednom je na ulici sreo Vojkana Đurkovića i rekao mu : «Đe si, đubre?» Vojkan, koji je u to vrijeme bio sila u Bijeljini, pobjesnio je, i počeo vikati : «Trebalo bi tebe, Hari, skratiti za glavu», a Hari je hladno odmjerio omalenog Vojkana i mirno mu odgovorio : «Vidim, ti si već skraćen.» Naravno, opet je bio pretučen.
Harija Džeksona sam posljednji put vidio u ljeto 1999. godine, kad sam, prvi put poslije rata, došao kući. Donio mi je fotokopiran moj tekst iz Slobodne Bosne. „Nosim ga sa sobom“, rekao mi je, „ ako budem morao iznenada da odem, da pokažem ljudima, da vide ko sam.“ Imao je dugu bradu, ispijeno lice i prazan, prazan pogled. Njegov svijet se srušio i on nije imao više zbog čega živjeti. Ako se istinski umjetnici prepoznaju po tome što sebe i čitav svoj život žrtvuju za svoje snove, Hari je bio najveći umjetnik koga sam ikada sreo.
Bijeljinci znaju da sam dugo imao kafić «Film» u centru grada. Na zidovima: filmski plakati i scene iz čuvenih filmova. Među njima i poznati lik: Hari Džekson. Kad su mi jednom polupali lokal, sve su razbili, ali nisu dirali slike sa zidova, osim jedne. Harijevu sliku su bacili na pod, razbili staklo, slomili ram. Ja sam sliku «ispeglao» i ponovo je uramio. Eno je opet na zidu. Ne mogu oni ništa Hariju Džeksonu. On je tu i čeka. Pravda jednom ipak mora pobijediti. (SB)