Kaže: „Sinoć smo klanjali 20 rekata terapije“

U muslimanskom svijetu tradicija je da se tokom mjeseca ramazana klanja posebna vrsta namaskog ibadeta, poznatog pod imenom teravija. Uobičajeno je ovaj namaz, uz jaciju, klanjati od 20 rećata, mada ima i onih koji klanjaju tzv. osmicu, tj. teraviju od osam rekjata. Za ovu vrstu ibadeta, makar od onih od kojih sam čuo, može se reći da je svojevrsna duhovna, mentalna i tjelesna terapija. Inače, riječ terapija došla je iz grčkog jezika, označavajući posebnu vrstu njege, prije svega zdravstvene, koja se primjenjuje u liječenju. A teravija kod nekih ljudi bude specijalizirana benefitna terapija duha, tijela i intelekta. Teravija kao terapija!

U pisanoj praksi javljaju se različiti načini pisanja riječi kojom se pokriva značenje sastavnog dijela namaza, koji sadrži stajanje, ruku, sedždu i učenje na navedenim elementima: rekat, rekjat i rećat. Rekat je oblik koji je u savremenoj komunikaciji najrasprostranjeniji, rećat je oblik koji je najprisutniji u starijoj jezičkoj praksi, a sporadično se danas javlja i oblik rekjat, s ciljem obilježavanja umekšanosti suglasnika -t-. Savremeni izvori bosanske norme daju prednost obliku rekat!

Nije ni njihovo (vaše / tvoje / njegovo) maslo za ramazana:  Tipična bosanska frazeološka jedinica u kojoj su dvije ključne riječi – maslo i ramazan – jeste ona u kojoj se kaže „Nije ni tvoje maslo za ramazana“. Neki bosanski priručnici bilježe ovu frazemu, što je važno s obzirom na to da je riječ o konstrukciji koja je napravljena u tipično bosanskom jezičkom miljeu te ponikla u okvirima bošnjačkomuslimanske kulturne sredine. Maslo je leksema kojom se obilježava „centralna“ namirnica koja se upotrebljava u vrijeme pripreme iftara ili sehura i gotovo sastavni dio objeda. Na drugoj strani, ramazan – koji u strukturi dolazi u obliku genitiva, shvata se kao sakralni pojam koji se ne smije skrnaviti. Međutim, kad se u frazeološkoj jedinici nađu maslo i ramazan, onda se dobija neočekivani efekt koji dodavanjem ostalih elemenata označava osobu u koju se nema povjerenja, osobu koja može omahnuti u nečemu, koja će pogriješiti.

Inače, imenica maslo dovodi se u semantičku vezu s riječima mastiti, mast (mast-lo > maslo), a sve one mogle bi imati zajedničku poveznicu s glagolom mazati. Imenica ramazan, došavši iz arapskog jezika preko turskog, pri čemu je izvjesno da je prije toga bila u perzijskom, u bosanski jezik preuzeta je u datom obliku – ramazan. Zato ne treba čuditi što se u savremenoj engleskoj adaptaciji navodi oblik Ramadan, u kojem je arapski glas koji se bilježi grafemom dada dao d, dok je u starijoj jezičkoj adaptaciji u bosanskom navedeni glas dao z, odakle je došao ramazan, ali i farz, raziluk, Razija i sl. (istina, ima i vlastito ime Ramadan, što je vjerovatno s razlogom da se vlastito ime i formalno odvoji od mubareć mjeseca ramazana). Iako je u javnoj pisanoj komunikaciji vjerovatno češće pisanje velikim slovom, ime ovog mjeseca, prema normativnom rješenju, kao i svih ostalih lunarnih hidžretskih, ali i gregorijanskih, piše se malim slovom, npr. sefer, redžep, ramazan, džumadel-ula, rebiul-evvel i sl. Kad je riječ o etimologiji, neki učenjaci vele da etimološki korijen ra-mim-dad (iz kojeg je izveden oblik ramazan) u arapskom znači „žestina“ ili „suha ispucala zemlja“. Simboliku ovog značenja treba dalje tražiti.

A ostaje otvoreno pitanje je li čije maslo za ramazana!

Čuj: „Razvuk'o k'o teraviju“  Ramazan je poznat po nekoliko svojih fadileta: postu, teraviji, iftaru, mukabeli, vitrama. Jedan od njih – teravija, označava dugotrajni namaz koji se obično klanja od 20 rekata. Istina, u posljednje vrijeme, klanja se i tzv. osmica, ali je sigurno da je ime teravije direktno povezano s namazom od 20 rekata, jer podrazumijeva duže trajanje obreda, zbog čega se teravija etimološki dovodi u vezu sa značenjem odmora nakon četiri otklanjana rekata, odnosno kako kaže Škaljić, „četiri rećata teravije tj. jedna petina teravije“, što porijeklom podrazumijeva, kako je rečeno, duže trajanje navedenih namaza, nakon čega je, očito, trebao odmor.

Sigurno je da se teravija kod nas prilagodila mogućnostima i dometima Bošnjaka te da je, naravno općenito gledajući, svedena na realnu mjeru i prosječno trajanje zbog mentalne koncentracije i fizičke spremnosti za izvršavanje ovog namaza.

Inače, oblik teravija prilagođen je bosanskom jeziku s obzirom na to da je oblik teravi evidentiran u turskom jeziku, koji nije sačuvao finalno -h koje postoji u arapskom jeziku, izvorniku: täräwīĥ, zbog čega je dodan sufiks -ij-a, na turski oblik, čime je ovaj oblik adaptiran u skladu s morfološkim principima bosanskog jezika.

U kolokvijalnom bosanskom idiomu evidentirana je frazeološka jedinica „razvući k'o teraviju“, kojom se ističe neočekivano i nekada nepotrebno trajanje neke radnje koja može stvarati frustraciju. Pored činjenice da je teravija uzeta kao osnova za poređenje trajanja, nije pogrešno pomisliti da je u podsvijesti govornika to namjerno učinjeno kako bi se istaknuo značaj ove sakralne lekseme u neočekivanom duhovitom kontekstu, bez obzira na to što može izgledati nelogično, iracionalno pa i donekle blasfemično.

Džahilski hali i ahvali:  Kao što je općepoznato, ramazan je mjesec ustezanja od jela i pila, ili kako bi se u epskom diskursu kazalo, ustezanje od „piva i jediva“, npr. „Dosta piva a dosta i jediva“ tj. od pijenja uopće (pivo ne podrazumijeva današnju pivu) i od jediva tj. jedenja u određeno doba dana. U bosanskom društvu, očekivano, ima i onih koji ne poste, i to je njihova sloboda izbora i pravo odabira, o čemu, naravno, nema nikakva zbora. Zanimljivo je, međutim, kako se u jednom sloju tog društva javlja vitalna ideja: ne o tome ko ne posti i zašto!, već ideja zašto se javno mrsi, kako bi se to kazalo, i na taj način prkosi. Navedena kategorija sigurno je kulturalne, mentalitetske, vjerske i tradicijske prirode, a ako je sve to, onda je i jezičke. Zato oni koji ne vole da se mrsi javno, kažu za takvu pojavu: džahilski hali i ahvali, što će reći „stanje (i duh) neznalice“. Međutim, arapske lekseme, uokvirene bosanskom morfologijom, sintaksom pa i frazeologijom, potentnim značenjem utječu na izuzetno slikovit i stilski markiran iskaz. Tako se od imenice džahil, iz koje se izvodi i pridjev džahilski, dobija prošireno značenje, pri čemu džahil ne znači doslovno samo „neznalicu ili nepismena čovjeka“, već se referira na neznalicu vjerskih i tradicijskih vrijednosti, ili kako bi se to u nekom semantičkom manevrisanju kazalo, odnosi se na vjerski, kulturno i tradicijski nepismena čovjeka. Kolokacija hal i ahval obuhvata jednu leksemu u kojoj je hal singularni, a ahval pluralni oblik, noseći svojevrsno tautološko značenje koje se, međutim, semantički i stilski pojačava usljed ponavljanja navedenih oblika.

Efendija sa somunom na kaldrmi:  Bosanski je apstrahirao brojne lekseme porijeklom iz različitih jezika. U prosječnoj svijesti govornika postoji mišljenje da su neke lekseme kulturološki zaodjenute tzv. orijentalnim velom, kao što je to npr. slučaj s leksemama efendija, somun, kaldrma. Navedeni primjeri uglavnom se percipiraju kao tzv. turcizmi, iako je situacija ustvari malo drukčija. Istina jeste da su ove riječi u bosanski došle preko turskog jezika, koji je izvorne oblike „preradio“ u svojoj jezičkoj radionici, ali je isto tako činjenica da su navedeni primjeri porijeklom iz – grčkog jezika.

Tako je leksema efendija porijeklom iz grč. oblika afthendi i afendi, što je u turskom dalo efendi, a kasnije u bosanskom adaptirano u oblik efendija, pri čemu je u savremenom jeziku prvo značenje ove riječi oznaka za imama, hodžu, iako je primarno značenje gospodina, gospodara. Leksema somun ili pak samun s kojom u toku ramazana lepina ili negdje lepinja ponajviše vodi borbu za jezičku dominaciju, porijeklom je iz grčkog jezika – psomon, što znači zalogaj, ili psomion, što znači upravo somun, kako je došlo i u turski jezik, i ustvari je povezan s onim što se u nekim krajevima naziva pitaljka ili pitica, tj. ono čime se pita, tj. očigledno hrani uzimanjem zalogaja. Iako je u savremenoj kulturi življenja kaldrma sve manje u upotrebi, ona je još uvijek prisutna u svijesti govornika, te mlađe generacije nerijetko ne znaju šta to znači. Ova riječ također je grčka, nastala iz spoja dviju riječi: kalos dromos, značeći „lijep put“, što je u turskom dalo kaldırım, pa je naposljetku u bosanski došlo kao kaldrma.

Osta hodža s lepinom na kamenom popločanom drumu. 

Dr. sc. Alen Kalajdžija naučni je savjetnik Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu, u kojem je obavljao i funkciju direktora u dvama mandatima. Njegova područja zanimanja jesu lingvistika i historija jezika. Do sada je ukupno objavio 72 rada, uključujući izvorne naučne članke, stručne radove i prikaze, a istovremeno je učestvovao na 54 domaće i međunarodne naučne i stručne konferencije, simpozija i okrugla stola, od čega su 25 učestvovanja od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika. Učestvovao je na više od 60 stručnih tribina i promocija izdanja iz oblasti bosnistike. Urednik je više od 20 izdanja Instituta za jezik, od čega je u 14 izdanja bilo od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika, te je bio recenzent niza različitih naučnih i stručnih djela iz oblasti bosnistike. Alen KALAJDŽIJA:  stav.ba