Mostarski portal "Dnevnik ba", blizak lideru HDZ-a Draganu Čoviću, piše kako je profesor Ivo Komšić objavio kolumnu za "Autograf"

koja je “protkana lažima, prijezirom, animozitetom, čak i mržnjom prema Hrvatima i katolicima”.  Portal piše kako profesor Komšić u svojoj kolumni "proziva crkvu kao izvor zaostalosti te tvrdi i laže da Hrvati nisu dostojni slobode, da ne pripadaju Europi te da su jedini narod iz antihitlerovske koalicije koji se naknadno svrstava na gubitničku stranu povijesti, koji odbacuje izborenu slobodu vlastitog naroda i gazi je". 

Na kraju, portal pod kontrolom HDZ-a tvrdi za profesora Komšića da je "jedan od najvećih mrzitelja Hrvata među Hrvatima, ujedno i jedan od najpopularnijih sarajevskih Hrvata s halal certifikatom", te da "tekst treba čitati na vlastitu odgovornost" i da je "dobar je za uvid u mentalni sklop dotičnog".  

U nastavku pročitajte tekst profesora Komšića koji je razbjesnio Čovićeve jastrebove objavljen na portalu "Autograf":

U ”Travničkoj hronici”, Ivo Andrić, preko usta ”mladog konzula“ Defosea, u Napoleonovom konzulatu u Travniku, problematizira slobodan život u uvjetima slobode. 

U čuvenom oproštajnom razgovoru Defosea s fra Julijanom, mladim vikarom samostana iz Guče-Gore, Defose kaže: 

”Ovoj bi zemlji trebalo škola, puteva, lekara, dodira sa svetom, rada i pokreta. Ja znam da vi, dok traje turska vlast i dok se ne uspostavi veza između Bosne i Evrope, ništa od toga ne možete postići ni ostvariti. Ali vi biste, kao jedini školovani ljudi u ovoj zemlji, morali da pripremate svoj narod na to i da ga upućujete u tom pravcu. Umesto toga vi se zalažete za feudalnu, konzervativnu politiku reakcionarnih evropskih sila i hoćete da se vežete za onaj deo Evrope koji je osuđen na propast… 

I zaista, jednog dana će i u ove krajeve morati doći sloboda. Ali davno je rečeno da slobodu nije dovoljno steći, nego je mnogo važnije postati dostojan slobode… To, u stvari, i ne bi bilo oslobođenje, jer ne biste bili dostojni slobode ni umeli da je uživate i, isto kao Turci, ne biste drugo do da robujete ili da druge porobljavate. Sumnje nema da će i vaša zemlja jednog dana ući u evropski sklop, ali se može desiti da uđe podvojena i nasledno opterećena shvatanjima, navikama i nagonima kojih nigde više nema i koji će joj, kao aveti, sprečavati normalan razvitak i stvarati od nje nesavremeno čudovište i svačiji plen kao što je danas turski. A ovaj narod to ne zaslužuje…” 

Ove proročke Andrićeve riječi stavljene su u sklop posebnih povijesnih okolnosti i u precizan vremenski okvir, u konkretnu zemlju i odnose se na konkretan narod. Po svom značenju i idejnoj univerzalnosti mogu se smjestiti u svako vrijeme, odnositi na svaku zemlju i na svaki narod. 

Andrić je mislio na narod koji je bio objedinjen u bosanskom katoličanstvu jer drugih oblika objedinjavanja i formiranja kolektivne svijesti još nije bilo. Jedini ideolozi su bili fratri, jedini oblici okupljanja su bile mise i vjerski praznici. 

Dok mladi Defose izgovara proročke Andrićeve riječi čuje se misno pjevanje, vjernici objedinjeni u crkvenom horu glasno pjevaju u ”pobožnom zanosu”, punih usta i svom snagom: ”Zdraaavo tilo Iiisusovo!…” 

Ovaj crkveni zbor sa svojom pjesmom nije slučajno postavljen u pozadinu razgovora, on je muzičko-ideološka podloga svakog mišljenja i djelovanja, on razrješava svaku dramu, on je katarza kao u antičkim tragedijama. 

Iako sama građevina, crkva, nije baš sigurna i uspravna, ”sva malko nagnuta od apside ka pročelju”, grmi ona i odjekuje ”kao brod u pokretu, razvijenih jedara na vetru i pun nevidljivih pevača”. 

Andrićeve riječi odnose se na sve katolike naših prostora jer su svi objedinjeni pod crkvenom vlašću i odlukama u jedinstven narod, jedinstvenu naciju. 

Od 1900. godine, od velikog crkvenog sabora u Zagrebu, diše se jedinstvenom nacionalnom dušom, katoličanstvo postaje nacionalna ideologija pod kojom se objedinjava novoproglašena hrvatska nacija. Na kraju je došlo i ono vrijeme o kome govori Defose, narod je dočekao slobodu. 

Prva sloboda je dočekana poslije Prvog svjetskog rata. Osviješteni katolici kao jedinstven narod odmah tu svoju slobodu predaju drugima, odnose je u Beograd kralju Aleksandru. 

Borili se za nju vjekovima, dobili narodne heroje te borbe, prinijeli žrtve, i kada su na kraju postali slobodni nisu znali što će s njom. Predali su je drugome da bi se ponovno borili s njim kako bi je vratili. Borba je bila uzaludna jer kada jednom postanete sužnji ne možete iz toga izaći. Ponovno su pale žrtve, ali slobode nije bilo. 

Prilika za novo osvajanje slobode pojavila se kada su drugi, moćniji, uništili državu u kojoj Hrvati nisu mogli ni osvojiti ni uživati slobodu. 

I ponovno se zbiva ista stvar, nisu bili dostojni slobode. Pretvorili su je u ugnjetavanje drugih, u teror i zločin, u vlastito poniženje. Ovaj put sloboda nije založena za podčinjavanje nego za dominaciju, za porobljavanje drugih. 

Treći put u svojoj povijesti, Hrvati osvajaju slobodu u borbi protiv vlastite neslobode, u borbi protiv globalnog porobljavanja. Tu novu slobodu su izvojevali kao partizani, kao borci protiv nacizma i fašizma. 

Tu slobodu su uživali dok su se držali onih vrijednosti za koje su se i borili. Za tu slobodu su dali i najveće žrtve u svojoj povijesti. Uživali su je do vremena kada se ona pretvorila u svoju suprotnost, kada je samu sebe počela gušiti. Postala je ona sloboda koja nije ”umela da peva kao što su sužnji pevali o njoj”. 

Hrabri i uporni borci za slobodu krenuli su u novo osvajanje slobode i to se desilo četvrti put u njihovoj povijesti – slobodu su pretvorili u najvišu nacionalnu vrijednost, u nacionalnu državu, samostalnu i suverenu. 

Ponovno se desilo ono što je Andrić nagovijestio, došao je period kada te slobode nisu dostojni. Od stvaranja nacionalne države, ovaj put demokratske i s punim pravima i slobodama njenih građana, narod živi sa suspregnutom slobodom. 

Ta sloboda je proglašena nacionalnom, ekskluzivnom, isključujućom. U toj slobodi nema drugih, ona je apsolutno hrvatska jer je sve postalo hrvatsko, od hrvatskih krušaka i jabuka, do hrvatskih koza i magaraca. 

Nikakav oblik identiteta nije moguć izvan ovoga hrvatskog univerzalizma. Čak je i Hrvatima u susjednoj državi, u onoj u kojoj se vodi dijalog Defosea i fra Julijana, osporeno i oduzeto pravo na posebnost. 

Državu danas ne vode fratri s početka 19. stoljeća, vode je moderni evropski političari. Za što su oni pripremili svoj narod? 

Prvo, oni su se sami povezali s najkonzervativnijim dijelom Evrope, njihovi politički prijatelji su uglavnom evropski nacionalisti, njihovi osobni prijatelji su eksponirani neonacisti. 

Oni su se umili, oprali i namirisali, obukli lijepa i skupa odijela, a susjednoj državi, BiH, navlače luđačku košulju. Hrvate BiH nastoje svim silama vratiti u srednji vijek, izopćiti ih iz modernog svijeta, ograničiti im slobodu i odroditi od vlastite zemlje. 

Hrvati su danas jedini zapadnoevropski narod koji ne priznaje svjetski pravni poredak, ne priznaje presude međunarodnih sudova. (Srbe ne svrstavam u Zapadnu Evropu jer su se sami svrstali u evroazijski svijet, preciznije u ”ruski svet”). 

Hrvati slave zločince i ne priznaju njihove zločine. Još gore, oni kolektivno preuzimaju te zločine na sebe bez obzira na to što su zločini individualizirani. 

Hrvati su jedini narod iz antihitlerovske koalicije koji se naknadno svrstava na gubitničku stranu povijesti, koji odbacuje izborenu slobodu vlastitog naroda i gaze je. 

Hrvati su jedini evropski narod koji nije u stanju suočiti se s vlastitom prošlošću i koji podržava politiku koja im tu prošlost skriva. 

Oni preko trideset godina podržavaju vlast koja ih drži u podčinjenosti, koja ne poštuje ljudska prava i prava manjina, slobodu medija, neovisne nevladine organizacije, slobodne intelektualce, koja ponižava opoziciju, kojoj je parlament sredstvo za demonstraciju sile i gušenje političke opozicije. 

Hrvatska nacionalna sloboda, koja se prelila u BiH, ne priznaje svojim sunarodnjacima slobodu koju su izborili u BiH protiv srpskog fašizma. Svojom slobodom guše hrvatsku slobodu u BiH podržavanjem sestrinske stranke koja ne krije svoje neonacističke korijene. 

Pod takvom podrškom, Hrvati u BiH prodali su i predali svoju slobodu tuđim plaćenicima i vlastitim kriminalcima. Sloboda im ne služi da bi živjeli s drugima bez tereta i frustracija nego da bi podčinili druge. 

Ne radi se samo o drugima iz drugih naroda i narodnosti, radi se o drugima u vlastitim redovima, onima koji nisu njihovi politički sljedbenici. I njih su pretvorili u građane drugog reda, a za političke partnere uzeli dojučerašnje agresore na njihovu državu. 

U što se izrodila sloboda? 

Izrodila se u mržnju prema drugima, u kriminal i korupciju, u licemjerstvo, u narative laži i obmana, u nemoral, bogohuljenje. 

Hrvati su postali dio Evrope, kako je nagovijestio Defose, ali nisu za to spremni, tu ne spadaju. Dobili su slobodu, ali je nisu dostojni. 

Hrvatska sloboda se odmah pretvorila u ulizivanje, prvo Nijemcima, zatim Amerikancima, konačno Rusima. 

Ona je uništavanje susjedne države proglasila povijesnim interesom vlastite države, istrebljenje drugog naroda proglasila je spašavanjem vlastitog naroda, zločine je proglasila najvišim nacionalnim interesom, prisilno preseljenje naroda proglasila je humanim, laž je uzdigla do političke strategije, kriminal do vrline, demokraciju je pretvorila u dominaciju manjine nad većinom, mržnju u najvišu nacionalnu vrijednost. 

”Zdraaavo tilo Iiisusovo!…”  (SB)