“Pregled lica suđenih za organizaciju ‘MM'”. Dokument se odnosi na period od 1947. godine do trenutka potpisivanja dokumenta. U dokumentu se navodi da je bilo 148 osuđenih, od toga, najviše intelektualaca – 48. Mahom su to bili studenti koje je hapšenje dočekalo uglavnom na drugoj ili trećoj godini studija.

“MLADI MUSLIMANI” SU U ZATVORU UČILI JEZIKE I ČITALI NAJVAŽNIJE SVJETSKE KNJIŽEVNIKE

Iako su u zatvoru, kako tokom istrage, tako i kasnije tokom robijanja dugogodišnjih zatvorskih kazni, često bili mučeni i maltretirani fizički i psihički, “Mladi muslimani” nisu odustali od obrazovanja. Koristili su svaki slobodan trenutak u zatvoru da se obrazuju, mahom se posvećujući učenju jezika (engleskog, turskog, njemačkog, arapskog i dr.), ali su preko novina koje su bile dostupne u zatvoru pokušavali pratiti i druga dešavanja. Obrazovanje su smatrali primarnom obavezom. Trudili su se da budu što spremniji kako bi nakon izlaska iz zatvora dovršili svoje fakultete i nastavili svoju mladomuslimansku misiju.Omer Nakičević u svojoj autobiografskoj knjizi U vrtlogu vremena 1927.-2017. bilježi da je koristio svaki trenutak za čitanje svega što mu je došlo pod ruku, a posebno je učio jezike, turski, njemački, engleski, pa čak i esperanto. Sulejman Čamdžić također piše o svojoj odluci da uči engleski, i to iz knjige Engleski u 100 lekcija. Njegov dodatni problem bio je što nikad nije slušao kako zvuči engleski jezik pa je plaćao cigaretama jednog zatvorenika koji je tečno govorio engleski. Teufik Velagić Tofa u pismu koje iz zatvora piše 1954. godine mladomuslimanki Ajši Karabeg zvanoj Enisa bilježi: “Evo preko 30 mjeseci vrijeme nam prolazi u učenju jezika i čitanju knjiga iz biblioteke, te svega što nam dopadne šaka. Glavu ne dižemo s knjiga. Još tome dodaj brojnu štampu. Dobijamo međunarodnu politiku na francuskom jeziku. Ja i Arapčić radimo francuski. Vrlo dobro smo napredovali. Čitamo bez teškoća. Imali smo i prakse u konverzaciji, našlo se učenih. Ja još pomalo njemački, Arapčić još engleski i arapski. Smail njemački, Vahid engleski, Omer isto s Rušidom engleski, Eso francuski, a najviše čita beletristiku.”

POVRATAK NA FAKULTETE U ČETVRTOJ DECENIJI ŽIVOTA

Po izlasku iz zatvora mladomuslimanski intelektualci, iako su uglavnom već u četvrtoj deceniji života, imaju snage da se vrate na fakultete, i uglavnom da budu među najboljim studentima. Naravno, zbog činjenice da su bili kao politički zatvorenici u zatvoru, da su uglavnom na uvjetnoj slobodi, te da su im presudama oduzimana i građanska prava na po dvije i više godina nakon izlaska iz zatvora, teško su se upisivali na fakultete. Omer Nakičević opisuje kako je odbijen na studentskoj službi Filozofskog fakulteta u Beogradu u pokušaju obnove upisa nakon 10 godina, ali da je nakon intervencije šefa katedre Marije Đukanović prema dekanu ipak upisan. Iako je kasnio za svojom generacijom deset godina, Nakičević je uspio postići zavidne naučne uspjehe i u penziju otići kao profesor na Fakultetu islamskih nauka.Omer Behmen u autobiografskoj knjizi Na dnu dna opisuje svoje teškoće prilikom upisa na Građevinski fakultet u Sarajevu. Naime, uspijeva ga upisati i otići u vojni odsjek s molbom da ga pošalju u vojsku koja traje godinu i po kako bi stigao na početak semestra naredne godine. Međutim, oni ga namjerno ne pozivaju tada u vojsku već nakon pet mjeseci, tako da gubi dvije naredne godine. Slična sudbina bila je i s drugim, uz dodatak da je lakše bilo kao politički zatvorenik, mladomusliman, studirati u Zagrebu, Ljubljani ili Beogradu nego u Sarajevu. Dok je veći dio pripadnika organizacije “Mladi muslimani” uhapšenih 1948. i 1949. godine bio u zatvoru, Alija Izetbegović, koji je u zatvoru ležao od 1946. do 1949. godine, iskoristio je to vrijeme za ženidbu, formiranje porodice i obrazovanje. Studirao je agronomiju tri godine, a onda se prebacio na Pravni fakultet i završio ga za dvije godine.Koliko su bili posvećeni obrazovanju i nauci, najbolje ilustrira podatak koji iznosi Sulejman Čamdžić o uspjesima zagrebačke studentske mladomuslimanske grupe, mada navodi i neka imena iz ljubljanske i beogradske grupe: Husref Bašagić bio je građevinski inžinjer koji je radio u Saudijskoj Arabiji, gdje je ostao do smrti; Tarik Muftić bio je poznati ljekar u Mostaru i cijeloj Hercegovini; Omer Nakičević bio je profesor na Fakultetu islamskih nauka; Ejub Hadžić je ekspert UN-a za poljoprivredu; Ismet Serdarević bio je poznati arhitekta; Mustafa Cvijetić bio je građevinski inžinjer, kao i Munir Gavrankapetanović, te Omer Behmen; Dževad Čurčić, poznati ljekar, kao i Esad Karabeg. Esadova sestra Ajša Enisa Karabeg bila je univerzitetski profesor u Istanbulu. A i sam Sulejman Čamdžić bio je doktor poljoprivrednih nauka. Tu je i Ismet Kasumagić, ekspert UN-a za metalurgiju…

PONOVNO AKTIVIRANJE “MLADIH MUSLIMANA”

Tokom studija nakon zatvora “Mladi muslimani” su se družili, ali nisu u tim trenucima razmišljali o obnovi aktivnosti organizacije, iako su u potpunosti ostali na idejama koje su imali i prije hapšenja. Međutim, shvatali su da nije bio pravi trenutak ponovno organiziranje tokom studija. Trebalo je sačekati pravi trenutak, pravu reakciju u pravo vrijeme. Bila je to 1966. godina i politički pad Rankovića nakon sukoba s Titom i afere prisluškivanja Tita. Tada se osjetio jedan povjetarac slobode i demokratije, samo povjetarac, ništa više, ali dovoljno za “Mlade muslimane”. Počinju se organizirati predavanja za omladinu, koja su vodili svršenici Medrese i studenti. U pozadini organiziranja ovih predavanja stajali su “Mladi muslimani”: Salih i Omer Behmen i Munir Gavrankapetanović. Njihovi članci čitani su tokom predavanja, a onda se diskutiralo o temi. Predavanja su se držala prvo u maloj kući – mektebu desno kod prvog ulaza, u haremu Begove džamije, a kasnije će se održavati u Carevoj džamiji. Omer Behmen se prisjeća u knjizi Na dnu dna:“Bilo je dana kada je džamija bila puna, da se prosto nije moglo ući, a mnogi su ostajali vani, u haremu. Na svakom predavanju bila je prisutna UDBA, odnosno njeni ‘cinkeri’ i ‘šmekeri’, koji su revnosno izvještavali. Na tim predavanjima sklapana su mnoga prijateljstva i poznanstva. U tom periodu, od 1966. do 1972. godine, učinjeno je mnogo za islam. Kod mnogih je obnovljena vjera, a kod mnogih probuđena.”

OŽIVLJAVANJE “TAKVIMA” I POKRETANJE “PREPORODA”

S Huseinom ef. Đozom, vjersko-prosvjetnim referentom Rijaseta, “Mladi muslimani” dogovaraju da počnu pisati za Takvim. Do tada je Takvim bio samo jedna vrsta islamskog kalendara, pa su mu ovi radovi dali jednu novu, edukativnu funkciju. Radovi su objavljivani pod pseudonimima, jer je i u Islamskoj zajednici bilo “instaliranih” doušnika UDBA-e. U Takvimu su najviše pisali: Munir Gavrankapetanović, Salih Behmen, Omer Behmen, Alija Izetbegović, Mehmed Arapčić, Ešref Čampara, Hilmo Ćerimović i drugi. Tada je, prisjeća se Omer Behmen, “jedan hafiz, imam, inače saradnik UDBA-e, otvoreno govorio: ‘Ovo je njihov Takvim, misleći pod ovim ‘njihov’ na ‘Mlade muslimane’.”S Huseinom ef. Đozom pokreće se list Preporod, prvi muslimanski informativni list koji izlazi petnaestodnevno od tada sve do danas. U Preporodu “Mladi muslimani” nalaze široko polje za djelovanje. U pisanju za Preporod naročito su bili aktivni: Salih Behmen, Omer Behmen, Rušid Prguda, Alija Izetbegović, Mehmed Arapčić, Muhamed Serdarević, Ešref Bakšić, Hasib Branković, Vahid Kozarić, Osman Dobrača i Atif Delalić. Omer Behmen, pored povremenog pisanja, bio je zadužen za osiguravanje sredstava za izlaženje lista. Ešref Bakšić brinuo je o administrativnom dijelu posla, a Muhamed Serdarević, Osman Dobrača i Hasib Branković vodili su računa o organizacionim i tehničkim stvarima. Naročitu angažiranost pokazao je i Mehmed Arapčić, koji je prevodio tekstove. Dakle, uspostavljena je redakcija na čije je čelo postavljen Aziz Kadribegović, koji će na toj poziciji ostati do unazad nekoliko godina, kada odlazi u penziju.Posebni sastanci i predavanja za omladinu organizirani su u prostorijama “Preporodove” čitaonice, a sve u organizaciji Omera Behmena i Ešrefa Bakšića. Pored toga što je kod mnogih mladića i djevojaka vjera bila obnovljena i probuđena, polahko se rađala težnja za slobodom i demokratizacijom društva. Iz “Preporodove” čitaonice potekla je ideja da se počnu prikupljati sredstva za stipendije istaknutih studenata.

ŠTRAJK UČENIKA GAZIJINE MEDRESE 1971. GODINE

Krajem 1971. godine u Gazi Husrev-begovoj medresi pokrenut je štrajk učenika koji su tražili da se plan i program Medrese proširi s određenim brojem svjetovnih predmeta koji nisu bili do tada zastupljeni. UDBA je ovaj događaj iskoristila da ga proglasi antidržavnim aktom i pokrenula je oštru kampanju. Operacije “informativnih” razgovora, pritisaka i maltretiranja predvodio je u ime UDBA-e Bahrudin Bijedić. Pošto nisu otkrili ništa konkretno, jer ništa antidržavno u protestu nije ni bilo, samo želja za kvalitetnijim obrazovanjem i za buđenjem uleme iz učmalosti i predanosti društveno-političkom vremenu, udbaši izdaju saopćenje da nema elemenata za krivično gonjenje iako ima elemenata antidržavnog djelovanja.

Međutim, UDBA je iskoristila štrajk u Medresi da zabrani okupljanja u Carevoj džamiji i “Preporodovoj” čitaonici. Neki od studenata bliskih “Mladim muslimanima”, uglavnom s Islamskog teološkog fakulteta (danas Fakulteta islamskih nauka), pokazuju posebnu angažiranost. Među njima su se naročito istakli: Hasan Čengić, Nusret Isanović, Rešid Hafizović, Mustafa Spahić i dr. Rezultat njihovog angažmana bit će pokretanje predavanja i sastanaka u Medresi, a poslije toga u Tabačkom mesdžidu 1978. godine. Studenti uglavnom pripremaju predavanja koja pobuđuju veliki interes kod omladine, ali i kod UDBA-e. Rad u Tabačkom mesdžidu, iako pod budnim okom režima, indirektno potpomažu “stari” članovi “Mladih muslimana”. Od studenata u ovom radu najviše je angažiran Hasan Čengić. Rad je bio gotovo identičan onome koji je bio u Carevoj džamiji. Tabački je svoje aktivnosti proširio i na džamije Jedileri, Ašikovac i Velešići. Svojim indirektnim angažmanom u ovim okolnostima “Mladi muslimani” htjeli su da duh svog pokreta prenesu na mlađe generacije. U tome su itekako uspjeli, a što se najbolje vidjelo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.