Dr. sc. Alen Kalajdžija viši je naučni saradnik Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu,

u kojem je obavljao i funkciju direktora u dva mandata. Njegova područja zanimanja jesu lingvistika i historija jezika. Do sada je ukupno objavio 72 rada, uključujući izvorne naučne članke, stručne radove i prikaze, a istovremeno je učestvovao na 54 domaće i međunarodne naučne i stručne konferencije, simpozija i okrugla stola, od čega su 25 učestvovanja od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika. Učestvovao je na više od 60 stručnih tribina i promocija izdanja iz oblasti bosnistike. Urednik je više od 20 izdanja Instituta za jezik, od čega je 14 izdanja bilo od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika, te je bio recenzent niza različitih naučnih i stručnih djela iz oblasti bosnistike. U prvom dijelu jezičkih savjeta dr. sc. Alen Kalajdžija osvrće se na slovo “h”, koje je dalo specifičan pečat bosanskom jeziku.  

Pa polahko, tako lahko, dokle stignemo...

Riječ lahak pripada bosanskoj jezičkoj tradiciji u istoj onoj mjeri u kojoj se može naći u nekim drugim, uglavnom zapadnim slavenskim jezicima. Inače, riječ je indoevropskog porijekla, a uporednice u nekim jezicima pokazuju semantička pomjeranja. U praslavenskom jeziku, u kojem su postojali u korijenu riječi -l- i -g-, dobijeni su tzv. poluglasi u korijenu riječi te sufiksu na -k, što će izazvati različite promjene u slavenskim jezicima. U jednoj skupini ovih jezika suglasnik -g-, koji je bio u korijenu riječi, disimilacijom će preći u -h-, što će formirati oblik lahak, ili u kojoj drukčijoj formi u kojoj se čuva h, zbog čega ovo h treba smatrati etimološkim. Dokaz koji potvrđuje -g- u korijenu riječi u savremenom jeziku jeste i pridjev lagan, tj. lagahan, kako je bilo u starijem jezičkom stanju (što potvrđuje Skokov Etimološki rječnik).

Tako se, pored bosanskog, ovo h čuvalo u hrvatskoj kajkavštini, slovenščini, tj. slovenskom, te zapadnim slavenskim jezicima, poput češkog, poljskog i slovačkog. To na svoj način objašnjava zajedničku fonetsku izoglosu koja povezuje bosanski s navedenim slavenskim jezicima. Što se tiče Bosne, to je tzv. stara zapadnoštokavska baza koja je bila u posrednom i neposrednom odnosu s kajkavskim narječjem, do slovenskog jezika, a očito je, stare veze vide se prema zapadnoslavenskom jezičkom području.

Pitanje ovog oblika daje odgovor na pitanje autohtonosti bosanskog jezika i njegovih unutarnjih razvojnih zakonomjernosti. Primjeri ovakvih riječi, zato, na svoj način objašnjavaju vitalnost u očuvanju ovoga glasa u bosanskom jeziku, zbog čega je u pravopisu iz prošlog stoljeća normiran oblik lahak, kao i svi drugi izvedeni oblici. A s druge strane, to objašnjava činjenicu da se očuvanje glasa h u bosanskom jeziku ne temelji na tzv. islamizaciji, već je riječ o staroj jezičkoj osobini. Tipična crta bosanskog čine oblici tipa lahak, lahka, lahko, lahkovjeran, lahka noć, lahka brigada... pa polahko, tako lahko, dokle stignemo...

Tvrdiši i mehkiši

Kad je u Bosnu došla austrougarska vlast, ondašnji su se Bošnjaci dijelili u dvije grupe: tvrdiše i mehkiše, biva tvrđu i mekšu liniju ljudi. Biti tvrdiš ili mehkiš svakako nije bilo lahko, ali bosanskim jezičkim parametrom kazano, ispravno je mehkiš, mada je, u smislu stava i odnosa, u životu bolje biti tvrdiš. Kad sam nedavno bio u Mariboru, u meniju jednog restorana nude se mehkušci, pa se sjetih te lekseme u Bosanskom pravopisu iz 1996. A nedavno gledah jednu javnu nabavku u kojoj je za potrebe štampanja trebao meki uvez, umjesto, naravno, mehkog. U bosanskoj jezičkoj praksi i preporučenoj normi standardiziran je oblik mehak, mehko, kao i ostali izvedeni oblici iz ovog pridjeva. Posebno se zanimljivim čini jedna od tzv. fonetskih izoglosa koja povezuje bosanski jezik s već posredno spomenutim slovenskim: i u jednom i u drugom jeziku upotrebljava se oblik mehak, mehko, što ujedno čini specifikum slavenskog jezičkog mozaika. To nije samo pitanje norme, to je pitanje same unutarnje prirode jezika!  

Čas – ura – sahat

Riječi su kojima se određuje odsječak vremena od 60 minuta. To je uglavnom tako, ali postoje i određene varijacije.

Riječ čas postojala je još u prasl. jeziku. Za nju postoje paralele u pie., ali u i nekim jezicima, kao što je stprus. ili grčki. Postoje čak i neka utemeljena mišljenja da je preuzeta iz grčkog, odnosno da u ovom jeziku ima paralelu. U savremenom jeziku ova leksema ima značenje jednog kraće, neodređenog odsječka vremena za koji se ne zna precizna mjera, tj. značenje trenutka, što bi se moglo reći da je prvo značenje. Drugo je značenje određenog odsječka vremena, i to uglavnom od 45 minuta jer je to vrijeme koje se mjeri u obrazovnim ustanovama. S druge strane, u srpskom jeziku ima značenje trajanja od 60 minuta i kao takvo je dominantno prisutno, iako može označavati i 45 min. Zato u bosanskom ne bi trebala biti korištena konstrukcija tipa: *Tačno je 12.00 časova.

Riječ ura, hronološki gledajući, trebala bi biti riječ koja je došla poslije časa. Ova je riječ romanskog porijekla, lat. hura, a ima uporednica u germanskim, npr. eng. hour. Izgleda da ona ima veze s grč. hora, odakle u bosanskom postoji ova riječ i njena izvedenica, hora, horan: Je li nam hora poći?; Jesi li horan poći? – što bi značilo: Je li pravo vrijeme?, odnosno Jesi li voljan (u pravom trenutku) poći?

Riječ sat odnosno sahat ima značenje kao ura, tj. 60 minuta i posljednja je koja je došla u naš jezik posredstvom osmanske kulture, a porijeklom iz arapskog jezika: sa'a / sa'at. Oblik sat odnosno sahat prilagođen je bosanskom fonetskom sistemu, s tim da je sahat nastao pod utjecajem analogije prema drugim oblicima, a njegov konkretan nastanak uvjetovan je tzv. epskim metrom, u slučaju kada je bilo potrebno dobiti slog više, odnosno izgubiti se kad je metrika tražila jednosložnu riječ. Kasnije je sahat postao prepoznatljiv bosnizam, od kojeg su tvorene i složenice, kakva je npr. sahat-kula, koja se dominantno javlja u ovom obliku. Dakle, sve pobrojane riječi imaju svoja značenja: čas u značenju neodređenog trenutka ili pak značenje određenog vremena od 45 min.

Oblici sat i sahat paralelni su, ali bosansku boju ima oblik sahat, a moglo bi se reći da postoji unutrašnja tendencija da se odsječak vremena označava oblikom sat: Koliko je sati?, dok je aparat za mjerenje vremena možda češće sahat: Kupio sam sahat!, ali može biti i: Čekao sam puna dva sahata! Oblik ura češće se javlja kao regionalna i svojevrsni je sinonim za ostale oblike, premda se vjerovatno u Bosni najčešće javlja u korijenu riječi za oznaku majstora koji popravlja satove: urar. Zato je zanimljivo da u bosanskoj praksi ova riječ nije ispravna jer je pitanje postoji li oznaka ure za aparat koji mjeri vrijeme. S druge strane, aparat izveden od imenice čas koji mjeri vrijeme jeste časovnik, što je tipičan neologizam, iz kojeg je izvedena druga tvorenica: časovničar. Vjerovatno je najrasprostranjeniji oblik za majstora uređaja za mjerenje vremena sahadžija, iako se javljaju i oblici sadžija, sačija, sajdžija. U tom slučaju, ispravan je oblik sahadžija, koji je najrašireniji, iza kojega bi eventualno bio sadžija, mada je ipak bosanskije sahadžija. Prema tome, prvi je izbor sahadžija. Oblik urar češće je hrvatski, a časovničar srpski.

Od bazge do zohve

Mnogi je koriste kao ljekovitu biljku, praveći od nje čaj ili sok, a od njezinih bobica pravi se i džem za jačanje imuniteta. U narodu je, koliko mi je poznato, više naziva za ovu biljku: zova, zoha, zohva, zofa i zoba, a iz književne sfere došla je i bazga, koja je starija od zo(h)ve, a opet od nje stariji je oblik baz, koji je nastao od prasl. *b'z', od čega je zabilježen i prihvaćen oblik bazga, koji je nastao unakrštanjem s riječju drozga. Koja je veza baza (odnosno bza – kako je ispravno) sa zo(h)vom? Naime, na korijen b'z- dodan je prisvojni sufiks -ov-, iza kojega slijedi gramatički nastavak za ženski rod: -a, odakle je dobijen oblik *b'zova. Pošto je ovaj tvrdi poluglas, koji je ovdje označen apostrofom, bio u tzv. slaboj poziciji, on je ispao (prema općim zakonomjernostima koje su ustanovljene), nakon čega je formiran oblik *bzova.

Kako je početna skupina bz- teška za izgovor, došlo je do uprošćavanja u korist z, tako da je dobijen oblik zova, koji je etimološki ispravan. Kasnije, pod utjecajem bosanskih jezičkih inovacija, dešavali su se različiti procesi: prvo, moglo je doći do zamjene v sa h po analogiji prema drugim oblicima tipa kuvati: kuhati, gluv: gluh, uvo: uho, od čega je nastao oblik zoha u nekim narodnim zonama; drugo, moglo je doći do analoškog umetanja  -h-, prema nekim drugim oblicima koji potvrđuju etimološki ili analoški promjenu tipa: lahak, sahat, pihnuti i sl., odakle je izveden oblik zohva; kasnije je mogao nastati oblik zofa kao produkt asimilacije skupine -hv-, kao kafa, fala, koji je npr. zabilježen i u nekim rukopisnim verzijama Hevaijina Makbuli-arifa; treće, moglo je doći do toga da nije ništa utjecalo i ostao je etimološki oblik zova, a opet u četvrtom slučaju, moglo je doći do zamjene v sa b, što je vjerovatno podržano analoškim oblikom prema zob, odnosno bob, bobica, zbog rezultata sazrijevanja zohvina cvijeta. Ako se pitamo šta je bosansko, neminovno je reći da svi navedeni oblici imaju svoje mjesto.

Srpsko-hrvatsko jezičko stanje potvrđuje zovu u normativnom smislu, a bosansko ima svog utemeljenja za zohvu, koja je vjerovatno najrasprostranjenija u narodnim govorima, dok su zoha, zofa i zoba periferne. Osim toga, Pravopis iz 1996. propisuje oblik zohva, kao tipičan bosanski. Po mome mišljenju, na prvom mjestu u bosanskom bi trebala biti zohva, a tek potom zova, dok su zoha, zofa i zoba dijalekatski oblici koji se trebaju čuvati u govorima. Ovdje je svakako riječ o tome da je zohva promovirana u rang normativno propisanog oblika, kako je to učinjeno u spomenutom normativu iz 1996.

Napomena. Kako smo govorili o zohvi, da spomenemo ime jednoga našeg važnoga grada u Bosni, koji se u srednjovjekovlju zvao Brod, jer je podrazumijevao most na rijeci Bosni. Riječ je o Zenici. Naime, u osmanskim dokumentima starijeg perioda zabilježen je lokalitet Ibzenica, a odnosi se na prostor današnje Zenice. Pošto u arapskom jeziku i pismu nije moguće započeti riječ suglasničkom skupinom, dodana je proteza I-, odakle je dobijen navedeni oblik. On nam, međutim, govori o jednoj drugoj pojavi koja je potvrda jezičkog razvoja i utemeljenosti u ustanovljivanju etimologije: iz oblika *b'z' formiran je oblik *b'z-en-ik-a, koji će, nakon ispadanja poluglasa, dati *bzenika, odakle je dobijena *bzenica (up. Ibzenica) nakon djelovanja treće palatalizacije, gdje je k prešlo u c, a nakon čega je došlo do ispadanja početnog b- u skupini bz-, kao što je riječ i o zohvi, tako da je dobijen današnji oblik imena Zenica. Dakle, Zenica je zovik i nema nikakve veze s ekavskim oblikom imenice zjenica. Što je jezik! 

Vehne dok ne uvehne

Biološki ritam živog bića takav je: da vehne dok ne uvehne. Istina, ima nekog cvijeća koje uvene, al' na bosanskom ipak uvehne. Iako etimologija prasl. oblika upućuje na to da u korijenu riječi nema medijalnog -h-, to se h u bosanskoj jezičkoj tradiciji nametnulo i postalo njegov prepoznatljiv element. Prema podacima koje daje znameniti Petar Skok, prasl. korijen bio je *vend-, što je kasnije, dodavanjem infiksa -nu- i gramatičkog nastavka, proizvelo u nekim južnoslavenskim jezicima venuti, nakon što je došlo do pojednostavljivanja skupine -dn-. No, otkud tu -h- u bosanskom? Pozivajući se na Skokovo tumačenje, on veli da je došlo do unakrštanja s oblikom sahnuti, a to je opet izvedeno od pridjeva suh, samo što se prijevojnim stepenima preko poluglasa koji je nastao od vokala u transformacijom kasnije preobrazio u u a tzv. jakoj poziciji. Dakle, iako nije h etimološko, to je h ipak došlo posredno jakim analoškim putem.

Osim toga, h je dalo specifičan pečat samom bosanskom jeziku, zbog čega treba znati da ovakvi slučajevi pokazuju unutarnje jezičke zakonomjernosti koje omogućuju razvoj i kreiranje jezika iz njega samoga.

No, kad govorimo o ovoj pojavi, vrijedi spomenuti još nekoliko činjenica koje bliže objašnjavaju razvoj ove riječi. Prvo, u slavenskim jezicima, izuzev naših srednjojužnoslavenskih, nisam mogao pronaći paralele. Drugo, u nekim od tih jezika, kakvi su neki istočni i južni, javlja se korijen riječi pridjeva bijel, u smislu bijeliti, što je u semantičkoj vezi s glagolom blijediti, a ustvari se odnosi na gubitak izvorne boje, jer vehnuti podrazumijeva sušenje i nakon toga gubitak života, pa i boje. Zašto to naglašavam? Zato što dolazimo do trećeg bitnog faktora, a to je naš narodni izraz, koji možda nisu mnogi čuli (a to je ujedno potvrda tezi da je očuvanje narodnih govora kulturološki zadatak par excellence), u kojem se javlja pridjev, i to uglavnom za oznaku srednjeg roda: vehdo (vehdo mu odijelo – izblijedjelo), a javlja se i glagol: izvehdalo (izvehdala mu košulja). Ovaj oblik govori staru istinu: prisjetimo se prasl. oblika *vend-, od kojeg smo preko tzv. nazalnog e dobili savremeno e (ve-), na koju je osnovu dodano analoško -h- (veh), a kasnije sačuvana korijenska osnova -d (vehd-), gdje je kasnije dodan gramatički nastavak, odnosno iz kojeg su formirani oblici: iz-vehd-a-l-a košulja ili: vehd-o odijelo.

Da zaključimo, prevazilaženje jezičkih kompleksa mora biti proces koji će biti završen. Upravo Skok pokazuje kako se naučno objašnjavaju jezičke pojave! A ove narodne varijacije potvrđuju unutrašnju snagu jezika koju niko ne može zaustaviti, jer ako laže koza, ne laže rog, ako laže venuti, ne laže vehdo.

A život nas uči da sve što procvjeta, iscvjeta, cvjeta na kraju uvehne, svehne, vehne, i od procvjetanog postane svehlo, uvehlo. To je zakon života.

Ne rokći!

Nekuvečer gledam Fox Life i, naravno, titl nije bosanski. Kad tamo, govori junakinja: Ne rokći! Odmah primijetih da ne odgovara bosanskoj jezičkoj praksi, u kojoj se ustvari hrokće. Prema konsultiranim rječnicima: samo se u bosanskom hrokće, pa otuda dolazi i često reduplirani onomatopeizam hrok-hrok. Dakle, riječ je onomatopejskog porijekla. Prvo značenje odnosilo se na oglašavanje svinja, ali je metaforički značenje prošireno. stav.ba