Upravo zato što hrvatski političari, mediji i akademski autoriteti ulažu velike napore da se iskrivljeno predstave i falsificiraju
ratni događaji i odnosi na ratištima u Hrvatskoj (1991–1995) i Bosni i Hercegovini (1992–1995), nužno je nepristrano sagledavanje i rasvjetljavanje istine. Ako bi se to činilo primjenom naučnih metoda, kao tačna bi se potvrdila hipoteza koju donosimo u ovom tekstu. Ideološke i političke strane lošeg odnosa Hrvatske prema Bosni i Hercegovini dublje se mogu sagledati na primjeru ignoriranja strateške političke i vojne uloge Armije RBiH i njenog doprinosa da se spriječi postizanje velikosrpskih planova na štetu BiH i Hrvatske. Politički, vojni, medijski i drugi činioci i autoriteti Hrvatske, kada propagiraju teze o ratnim uspjesima njene vojske u oslobađanju Hrvatske, razbijanjem paradržavne tvorevine tzv. Republike Srpske Krajine, uopće ne spominju da je u tom pogledu veliki doprinos dala Armija RBiH. Štaviše, namjerno zaobilaze ili čak uopće ne prihvataju istinu da je Armija RBiH odlučujuće bitno utjecala da srpske snage u Hrvatskoj budu poražene. Uz to, prikrivaju da je Hrvatska na čelu s Tuđmanom praktički pomagala da u BiH bude legalizirana paradržava “Republika Srpska”.
Po hrvatskoj interpretaciji ratnih događanja, posebno u okviru “vojno-redarstvene” operacije “Oluja”, Hrvatska vojska je: (a) oslobodila Bihać, (b) stala na put srpskom agresoru u BiH, (c) osigurala uvjete da se dogodi Daytonski sporazum i uspostavi mir, odnosno osigurano je da Srbija pristane na uvjete za mir i da prestane rat. Takva, izrazito i očito nekorektna tendenciozna interpretacija utjecaja Hrvatske na ratne prilike i ishod rata u BiH beskonačno je udaljena od istine pa se može smatrati zlonamjernim i iskrivljenim predstavljanjem historije, odnosno može se smatrati oblikovanjem lažne historije.
Tako, naprimjer, historičar i publicist prof. dr. Ivica Miškulin, “istražujući vojne, diplomatske i obavještajne dokumente iz 1995. o hrvatskoj oslobodilačkoj akciji ‘Oluja’”, u kolumni Globusa, pored ostalog, napisao je sljedeće: “Poraz krajinskih Srba spriječio je njihovo stvarno ujedinjenje sa sunarodnjacima u sjeverozapadnoj BiH. Gledajući sa humanitarne točke, nije pretjerano reći da je pobjeda hrvatskih snaga učinkovito spriječila novi masakr nad bosanskohercegovačkim Muslimanima. U tom smislu, teško je pronaći dojmljiviji primjer učinkovitog humanitarnog intervencionizma u XX. stoljeću: Oluja je spriječila novu Srebrenicu. Samo je vojni poraz mogao natjerati Beograd na ulazak u funkcionalni pregovarački proces i u tom smislu Oluja je otvorila vrata Daytonu i mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Hrvatske snage zapravo su ‘odradile’ posao koji je propustila napraviti međunarodna zajednica. Oluja je oslobodila Bihać, što nisu mogli učiniti UN i NATO. Jedan njemački promatrač EU-a također je uočio da je Zagreb operacijom zapravo spriječio daljnju kompromitaciju međunarodne zajednice. I UN i EU trebali bi biti zahvalni Hrvatima.” (Ivica Miškulin, Globus, 4. augusta 2017. godine)
Analiza “doktora nauka” Ivice Miškulina obiluje spekulacijama, tako da na Globusovih ukupno pet stranica teksta nije našao za shodno da spomene herojsku borbu Armije Republike Bosne i Hercegovine, posebno herojsku borbu njenog Petog korpusa, koji je sve vrijeme rata pod svojom kontrolom imao ne samo Bihać već i druge okolne općine, pa se upućeniji čitalac Miškulićevog teksta mogao nasmijati njegovim konstatacijama da je u “Oluji” oslobođen Bihać, umjesto što je trebao navesti da su tada slobodne teritorije Bihaća i drugih okolnih općina deblokirane i operativno taktički povezane s Hrvatskom vojskom. No, Miškulić je samo pokušaj znanstvene ovjere čitave lepeze istovjetnih stajališta hrvatske političke vrhuške, a posljednje smo čitali u pismu, odnosno odgovoru hrvatske predsjednice “Majkama Srebrenice”. U njemu je ponovo izvađen argument po kojem je, zahvaljujući djelovanju Hrvatske vojske, spriječeno ponavljanje srebreničkog scenarija u Bihaću.
Miškulić zna, ali prešućuje da je Armija RBiH širom Bosne i Hercegovine bila u borbenom dodiru sa svim korpusima srbijanske agresorske vojske, dakle i s korpusima koji su držali pod okupacijom i Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Ispred borbenih položaja Armije RBiH bili su srbijanski korpusi: 1. krajiški, 2. krajiški, Istočnobosanski, Drinski, Sarajevsko-romanijski i Hercegovački korpus, s brojnim manjim jedinicama pod direktnom komandom srpskih generalštabova u BiH i Hrvatskoj, svi pod komandom Generalštaba u Beogradu. Pored ostalih, tu su bile paravojne jedinice ruskih, ukrajinskih, grčkih i drugih stranih plaćenika, te razne srpske četničke paravojne jedinice. Također, protiv Armije RBiH, s teritorije Hrvatske, borbeno su djelovale snage vojske paradržave tzv. Republike Srpske Krajine, koje su bile u borbenom rasporedu na Baniji, Kordunu, u Lici i dijelovima Dalmacije. Srbijanska vojska na teritoriji BiH imala je i snage Ratnog zrakoplovstva i protuzračne odbrane, gdje je spadala 92. mješovita avijacijska brigada i 155. raketna brigada, koja je borbeno djelovala po ciljevima na zemlji.
Upravo zato što hrvatski političari, mediji i akademski autoriteti ulažu velike napore da se iskrivljeno predstave i falsificiraju ratni događaji i odnosi na ratištima u Hrvatskoj (1991–1995) i Bosni i Hercegovini (1992–1995), nužno je nepristrano sagledavanje i rasvjetljavanje istine. Ako bi se to činilo primjenom naučnih metoda, kao tačna bi se potvrdila polazna hipoteza: “Armija Republike Bosne i Hercegovine uspješno je branila dvije države – Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku.”
U vezi s tako postavljenim hipotezama bilo bi bitno utvrditi: (a) kakav je i koliki značaj za odbranu Hrvatske imala činjenica što je Armija RBiH za sebe, na teritoriji RBiH, borbeno vezivala brojne srbijanske korpuse i druge razne formacije; (b) kakve bi i kolike političke i vojne probleme imala Hrvatska da Armija RBiH nije postojala ili da nije izvodila nikakve borbene operacije protiv srbijanske agresorske vojske; (c) kakva bi bila politička i vojna situacija u Hrvatskoj da su brojni korpusi i druge razne srbijanske vojne formacije napustile teritoriju BiH i došle u Hrvatsku te se rasporedile po Baniji, Kordunu, Lici, Dalmaciji itd.; (d) kakve bi i kolike političke i vojne probleme imala Hrvatska da je kojim slučajem RBiH na čelu s Izetbegovićem ušla u politički i vojni savez sa Srbijom na čelu s Miloševićem, s ciljem da se u Hrvatskoj proširi i učvrsti paradržava Republika Srpska Krajina, naprimjer, na isti način kao što je Tuđman ušao u savez s Miloševićem te pomogao da se u BiH učvrsti Republika Srpska; (e) kakve bi i kolike implikacije nastale da je kojim slučajem srbijanska vojska porazila Armiju RBiH, jer bi i u tom slučaju brojni korpusi i druge vojne formacije srbijanske vojske s ratišta u BiH otišle na ratište u Hrvatsku, čime bi se radikalno promijenio odnos vojnih efektiva na štetu odbrane Hrvatske?
Sve su to pitanja koja akademska, politička i medijska elita neće postavljati i neće na njih odgovarati. Branitelji BiH podrazumijevali su da će politički, vojni, akademski i drugi autoriteti Hrvatske priznati da je Armija RBiH imala odlučujući pozitivan utjecaj na odbranu Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim, uslijedilo je da se s Hrvatskom mora voditi dijalog u tom pogledu i s ciljem da i šira i stručna i akademska javnost spozna istinu o tome da bi bez postojanja Armije RBiH granica Srbije bila možda i zapadnije od zamišljene linije Karlobag – Karlovac – Sisak – Virovitica. Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ (STAV)