Nijedna ozbiljna nesreća, pa ni rat kao zbir, kruna i maternica svih nesreća,

nije otpočela niti je moguća bez aktivne podrške države. U sjajnoj knjizi „Dubravske priče“, pravom jezičko-literarnom dragulju hercegovačkog pisca Almina Kaplana, ima kratka priča nazvana „Zastava“. U hercegovačkom naselju (Dubravama) u kojem se odvija radnja svih Kaplanovih priča zbio se saobraćajni udes u kojem je vozač Bošnjak usmrtio pješaka, (nije nebitno napomenuti) Hrvata. Komentirajući ovu nesreću (u mojoj Hercegovini se koristio i termin zgibenija ) jedan mještanin kaže da vozača automobila „od zatvora može spasiti samo rat“. Potom mještanima nudi i objašnjenje: „Ako nema države, nema ni zakona. A ako nema zakona, onda nema ni zatvora“.

RAT I HIR

Bolno, dramatično i alarmantno se ova lokalna priča seljaka sa Dubrava može primijeniti na aktuelne prilike u BiH u kojima se neprekinuto visokoparno nasilje nad državnim institucijama, zakonom, ustavom, postepeno ali sigurno prenosi, „aplicira“ na svakodnevnicu, živote malih ljudi koji posljednjih nedjelja bivaju žrtve nacionalističkog orgijanja, provokacija, prijetnji. Nijedna ozbiljna nesreća, pa ni rat kao zbir, kruna i maternica svih nesreća, nije otpočela niti je moguća bez aktivne podrške države. Države po pravilu ratove pospješuju i ubrzavaju na dva načina, aktivni i pasivni. Aktivno sudjelovanje države vođenju ratova je manje-više poznato i prepoznatljivo. Pasivno ili kako se to danas zove - hibridno pripremanje uslova za rat je pak suptilnije, podlije, zagrnuto mimikrijom navodno spontanih incidenta u organizaciji (policiji) „od ranije poznatih“ počinitelja. Kojima je rat supstitucija za zatvor.

Novi val, ovogodišnju zimsku sezonu neofašističkog divljanja započela je država, odnosno njeni čuvari, policajci iz Priboja u Srbiji svojim raspojasanim svečarskim prizivanjem novih ratova i novih genocida i ratnih zločina. Imamo li pravo na  iznenađenost činjenicom što policajci kojima je u opisu posla da hapse i pišu mandantne kazne za remećenje javnog reda ili krivične prijave zbog širenje vjerske i nacionalne mržnje, delirično, pojedinačno i kolektivno prizivaju pokolje? Nemamo pravo na to ni iznenaditi se i čuditi se tome ukoliko uopće želimo biti odgovorni prema nedavnim ratnim događajima i zločinima u njemu počinjenim. Upravo ovakvi policajci kakve smo vidjeli u ekstatičnom pjevačko-zlikovačkom zanosu u Priboju bili su u prvim redovima etničkog čišćenja, masovnih zločina, likvidacijama civila, osnivanja logora. Policijski vrh Srbije, a kasnije i Republike Srpske, su u suradnji sa kriminalcima koji su po logici „ako nema države, onda nema ni zakona, pa ni zatvora“ bili su nositelji, organizatori i počinitelji najužasnijih zločina.

Nedavno je treći put u posljednjoj deceniji uhapšen policajac Goran Sarić, nakon zločina oko Sarajeva i u Srebrenici, optužen je i za jeziv pokolj civila u Bijeljini gdje se među 22 strijeljanih našlo i sedmoro djece i šest žena. Sarić je do početka rata, pa i nekoliko nedjelja kasnije, bio komandir Policijske stanice Centar Sarajevo. Kasno se priključio „svojima“ na Palama, pa je za kaznu morao neprestano da se dokazuje novim i večim zločinima. Nakon masakra u Bijeljini je valjda otklonio svaku sumnju sa svog zločinačkog karaktera...

MOMO, ZAŠTO PLAČEŠ

Nekoliko godina nakon rata jedan prilično dobro informirani i utjecajni član Srpske demokratske stranke blizak najvišem vrhu Republike Srpske objašnjavao mi je razloge zbog kojih nije realiziran vitalni strateški ratni plan - presijecanje Sarajeva na liniji Vraca-Pofalići uz podršku snaga JNA smještenih u Kasarni Maršal Tito. Prema njegovim riječima, ratni sukobi u Sarajevu su počeli nekoliko dana prije nego što je to prvobitno bilo planirano. Sukobe je napadom na Policijsku školu na Vracama inicirao Momčilo Mandić, predratni pomoćnik ministra unutrašnjih poslova BiH, i to iz razloga što mu se lično žurilo da do „belaja“ dođe što skorije. Nekoliko dana pred napad na Vracama protiv Mandića je od dijela MUP-a kojeg nije kontrolirao bila napisana i tužiteljstvu upućena debela i iscrpna krivična prijava. Objavio sam u „Slobodnoj Bosni“ krajem marta 1992. godine dijelove te informacije-prijave koja je obuhvatila nevjerovatno „bogat“ katalog krivičnih djela sa kojima se povezuje pomoćnik ministra RMUP-a. Teretilo ga se da je reketirao i pljačkao ilegalne dilere deviza u Sarajevu, da je bio pokrovitelj organizirane kriminalne grupe koja se bavila krađom i preprodajom automobila, dovodilo ga se u vezu sa narkodilerima i koječim drugim tuživim i kažnjivim.

„Da ne bi bio uhapšen prvog radnog dana, u ponedjeljak, Momo Mandić je dan ranije, podigao policijske snage pod svojom kontrolom i kriminalce također pod njegovom zaštitom i izdao im naredbu za napad na pitomce u Policijskoj školi na Vracama“, tvrdio je moj sugovornik. Ostatak vrha SDS-a, nastavio je, bio je pomalo zatečen i nespreman na tako brzo, neusaglašeno izbijanje sukoba, nije se računalo na okupljanje naroda pred Skupštinom BiH, nije, kako je planirano, funkcinirao faktor iznenađenja nužan za blitzkrieg kojim bi Sarajevo u brzom jurišu bilo raspolovljeno. Nije bilo moguće provjeriti istinitost ovog insajderskog svjedočenja, no ono što jeste tačno jeste da bi Mandić, kasnije ministar pravde u Karadžićevoj vladi, u svakom mirnom zakonski definiranom scenariju u kojem funkcionira pravna država bio iza rešetaka. Tako bi bilo u svakom mirnom, ali ne i u ratnom scenariju. Mjesec-dva kasnije, u telefonskom razgovoru sa svojim kolegama iz bratskog MUP-a „Herceg Bosne“ (Brunom Stojićem i Branom Kvesićem) Momčilo Mandić je ovako „dočaravao“ stanje u kojem se nalazi njegova predratna zajednička „firma“, zgrada Republičkog MUP-a: „Krenuo ja u MUP, kad nema ga, MUP do koljena“.  Objasnio im je uz zarazan sadistički smijeh da „Alija drži u Sarajevu sve, od Vječne vatre do Kozije ćuprije“. Vjerovatno je u nekom od ratnih planova bilo predviđeno baš to, ali da je nešto krenulo „po zlu“, možda baš zaslugom Momčila Mandića.

Vjeruje se da je upravo Mandić bio organizator i pokrovitelj „odmetnutih“ kriminalnih, kasnije zločinačkih hordi na okupiranoj Grbavici, predvođenih monstruoznim zlikovcem Veselinom Vlahovićem Batkom i Branislavom Gavrilovićem Brnetom, komandantom Šešeljevih četnika u Hrvatskoj i BiH. Kada je nekoliko mjeseci pred rat Vlahović, zaštitar u jednoj sarajevskoj diskoteci, uhapšen zbog pucnjave, užarili su se telefoni na relaciji beogradska policija - MUP BiH nakon čega je kasniji masovni ubica, gotovo uz izvinjenje zbog uznemiravanja, pušten i ispraćen na slobodu. Gavrilović-Brne otišao je na hrvatsko ratište da ne bi završio u sarajevskim zatvorima. Tog narkodilera i siledžiju je u oslobodilački rat za Veliku Srbiju ispratila njegova tadašnja vjerna ljuba, radikalka Maja Gojković, današnja ministrica kulture u Vladi koju je formirao njen suputnik u izviđanju po predratnom Sarajevu Aleksandar Vučić. Želite li nešto „kvalitetniji“ dokaz da nam se vraćaju 90-te godine? Evo ga: Momćilo Mandić je do prije dvije godine bio poslanik u Narodnoj Skupštini Srbije (u ime Radikalne stranke) čija je predsjednica bila Maja Gojković!       

DODIKOVI JAHAČI APOKALIPSE  

Eho ratno-huškačkih melodija iz Priboja prenio se i na BiH, odnosno Republiku Srpsku, lančana reakcija zla je potom, na već viđen i predvidiv način, nastavljena u Janji, potom Doboju. Naravno da ni u Prijedoru, Foči, Gacku... nisu željeli ni ovoga puta zaostajati za svojim sunarodnicima pa su tokom vjersko-državotvornih blagdana veličali počinitelje genocida najavljujući njegov nastavak. Svi ovi incidenti, barem za sada, prolaze bez reakcije državnih organa, počinitelji su tek u rijetkim slučajevima poznati, a ni u jednom sankcionirani.

Pjesmice koje su tokom defilea kroz ulice Banje Luke pjevali pripadnici različitih policijskih formacija MUP-a RS-a tematski i žanrovski su potpuno usaglašeni sa repertoarom njihovih kolega iz Priboja: moguće je da su i muzički repertoar uvježbavali i usklađivali tokom brojnih zajedničkih vježbi dviju policija predvođenih ministrima Draganom Lukačom i Aleksandrom Vulinom, ranije Nebojšom Stefanovićem.

Taj su muzički trend radosno, objeručke prihvatile huligansko-navijačke, kriminalno-banditske horde koje su defilovale posljednjih dana kroz brojna mjesta u RS-u, najratobornije kroz one sredine u kojima se ostvario solidan povratak i „primio“ zajednički život - Janja, Prijedor, Doboj, Brčko. A vidjeli smo da su upravo te „subkulturne“ grupe, navijači, „povratnici“ u djelu tokom ratova 90-ih bili „avangarda“, prethodnica policijskih i vojnih formacija.

Govori i javni istupi političkih predstavnika iz Beograda i Banje Luke, poput gotovo satrapskog huškanja pomahnitale srbijanske premijerke Ane Brnabić na svečanoj akedemiji u Banjoj Luci, koja je je upozoravala na ciklično, vazda aktuelno ponavljanje genocida nad Srbima, samo potvrđuje ono što je davno konstatirao još jedan veliki hercegovački pisac Mirko Kovač da je među Srbima „elita gora i opasnija od rulje“.

Nedavno je u jednom intervjuu jedan od najvećih srpskih glumaca Tihomir Stanić pričao kako su ga dvije-tri godine uoči rata  komšije u njegovom rodnom selu Šeškovci kod Bosanske Dubice tokom njegovih posjeta familiji sa znatiželjom i nestrpljenjem presretali i pitali: „'Kad će, Tiho, da počne rat, šta kažu naši u Beogradu?' Tako su moji zemljaci iščitavali poruke i šifre koje su im tih godina slale moje nacionalističke kolege iz bifea Ateljea 212, ali i drugi ugledni Srbi“, objasnio je Stanić.

Države nema, da parafraziram junaka priče Almira Kaplana, kada to njoj odgovara, kada ona privremeno i dobrovoljno odumre, odrekne se zakona, kada se se stekne kritična masa onih kojima je bolje i komotnije u ratu, nego u miru. Jer u ratu nema zatvora, vlada okrutno bezakonje, skrajnuta je pravna država, što mnogima, a i onim na koju imaju vlast itekako odgovara. Jer oni, kao što to nisu radili ni ranije, sasvim sigurno neće ratovati...

Godinama se u bivšoj Jugoslaviji prepričavala navodno istinita anegdota iz Crne Gore 60-ih godina prošlog vijeka, kada je jedan istaknuti tamošnji komunista (Blažo Jovanović) obilazio „bazu“  po crnogorskim vrletima, a neko ga upitao hoće li skoro biti rata? „ Jeste li normalni ljudi, kakav vas je rat spopao?“ „Pa ogoljelo se, druže Blažo...“, odgovorio mu je neko od seoskih komita ili ratnohuškača, kako se danas takvi zovu...  Piše: SENAD AVDIĆ         (SB)