Britanske diplomate se javno iščuđavaju da Bošnjaci već nisu na ulicama i tvrde da je to tako „jer su naučili da ih gaze“.

Nije tako. Riječ je o oprezu jer bošnjačka politika zna da bi uz povike nezadovoljstva na OHR mogao doletjeti i molotovljev koktel iz nepoznata pravca. Kao na Markale nekada, a onda reći: „Sami su sebe bombardirali!“ I zato svi oni koji u ovom trenutku zagovaraju potrebu „radikalizacije Bošnjaka u odbrani države“ ne samo da nisu u pravu nego čine ogromnu štetu. U ime koga to čine? Ili su od patriotskog naboja izgubili kontakt s razumom ili i oni rade za one koji su Dodika na tenku doveli na vlast. Nema trećeg. Bošnjaci moraju paziti da ne upadnu u zamku vaninstitucionalnog djelovanja jer to signalizira slabost te svoje nezadovoljstvo trebaju kanalizirati i ispoljavati politički. Radikalizacija na ulici ujedno je politička marginalizacija jer pokazuje da se više nema mjesta u okviru javnog i legitimnog političkog diskursa. Ovo nije poziv na političku pacifikaciju. 

Nakon što ga je hrvatska zastupnica u Evropskom parlamentu, notorna Željana Zovko, nazvala „dobrim momkom“ i provodala ga hodnicima evropskih institucija kao pudlicu, kao novorođeno štene, Elmedin Konaković je izjavio „da se u Bruxellesu danas ne govori o Dodiku, već se govori o radikalizaciji Bošnjaka u BiH”. Šta je u Bruxellesu radio Konaković, objasnila je zastupnica u Evropskom parlamentu Tineke Strik, govoreći na sesiji „Kruga 99“.

„On je tamo razgovarao samo s određenim političarima u EPP-u, a nije razgovarao sa mnom i drugim kolegama koji podržavamo ovaj cijeli proces i proces pristupanja“, rekla je Strik, koja iskreno lobira za evropski put BiH i otkrila je do koje je mjere Konaković zaglibio u lobističkom šteničnjaku Dragana Čovića. Na uzici je i laje. I neće stati, neka se niko ne zavarava. Niko ga neće i ne može razuvjeriti jer svoju izdaju vidljivo pokušava legalizirati pred očima javnosti.

Sviću sokolovi u podršci Konakoviću: zamjenik ministra vanjskih poslova BiH Josip Brkić iz HDZ-a tvrdi da „djeluju kao jedan tim“ i da su vanjskopolitički stavovi  njega i Konakovića „jednoznačni“, a takvo nešto nije imao s Biserom Turković, koju vidi suprotstavljenu ciljevima HDZ-a. I srpska politika se usaglasila s Konakovićem i njegovim koalicijskim partnerima, iako je nejasno kako će izaći nakraj s tim da je on izrijekom „pod besom“ s partnerima iz međunarodne zajednice. Naime, srpska politika nimalo ne begeniše američke i britanske diplomate, a Konaković za njih otvoreno radi. Ako bismo konsultirali riječi Nebojše Vukanovića, i Dodik radi za Amerikance, koji su ga „na tenku doveli na vlast“.

U svakom slučaju, donedavno se činilo da je preteška kvalifikacija Konakovića porediti s veleizdajnikom Fikretom Abdićem, danas to više nije ni mekruh, posve je halal. Ista je retorika, bez sumnje. I Abdić je denuncirao i upirao prst u nekadašnju bošnjačku politiku na isti retorički način, optužujući za radikalizaciju, zagovarajući ekonomiju bez granica i relaksaciju odnosa te na koncu otvoreno sarađivao s neprijateljima. Razlika je što danas ne govorimo o oružanoj borbi, već o političkoj. No, s obzirom na to da je Konaković otvoreno tvrdio da se NiP organizira kao Armija RBiH i da hoda naoružan, ništa nije isključeno.

Ovime se zapravo otkriva da, ako među Bošnjacima postoje radikali, zasigurno je prvi među njima Konaković. Zataškava to navodnom borbom protiv korupcije, protiv nekog režima i nekih botova, glumeći žrtvu. Ista je to metodologija koju provodi HDZ BiH. Iza navodne priče o ugroženosti Hrvata (što činjenično opovrgava HDZ-ovo enormno učešće na svim razinama vlasti osim Predsjedništva BiH) krije se istinska radikalizacija. Ona se do sada uspješno prikrivala, uz zdušnu pomoć medija iz Hrvatske, te se loptica prebacivala na stranu Bošnjaka i njihove najveće stranke – SDA. Od Šušnjarevog Poskoka i Krešićevog Večernjeg, preko Šarčevićevog Prometeja pa sve do Konakovića, i navodno hrvatsko lijevo i ono izraženo desno, uz pomoć kvazibošnjačke štenadi, priča o ugroženosti dok se radikalno obračunava s bošnjačkom politikom. Hrvatska i srpska politika to radi iz nacionalnih interesa i pored toga iracionalno prezire Bošnjake muslimane, a Konaković je zaslijepljen i obnevidio od mržnje, želje za osvetom koja u kombinaciji s bolesnom ambicijom tvori eksplozivni izdajnički koktel. 

U širem smislu se ovime potvrđuje i teza koja je odavno inaugurirana sa stranica sedmičnog lista Stav, da stranke okupljeno oko trojke, a sada proširene osmorke, nemaju i nisu nikada imali problem s hrvatskim i srpskim nacionalizmom već s bošnjačkom političkom i kulturnom emancipacijom. Trojka očito može bez ikakve zadrške uspostavljati veze s hrvatskim i srpskim nacionalistima, relaksirati odnose, amnestirati ih od radikalizma i tvrditi da je on bio uobrazilja za koju je ustvari kriva SDA. Dakle, nema krivice u Čoviću i Dodiku, koji bi hapsio imame, već ima u oca i sina Izetbegovića, koji su navodno krivi što je hrvatska i srpska politika takva kakva jeste. Politika SDA, zapravo, prema takvom tumačenju, kvari izgradnju bratstva i jedinstva i unosi nemir u zajednički jezik. Zagledani u prošlost, ispada da Konaković jeftino prodaje ono što je Irfan Ljubijankić platio glavom – državu. Nakon ove tvrdnje bit će onih koji će izvaliti da je Ljubijankića ubila bošnjačka politika i grohotom se smijati. Je li? U zadnje vrijeme ispada da su Bošnjaci sami nad sobom izvršili genocid: sami su sebe bombardirali na Markalama, sami su izdali Srebrenicu, sami su pobili sve svoje ratne heroje na čelu s generalom Nanićem, sami su planski predali pola Bosne u ruke Karadžića i tako dalje i tako dalje. Nije li nakon rata svaka od ovih priča bila konstruirana da se prikriju stvarne izdaje – i one prošle i one koje su aktualne? Nije li to plasirano da Bošnjaci izgube povjerenje u sebe i svoje autoritete i da se relativiziraju zaraćene strane? Jašta je!

Dolaskom Almira Džuve na čelo OSA-e možemo računati da će, baš kao što je to bilo i prije 2015. godine, biti vraćena igranka oko bošnjačkog navodnog radikalizma i vjerskog fanatizma. I zato je vrlo opasno juriti u prosvjede, a nezadovoljstvo u narodu buja. Britanske diplomate se javno iščuđavaju da Bošnjaci već nisu na ulicama i tvrde da je to tako „jer su naučili da ih gaze“. Nije tako. Riječ je o oprezu jer bošnjačka politika zna da bi uz povike nezadovoljstva na OHR mogao doletjeti i molotovljev koktel iz nepoznata pravca. Kao na Markale nekada, a onda reći: „Sami su sebe bombardirali!“ I zato svi oni koji u ovom trenutku zagovaraju potrebu „radikalizacije Bošnjaka u odbrani države“ ne samo da nisu u pravu nego čine ogromnu štetu. U ime koga to čine? Ili su od patriotskog naboja izgubili kontakt s razumom ili i oni rade za one koji su Dodika na tenku doveli na vlast. Nema trećeg. Bošnjaci moraju paziti da ne upadnu u zamku vaninstitucionalnog djelovanja jer to signalizira slabost te svoje nezadovoljstvo trebaju kanalizirati i ispoljavati politički. Radikalizacija na ulici ujedno je politička marginalizacija jer pokazuje da se više nema mjesta u okviru javnog i legitimnog političkog diskursa. Ovo nije poziv na političku pacifikaciju i šutnju već metoda kojom se služi zrela politička zajednica. Imati čvrst prodržavni stav nije radikalizam. Ime toga stanja je patriotizam.  Filip Mursel BEGOVIĆ stav.ba