Halifa Omer ibn Abdul-Aziz zauzeo je visoku i časnu poziciju u našoj islamskoj historiji i stekao slavu

kakvu su stekli i ostvarili samo istaknute i slavne vojskovođe i vladari, te genijalni muslimanski umovi među učenjacima, piscima i pjesnicima. Slava koju je stekao Omer ibn Abdul-Aziz izgleda još čudnije i nevjerovatnije ako se ima na umu da je on funkciju halife obavljao svega dvije godine i nekoliko mjeseci, dok su mnogi drugi vladari i vođe proveli desetine godina na vlasti a da se historija na njih nije posebno obazirala, jer su godine njihove vladavine bile praznina u historiji njihovog naroda, tako da ljudi nisu osjetili preporod i prosperitet u životu, niti pak napredak i sigurnost u svojoj državi.

To nas navodi na zaključak da vođe, vojskovođe, vladari, učenjaci, neimari i sl., ulaze u historiju svojim djelima kojima su mijenjali historiju svojih naroda, a ne godinama u kojima su vladali. Naprimjer, abasijski halifa El-Nasir li-Dinillah proveo je četrdeset i pet godina na položaju halife (1180.-1225.), a da nije uspio sebi obezbijediti posebno mjesto u historiji islamskog ummeta, dok je s druge strane, Sejfuddin Kutuz, koji je vladao Egiptom nepunu godinu dana, uspio Mongolima zadati najveći i najteži poraz u Bici kod Ajn Džaluta, povrativši povjerenje i sigurnost u srca muslimana, tako da su svi muslimani na njega gledali sa divljenjem i uvažavanjem – od tada do današnjeg dana -, uprkos kratkom periodu njegove vladavine.

Omer ibn Abdul-Aziz je bio jedan od onih koji je ušao u historiju svojim velikim djelima i pravednom vladavinom, tako da se u dušama muslimana obnovila nada da je moguće vratiti vladavinu četverice pravednih halifa i pretvoriti je u opipljivu stvarnost.

Omeru ibn Abdul-Azizu je trebalo svega trideset mjeseci, a ne trideset dugih godina, da izvrši reformu i unese kvalitativnu promjenu u život, i u tome leži njegov značaj i veličina. Osim što je oko sebe okupio sposobne i poštene ljude, prije svega učenjake, jer sâm naravno ne bi bio u stanju provesti ovu veliku reformu u tako kratkom periodu, možda je tajna Omerovog uspjeha sadržana u njegovim riječima: ”O ljudi, ja imam čežnjivu dušu i nikada nisam ostvario ono za čim sam žudio, a da nisam poželio nešto više od toga. Sada kad mi je dat hilafet (najviše što se na dunjaluku može ostvariti), ja ne žudim ni za čim uzvišenijim od Dženneta, pa pomozite mi u tome, Allah vam se smilovao.”

A to znači da Omer ibn Abdul-Aziz nije žudio za vlašću, bogatstvom i ugledom na ovom prolaznom svijetu, već je žudio za Allahovim zadovoljstvom i vječnom džennetskom nagradom, pa onda nije čudo što je nerado prihvatio poziciju halife i što je svaki trenutak svoje vladavine koristio da uspostavi pravdu i obezbijedi siguran i prosperitetan život ljudima na svakom pedlju ogromne države kojom je vladao.

Naime, u nekim predajama se spominje da, kada je Omer ibn Abdul-Aziz dobio vijest o preuzimanju hilafeta, zamalo mu srce nije puklo od iznenađenja i plača dok je sjedio u prvom saffu u emevijskoj džamiji. Islamski učenjaci koji su bili prisutni u džamiji odveli su ga do minbera da održi govor, a on se tresao i drhtao. Stao je pred okupljeni narod i htio da im se obrati, ali nije mogao govoriti od plača. A kada se malo smirio, rekao je: ”O ljudi, tako mi Allaha, nisam potajno priželjkivao položaj halife niti sam to javno ičim pokazivao. Zato ja prisegu na vjernost prepuštam vama, pa izaberite sebi nekog drugog za halifu, ja to ne želim.”

Ljudi su plakali i govorili: ”Samo tebe želimo kao halifu!”

Njegovo srce se smirilo vidjevši da ima punu podršku u narodu, nakon čega im je održao govor u kojem ih je podsjetio na smrt i susret sa Allahom, tako da su svi ljudi plakali.

Poznati islamski učenjak i Omerov savjetnik, Redža ibn Hajve, rekao je: ”Tako mi Allaha, gledao sam u zidove emevijske džamije dok smo plakali, jer mi se činilo da i zidovi plaču zajedno sa nama.”

Kada je sišao s minbera, prišli su mu ljudi i ponudili mu posebnu kočiju kakvu su imali i halife prije njega, ali je on to odbio, rekavši: ”Ja sam samo jedan od muslimana, s tim što je sada na mojim plećima najveći teret i što je moja odgovornost pred Allahom veća od vaše. Nego vi meni dovedite moju mazgu.”

Zatim je novoizabrani halifa muslimana, Omer ibn Abdul-Aziz, uzjahao svoju mazgu i otišao kući. Napustio je vladarsku palaču, a svoj namještaj i ostale stvari poklonio je siromašnim muslimanima. Omer ibn Abdul-Aziz je želio biti blizu siromašnih, potrebnih i obespravljenih ljudi, kako bi im mogao priteći u pomoć.

Zatim je pozvao svoju ženu Fatimu, kćerku halife Abdul-Melika ibn Mervana, i rekao joj: ”O Fatima, ja sam preuzeo odgovornost za Muhammedov, sallallahu alejhi ve sellem, ummet. Ako želiš Allaha i Njegovu nagradu na Ahiretu, onda predaj svoju ogrlicu i svoj nakit u državnu blagajnu. A ako želiš ovaj svijet i njegove ukrase, ja ću ti dati lijepu otpremninu pa se vrati u kuću svoga oca.”

Fatima je rekla: ”Ne, tako mi Allaha! Tvoj život je i moj život, tvoja smrt je i moja smrt.” Nakon toga, Fatima bint Abdul-Melik predala je svoj nakit u državnu blagajnu.

Omer ibn Abdul-Aziz je kao halifa ogromnog islamskog carstva živio kao siromah. Često je jeo ječmeni hljeb i umakao ga u ulje, a za doručak bi pojeo šaku suhog grožđa, govoreći svojoj djeci: ”Ovo je bolje od džehennemske vatre.” A granica islamskog carstva kojim je vladao Omer ibn Abdul-Aziz protezala se od Sinda na istoku do Rabata na zapadu, od Turkistana na sjeveru do Južne Afrike na jugu.

Prenosi se da je jednog dana njegova žena Fatima bint Abdul-Melik ušla kod njega dok je sjedio na mjestu gdje je klanjao namaz, a suze su mu tekle niz obraze, pa mu je rekla: ”Šta je s tobom?” Rekao je: ”Teško tebi, o Fatima! Doista sam ja ponio breme odgovornosti za ovaj ummet, pa plačem zbog onih u čije ime sam preuzeo taj emanet. Plačem zbog gladnog siromaha, zalutalog putnika, potištenog mazluma i onoga koji ima mnogo čeljadi koju nije u stanju izdržavati. Shvatio sam da sam odgovoran za sve njih i sve druge muslimane, pa sam se sažalio sâm na sebe i zaplakao zbog težine tereta ovog emaneta za koji ću biti pitan na Sudnjem danu.”

Istinu je rekao Malik ibn Dinar, kada je kazao: ”Govore da je Malik ibn Dinar asketa i pobožnjak, a kakav to ja asketizam posjedujem? Istinski asketa i pobožnjak je bio Omer ibn Abdul-Aziz, njemu je dunjaluk dolazio sa svih strana, pa ga je ostavio i odbacio.”             Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić     saff.ba