Listajući staru periodiku, nailazimo i na hikaje koje su nastale baš na ramazanskim sijelima.

Neke od njih, poznate našem narodu, donosimo u ovom tekstu. Donosimo, također, i nekoliko poučnih i duhovitih priča koje su nastale u muslimanskim narodima diljem svijeta. 

Ramazanska atmosfera razlila se gradovima i ostalim mjestima gdje žive muslimani. Džamije i mesdžidi više su posjećeni nego drugim mjesecima u godini, a uz obavljanje pet dnevnih namaza u džematu, tu su i teravije, noćni dobrovoljni namazi i drugi prigodni programi. Priređuju se i zajednički džematski iftari. Ramazan se posebno osjeti u porodicama. Posebnu draž postačima čine sehuri i iftari. Skoro svaka porodica priređuje iftare na koje se pozivaju komšije, rodbina i prijatelji. Često se poslije iftara i teravije organiziraju porodična sijela na kojima se uz citiranje kur'anskih poruka i hadisa o blagodatima koje ramazan donosi, razmjenjuju informacije iz svakodnevlja, te, ako se nađe vremena, ispričaju prikladne priče o ljudima u ramazanu. Listajući staru periodiku, nailazimo i na hikaje koje su nastale baš na ramazanskim sijelima. Neke od njih, poznate našem narodu, donosimo u ovom tekstu. Donosimo, također, i nekoliko poučnih i duhovitih priča koje su nastale u muslimanskim narodima diljem svijeta.

Svađa Muje i Hasana iz Podgorice

Jedne prilike za vrijeme posta tokom mjeseca ramazana posvađaše se Mujo K. i Hasan K. iz Podgorice. Mujo je bio slabije fizičke građe, pa se, u momentu kada je vidio da nema šale i da bi mogao dobiti batine, počeo mudro povlačiti rekavši:

- Vala, Hasane, da nije ramazan, izmjerio bih te ovom toljagom nekoliko puta.

- Ma udri vala, ako smiješ’ – ljutito će Hasan – nećeš po ramazanu, no po meni.

Poziv išaretom

Jednog vrućeg ljetnog dana bude nekom Bošnji teško postiti. On je prije nego što je krenuo u čaršiju rekao svojoj ženi da mu po djetetu pošalje poruku kada ručak bude gotov. Tako je i bilo. Kad je pripremila ručak, njegova žena zovnu curicu i reče joj: „Hajde, šćeri, u čaršiju, pa babi išaretom kaži da dođe da ručamo.“ Dijete odmah otrči i kad stiže u čaršiju primijeti oca kako s nekim ljudima u dućanu razgovara. Čim ga je ugledala, poviče onako sa sokaka: „Hajde, babo, kući, zove te mama išaretom da ručamo!“

Još samo 29 dana do Bajrama

Nakon što je kod nekog Mehe sazrela svijest o Bogu i pobožnost se počela uvlačiti u njegovo srce, odluči on sa svojom familijom postiti mjesec ramazan. Malu nezgodu predstavljala je činjenica da je te godine ramazan padao ljeti, kada su dani najduži i kada je post najteži. Prvog dana ramazana ustane Meho s porodicom na sehur, dobro ručaju i zanijete post. Međutim, iza ikindije istog dana, kada se vratio iz čaršije, okupe se oko njega djeca i zavikaše: “Vjere nam, babo, mi smo izgladnjeli, ne možemo više postiti.” Na to će im Meho utješno: “Neka, neka, djeco, eto, nema više nego samo 29 dana do Bajrama.“

Teravija i grah

Ranije je postojalo mnogo sela i zaselaka u kojima se džematile klanjalo samo za vrijeme ramazana. Tada bi nastupila opća mobilnost, pa iako tokom cijele godine ne bi zajednički klanjali, muslimani u tim naseljima bi uz ramazan revnosno izvršavali sve propisane ibadete. Posebno se pazilo da se ne propusti teravija. Tako je bilo i u jednom selu u okolini Kaknja. Kada je stigao mubareć mjesec ramazan, ljudi su u seoskoj džamijici uzdurisali (pripremili) džemat, nabavili hodžu i otpočeli klanjati teravije. Jednu večer dođoše u džamiju i dvojica seljana, dvojica braće – bećara, koji nijesu baš od srca klanjali niti su na namaz naviknuti bili. Ali, kada su vidjeli kako se ostali svijet odaziva na molitvu, postidjevši se, dođoše i oni. Pošto nisu znali klanjati, tokom namaza su pratili šta drugi oko njih rade, pa su i oni tako radili. Međutim, mada su ponekad i mimo ramazana, kada bi bila dženaza ili kakav mevlud, dolazili na namaz u džamiju, teravija im je bila drugačija. Odužilo im se, brate. Nikad da se svrši. Uzmučili se jedan kraj drugog. Svašta im naumpada, ali najviše lonac graha koji su pristavili za sehura i ostavili ga da se kuha na peći prije nego što su na teraviju krenuli. Pošto im se namaz oduljio, a hodža se zanio u molitvi, nakon selama dok je džemat učio tri puta: La ilahe illallah, jedan od njih šapnu drugom: “Vidim ja šta će biti. Nego, hajde ti kući, nadolij vode u onaj grah da ne zagori, a ja ću se s ovim hodžom naduravati, pa makar do zore bilo.“

Dovom kraj Kabe do teravije hatmom

Klanjanje teravije hatmom na način da se na dvadeset rekata teravije prouči dvadeset stranica, odnosno cijeli džuz, i danas je uobičajeno u islamskom svijetu. Tako se teravija klanja u Mesdžidul-haramu pored Kabe i u džamiji Allahovog Poslanika, a.s., u Medini. Ova tradicija očuvala se i u našoj zemlji. Krajem XIX ili početkom XX stoljeća, kada je ramazan došao u zimu, klanjao je hafiz Ahmed-efendija Makeljić u Mostaru teraviju hatmom. A evo kako je do toga došlo. Ahmed-efendija hifz je u mladosti naučio, ali se poslije toga odao baščovanstvu, pa je mnogo Kur’ana zaboravio. Kada je u poznijim godinama otišao na hadžiluk, cijelu godinu dana proveo je u Mekki. Klanjajući teraviju za jednim hafizom pored Kabe, primijetio je da taj hafiz svaku noć na teraviji prouči po jedan džuz iz Kur’ana tako da je do kraja ramazana proučio cijelu hatmu. Ahmed-efendija tada je zamolio Dragog Allaha riječima: “Ja Rabbi, koji si dao ovome čovjeku da hatmom klanja teraviju, daj i meni.” Nakon toga ponovo je prionio (prihvatio) za Kur’an i opet ga napamet naučio, pa je u Mostaru dva ramazana klanjao teraviju hatmom: jednom u Ričini, a jednom u Donjoj čaršiji. Samo se u jednom „Tasinu“ (Jedna od sura koje započinju s Ta-sin) pomeo, ali se odmah sam ispravio.

Hazreti Šuajb i oholi nevjernik

Božiji poslanik hazreti Šuajb, a.s., okupio je jednom prilikom ljude oko sebe i kazivao im je o tome kako moraju biti bogobojazni i plašiti se srdžbe Božije. Među okupljenima se nađe i jedan oholi bogataš, pa prezrivo dobaci: „Ja sam počinio mnoštvo grijeha, a ipak živim u izobilju, Bog mi ne uskraćuje blagodati, zdrav sam i živim sretno.“

Hazreti Šuajb se na trenutak zbuni, a tad mu od Svevišnjeg stiže objava: „Kaži mu da je budala i da priča gluposti, jer kaznio sam ga najgorom bolešću: njegovo srce je slijepo i tvrdo!“ Hazreti Šuajb to kaza onom čovjeku, ali ovaj odgovori: „A možeš li dokazati da je istina to što govoriš?“ Svevišnji tad objavi Šuajbu: „Kaži mu da on katkad stane na molitvu, ali u svom srcu pritom nikad nije osjetio užitak i olakšanje. To je znak da boluje od bolesti o kojoj si ga obavijestio!“ Hazreti Šuajbu to prenese onom čovjeku i ovaj nevoljko priznade da je to istina. I doista, imajmo uvijek na umu da je sljepilo srca mnogo veći i užasniji nedostatak nego uskraćenost za očinji vid.

 Ljubaznošću prema ljudima stječe se ljubav Božija

Poslanik islama, s.a.v.a.s, putovao je jednom kroz pustinju s jednim od svojih ashaba po imenu Huzejfa. Umorni i prašnjavi od puta, naiđoše na oazu i stadoše ondje da se osvježe i klanjaju namaz. Poslanik, s.a.v.s., priđe vrelu da uzme abdest, a Huzejfa odmah natoči u svoju mješinu vode i stade polijevati Poslaniku, s.a.v.a.s., kako bi lakše uzeo abdest. Pošto završi s uzimanjem abdesta, Božiji poslanik, s.a.v.s, uze mješinu od Huzejfe i stade iznad njega kako bi mu pomogao da se lakše abdesti. Huzejfa se posrami i reče: „Poslaniče Božiji, nije dolično da ti meni polijevaš vodu iz mješine i pomažeš mi da uzmem abdest. Ne mogu sebi dopustiti da se Vjerovjesnik muči oko mene.“ Poslanik se na te riječi blago osmjehnu i kaza: „Allahu je najdraži onaj rob Njegov koji je ljubazan, plemenit i uslužan prema svojim prijateljima.“

Loša trgovina

“Neki čovjek imao je lijepo parče zemlje i s te svoje njive je svake godine ubirao lijepe prinose kojima se mogao pristojno izdržavati. Međutim, žarko je želio imati dobrog i skupoga konja, pa odluči prodati onu njivu kako bi ispunio sebi želju. Zalud su ga lokalni imami odgovarali od toga i govorili mu kako je prodaja zemlje bez prijeke potrebe u islamu strogo pokuđena. Vođen svojom strašću, on proda onu njivu, pa sav dobiveni novac dade kako bi kupio plemenitog i skupog konja.

Pošto tako napokon udovolji prohtjevu svoje duše, ponosno je po cijele dane jahao okolo na svom skupocjenom atu, dok jednom na putu ne srete nekog derviša. Derviš ga upita: „Otkud ti tako plemenit i skup konj?“ Čovjek odgovori: „Imao sam jednu njivu, pa sam je prodao i tim novcem kupio ovoga konja.“ Kad to ču, derviš mu kaza: „Doista si napravio naivnu trgovinu! Dao si ono na što si ti bacao balegu da bi zauzvrat dobio pšenicu za ono čemu ti moraš davati pšenicu da bi zauzvrat dobio balegu!“

 Gazali i drumski razbojnici

Imam Gazali u mladosti je napustio rodni Tus i, tragajući za znanjem, nekoliko godina proveo je u Nišaburu, gradu koji u to vrijeme bješe središte znanosti i okupljalište učenjaka. Nekoliko godina proveo je ondje, posjećujući predavanja najglasovitijih učenjaka i marljivo bilježeći njihova predavanja. Te bilješke sakupljene u nekoliko svezaka bile su njegov jedini imetak, no za njega, naravno, od neprocjenjive vrijednosti.

Kad odluči da se vrati u svoj rodni kraj, Gazali spakova sve svoje knjige i pridruži se jednom karavanu koji je krenuo kroz Horasan. U putu karavan zaskočiše drumski razbojnici, pa stadoše od putnika oduzimati sve dragocjenosti. Kad dođoše do Gazalija, opaziše da on sav usplahiren grčevito steže vreću koju je nosio sa sobom, pa pomisliše da u njoj krije ko zna kakvo blago.

Vođa razbojnika priđe Gazaliju i upita šta je u vreći, a ovaj odgovori: „Nešto što vama ne bi bilo od koristi, a meni predstavlja najveće blago.“ Hajduk tad ote vreću iz njegovih ruku, no kad poviri unutra, vidje da u njoj nema ničega osim knjiga. „Šta je ovo?!“, upita Gazalija, a ovaj kaza: „To je plod mog školovanja, u tim knjigama je sve znanje koje sam stekao… Uzmete li mi te knjige, bit će da sam uzalud protraćio nekoliko godina.“ Razbojnik ga s čuđenjem osmotri, pa reče: „Jadno li je ono znanje koje je stalo u jednu običnu vreću! Najbolje bi bilo da malo porazmisliš o svojoj učenosti!“ Imam Gazali kasnije je kazivao: „Savjet koji mi je otvorio oči i naučio me da ispravno razmišljam dobio sam od jednog drumskog razbojnika!“

 Ibn Sina i Ibn Miskevejh

Još u ranoj mladosti čuveni islamski učenjak Ibn Sina ovladao je svim tadašnjim znanostima. Kažu da je već s dvadeset godina u potpunosti poznavao vjerske i svjetovne nauke toga doba, da je već bio izučio svu dostupnu literaturu i napamet znao sva najvažnija znanstvena djela.  Opijen svojim znanjem, još mlađahni Ibn Sina upade jednom na predavanje također glasovitog ondašnjeg učenjaka Ibn Miskevejha, pa baci pred ovoga jedan orah i nadmeno reče: „Ako si zbilja učenjak, izračunaj mi površinu i zapreminu ovog oraha!“ Ibn Miskevejh ga sažaljivo pogleda, pa skide sa svoje police jednu knjigu o ahlaku i pruži mu je, rekavši: „Mislim da je ova knjiga o lijepom ponašanju tebi potrebnija nego meni da saznam zapreminu onog oraha.“

Takav odgovor posrami mladog znanstvenika, on u trenutku shvati koliko je njegovo samoljublje bilo ružno i kažu da je do kraja života često prepričavao ovaj događaj iz svoje mladosti.

Ebu Zerrov savjet

Ebu Zerru, jednom od najbližih Poslanikovih, s.a.v.s., ashaba, stiže pismo od nekog nepoznatog čovjeka u kome je ovaj tražio od Ebu Zerra savjet koga će se držati cijeloga života. Ebu Zerr na kraju pisma u odgovor dopisa samo jednu rečenicu: „Budi dobar prema onome koga najviše voliš i ne nanesi mu zlo.“ Kad čovjek dobi pismo i vidje Ebu Zerrov odgovor, veoma se začudi. Koliko god da mu se odgovor činio besmislenim – jer podrazumijeva se da niko neće nanijeti zlo onome koga najviše voli – znao je da se iza svega krije neka mudrost. Ipak, nije uspijevao odgonetnuti smisao Ebu Zerrovih riječi, pa odluči da ga lično posjeti.

Kad dođe kod Ebu Zerra, predstavi se i reče da je zbunjen odgovorom koji je dobio, a Ebu Zerr mu objasni: „Rekoh ti da budeš dobar prema onome koga najviše voliš i da mu ne nanosiš zlo. A svako najviše voli samoga sebe. Dakle, budi dobar prema sebi tako što ćeš se čuvati grijeha, držati se propisa Božijih i nastojati da ne odvedeš sebe u Vatru.“

 Berićetli novac

Poslanik Božiji, s.a.v.s., posla jednom hazreti Alija na bazar sa zadatkom da mu kupi košulju. Hazreti Ali se vrati i donese košulju, a Poslanik ga upita: „Koliko si je platio“, pa Ali odgovori: „Dvanaest dirhema.“ Poslanik, s.a.v.s., na to reče: „Ne bih nosio tako skupu košulju. Misliš li da je trgovac spreman zamijeniti je za neku jeftiniju i vratiti ti ostatak novca?“ Ali reče da će pokušati to obaviti, vrati se na bazar, i trgovac doista pristade na zamjenu, pa dade Aliju jeftiniju košulju i vrati mu četiri dirhema.“

Domalo Poslanik, s.a.v.s., i hazreti Ali zajedno otiđoše na bazar i ondje sretoše neku mladu robinju kako sjedi postrani i gorko plače. Upitaše je šta joj je, pa ona odgovori: „Moj gazda poslao me u grad da nešto kupim, ali izgubila sam četiri dirhema koje mi je dao.“ Poslanik, s.a.v.s.., reče joj da ne plače i pruži joj ona četiri dirhema koje je dobio kupivši jeftiniju košulju. Kasnije, vraćajući se iz grada, Poslanik, s.a.v.s., i hazreti Ali sretoše ponovo onu djevojku. Bila je tužna i odmah se vidjelo da je u nekoj nezgodi. Upitaše je šta joj se desilo, a ona reče: „Izgubila sam previše vremena kupujući sve ono po šta su me poslali i sad me strah vratiti se kući jer sam sigurna da je gazda ljut na mene i da će me izgrditi.“ Poslanik, s.a.v.s., reče joj da će je lično otpratiti kući i zauzeti se za nju kod njenoga gazde.

Kad dođoše do kuće u kojoj je ova robinja služila, Poslanik, s.a.v.s., stade pred vrata i glasno reče: „Es-selamu alejkum, o, stanovnici ovoga doma!“ Niko se međutim ne pojavi, pa Poslanik nazva selam još jednom, a potom i treći put. Tad na vrata izađe mladić koji kaza: „Ve alejkumu selam, Poslaniče Božiji, i dobro došao u moj dom!“ „Zar me nisi čuo kad sam prvi put nazvao selam?“, upita Poslanik, a mladić odgovori: „Jesam, ali htio sam još slušati tvoj mubarek glas.“ Onda Poslanik, s.a.v.s., kaza: „Ova tvoja robinja zadocnila je obavljajući kupovinu, pa sam došao u njenoj pratnji jer se želim zauzeti kod tebe za nju.“ Mladić na to reče: „Poslaniče Božiji, ako je ona bila razlogom da ti počastiš moj dom svojim dolaskom, u znak zahvalnosti ovog trenutka joj darujem slobodu!“ I doista, on oslobodi onu robinju.

Vraćajući se kući, Poslanik, s.a.v.s., reče zadovoljno hazreti Aliju: „O Ali, vidiš kako se skromnost isplatila i koliko je berićetan bio onaj ušteđeni novac.“   stav.ba