Alija Isaković rodio se 15. januara 1932. godine u Bitunji kod Stoca.

Bio je romanopisac, pripovjedač, dramatičar, esejista, putopisac, lingvist, leksikograf. Bio je i geološki tehničar, TV-scenarist, urednik časopisa "Život", urednik edicije Kulturno naslijeđe BiH u sarajevskoj "Svjetlosti" i jedan od predvodnika bošnjačkog kulturnog preporoda u drugoj polovici 20. stoljeća. Na bolji svijet preselio je 14. marta 1997. godine.  

“Pripovjedač i romansijer, dramatičar i putopisac, esejista i književni kritičar, lingvist i bibliograf, antologičar, urednik i redaktor, on se knjigama javljao samo onda kada je rukopis sazrio da u svemu bude nov i poseban, kada je nudio i anticipirao novo i neistraženo. Velika je mudrost i snaga autocenzure kojom je on izbjegavao ponavljanja već ranije osvojenih književnoestetskih polja, ali se uprkos tome njegovo književno djelo rastvara pred čitaocem u izuzetnoj raznovrsnosti i polimorfnosti književnih što se na kraju zbiraju u cjelovitosti književnog opusa u kojem ništa nije nastalo uzgredno i bez velika razloga, ljudskog i estetskog opravdanja”, zapisao je književni historičar Enes Duraković kao jedan od brojnih prominentnih sudionika bosanskohercegovačkog kulturnog života koji su se bavili različitim žanrovima opusa Alije Isakovića.

Bez obzira na različitost pristupa Isakovićevom djelu u tekstovima književnih kritičara, nedvosmisleno se ističe da je Isakovićev književni rad izuzetno vrijedan u svakom od žanrova u kojima se okušao. Dakle, Isaković nije bio ostvaren samo kao romanopisac, niti samo kao pripovjedač, niti samo kao dramatičar, niti samo kao esejista, niti samo kao putopisac, on je istovremeno ostvaren i kao romansijer, i kao pripovjedač, i kao dramski pisac, i kao esejista, i kao putopisac. Silabusi Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta u Sarajevu najbolje govore o njegovoj zastupljenosti na studiju književnosti. Isakovićevih osam dijela izučavaju se kao obavezna literatura u okviru nekoliko zasebnih predmeta na ovom studiju, što govori o njegovoj bitnosti unutar nacionalnog književnog kanona. Među tih osam Isakovićevih dijela nije navedena antologija Biserje jer se ono smatra podrazumijevajućom literaturom potrebnom tokom cijelog studija. Isaković je, ne treba ni to zaboraviti, dobitnih Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva 1976. godine.

Među svim ostalim zaslugama za nacionalno i kulturno buđenje bošnjačkog naroda treba istaknuti ulogu Alije Isakovića u održavanju Prvog bošnjačkog sabora 27. septembra 1993. godine na kojem je odlučeno da se dotadašnje nacionalno ime Musliman zamijeni povijesnim imenom Bošnjak. Upravo se Alija Isaković obratio na otvaranju Sabora, a njegov govor je, po mnogima, do te mjere univerzalan da je ostao aktuelan i danas.

Dugogodišnji prijatelj i saradnik Alije Isakovića, prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović kaže da je početak kulturnog preporoda Bošnjaka prethodio političkim komešanjima, a kasnije i žestokim obračunima na političkom i društvenom planu, kao i u širokim društvenim krugovima. „Skoro je nevjerovatno da se u periodu između 1966. i 1968. godine pojavljuju Kameni spavač (Mak Dizdar), Derviš i smrt (Meša Selimović), Ugursuz (Nedžad Ibrišimović), Soneti (Skender Kulenović). To su kapitalne knjige bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Tih godina se vodi žustra borba i za bosanski jezik, koju predvode Alija Isaković i Mak Dizdar. U tom se vremenu pojavljuje i prva antologija bošnjačke književnosti, tada muslimanske, Biserje Alije Isakovića. Dakle, tu je pokrenut jedan cijeli bosanski i bošnjački mikrokosmos. Iz današnje perspektive ovo možda izgleda idilično, ali treba znati da su moćne retrogradne snage nastojale sve ovo zaustaviti kroz partijske forume, kroz prijetnje, kroz uhođenja, privođenja, zatvore itd. Treba vidjeti u to vrijeme kakve su se samo hajke vodile protiv Maka Dizdara i Alije Isakovića. Treba vidjeti kolika se vodila borba za reformu nastavnih planova i programa na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, koja je trajala godinama, pa je uz velike napore jedva donijela mogućnost izučavanja književnosti naroda BiH na tom fakultetu, a to je značilo i konačno prekidanje nastavnih planova i programa u osnovnim i srednjim školama gdje bošnjački pisci apsolutno nisu bili prisutni, ili jesu, ali na tako marginalan način da se može slobodno reći da ih nije ni bilo. To je bio jedan cijeli pokret naučnika, umjetnika, filozofa, lingvista, historičara, historičara književnosti kojima sam imao sreću pripadati. I moja kuća je bila jedno od mjesta sastajanja i dogovaranja za dalje projekte. Tu su dolazili Avdo Sućeska, Mustafa Imamović, Enes Pelidija, Muhsin Rizvić, Zuko Džumhur, Alija Isaković, Enes Duraković, Munib Maglajlić, zatim Džemal Čelić, Juraj Neidhardt i mnogi drugi, te su se tu, kao i na drugim mjestima, rađale brojne ideje i projekti“, kaže Rizvanbegović.

„Alija Isaković uistinu važan čovjek, književnik, naučnik, osoba koja bez imalo ustezanja i promišljanja, vrlo direktno, otvoreno, jasno i bez kompleksa govori o bosanskom jeziku. On je već davne 1965. godine na neki način počeo govoriti o bosanskom jeziku. Ova je informacija malo poznata, ali on je 1965. godine u časopisu Odjek objavio tekst pod nazivom Nervoza u našem književnom jeziku. On tu kaže da bosanska varijanta nije beogradski govor ijekavskog standarda i da se u Bosni ne govori tako, već da postoji posebna varijanta srpsko-hrvatskog jezika, tada se govorilo o varijantama, aludirajući time na bosanski jezik”, podsjeća direktor Instituta za jezik Alen Kalajdžija.

Prof. dr. Dževad Jahić, autor višetomnog Rječnika bosanskog jezika kaže da je Isakovićev Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, koji je objavljen 1993. godine, a kasnije i u ponovljenim izdanjima, zapravo pionirski posao u leksikografiji našeg jezika.

“I to pionirski u smislu modernoga doba, jer mi znamo da je tradicija rječnika u bosanskom jeziku vrlo stara. Ali, to je prvi pokušaj da se, kako to i sam Isaković u predgovoru ovog rječnika kaže, zaboravljenim ili potisnutim riječima iz književnih djela zapravo vrati njihova čast i dostojanstvo, njihova vrijednost, književna i estetska, i uopće jezička. A sjećam se da mi je u razgovorima spominjao da ima rječnik bosanskog jezika na kojem radi desetak godina, i to na književnoj građi. Zaista, to je rječnik koji je naročito dragocjen zbog književne građe. Pošto Alija Isaković nije bio ni filolog ni lingvist, on nije rađen po leksikografskim zahtjevima i pravilima, ali to ništa ne znači jer je rječnik izuzetno koristan i značajan i taj fond riječi koje on predstavlja u ovom rječniku zapravo su nagovještaj leksikografskog rada koji će se u narednim godinama početi odvijati u bosanskom jeziku, pa evo, sve i do ovog višetomnog rječnika koji radim već dvadesetak godina. Moram spomenuti da je za ovaj moj rječnik izuzetno koristan Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku Alije Isakovića. Primjeri koji se tamo daju iz književnih djela čine ga trajnim dobrom, jer, svaki rječnik koji daje primjere iz književnih djela može imati aspiracije da bude trajan, te da ima obilježje naučnosti. Nama su zaista potrebni rječnici koji će istovremeno biti praktični, ali i obavezno na naučnim leksikografskim i književnojezičkim temeljima, ali i jezičkim i filološkim.”

Isakovićev Rječnik bio je nezaobilazna građa kojom se Jahić koristio i pri izradi Školskog rječnika iz 1999. godine u sastavu trilogije o bosanskom jeziku. On je prilikom izrade ovog rječnika uvezao ono što postoji kod Abdulaha Škaljića u njegovom rječniku kao dragocjenu građu orijentalizama i turcizama, kod Isakovića kao građu iz književnih djela, a u trećem dijelu je dodao svoju građu koju je odranije imao i istražio.

Jahić se sjeća kako je imao priliku u nekoliko navrata sarađivati s Alijom Isakovićem. “Bio sam član redakcije Kulturnog naslijeđa u ‘Svjetlosti’. Njegovu ozbiljnost sam odmah doživio i sve što je govorio mi se zaista sviđalo. Drugo iskustvo su nastupi Alije Isakovića na lingvističkim naučnim skupovima. On je uvijek bio nekako s kraja na tim skupovima, pa su se onda lingvisti, lingvistička posla, malo s rezervom odnosili prema njegovim idejama koje su išle naprijed, prije vremena. Mogu reći da sam sa simpatijama i pažnjom pratio i podržavao sve što je Isaković govorio, a uostalom, on u predgovoru svog Rječnika na dva mjesta spominje da sam i ja među ovim profesorima starije generacije koji su uzalud ukazivali na neke propuste srpsko-hrvatskog jezika, te da to tada nije pilo vode. Treće iskustvo veže se za period 25. ili 26. februara 1992. godine, uoči same agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada je u Vijećnici promovirana moja knjiga Jezik bosanskih muslimana. Bila su trojica promotora, Alija Isaković, Muhamed Nezirović i Josip Baotić”, priča Jahić i nastavlja:

“Iz svih ovih susreta ponio sam dojam jednog ozbiljnog čovjeka, vrlo solidnog pisca, a prije svega čovjeka iz reda književnika vrlo zaslužnog koji je vidio naprijed i u jezičkom i u drugom smislu, kada je riječ o bošnjačkom narodu i Bosni i Hercegovini kao državi. Slobodno se može reći da je Isaković bio vizionar čiji je doprinos u filologiji i u bosanskom jeziku zaista veliki, i o njemu uvijek s vremena na vrijeme treba govoriti, i to o njegovim tezama, razmišljanjima i postavkama, o njegovom rječniku i člancima vezanim za bosanski jezik”, naglašava Jahić, te pojašnjava kako je Isaković bio snažan bosanski um koji ni u čemu što je radio nije bio ekstreman i ni u čemu nije srljao i trčao pred rudu, već je utemeljeno govorio o svojim tezama koje je iznosio.

“A one su prečesto nailazile na nerazumijevanja, i čak neku vrstu negodovanja. To je vrsta ljudi koji ne moraju imati struku da bi intuitivno osjećali ono o čemu govore i bili upravu. Naša istraživanja danas potvrđuju svu opravdanost Isakovićeve intuicije koju je imao i zato mi te ljude uvijek moramo stavljati na ono mjesto koje im pripada. To su velikani koji su praktički pokrenuli našu lingvistiku i filologiju da ona krene putem istraživanja ovdašnjeg jezičkog naslijeđa, a ja sam čovjek koji je možda i ponajbolje svjedočio opravdanost svih tih intuitivnih postavki jer sam se susretao s neviđenim bogatstvom i slojevitošću jednog jezika koji s pravom historijski nazivamo bosanskim, a koji je jako davno, prije svih ovih naših generacija, nastajao i razvijao se.”

Prof. dr. Alija Pirić napominje da je Alija Isaković napravio prvu književnu antologiju kod Bošnjaka koja je imala sistem i strategiju. “Isaković je svojom antologijom Biserje napravio prvi korak u prikazivanju kontinuiteta u bošnjačkoj književnosti. On je uzeo i usmenu književnost, i lirsku pjesmu, i sevdalinku, i epsku pjesmu i umjetničku prozu, zatim srednjovjekovnu književnost, onda književnost na orijentalnim jezicima i alhamijado pisce, i time zapravo napravio taj kontinuitet. Ta antologija je mini historija bošnjačke književnosti i prvi korak ne samo izbora dobrih tekstova već i poredak tih tekstova. On je napravio taj odlučujući korak da se to naše književno blago, od 15. vijeka od krajišničkih pisama do danas, poreda kako bi se u trenutku nastajanja ove antologije mogao prikazati jasno vidljiv razvoj i kontinuitet književnosti kod Bošnjaka”, tvrdi Pirić.

Da je Alija Isaković rođen u nekoj sretnijoj ili zahvalnijoj kulturi, zaključuje Pirić, mi bismo do sada imali barem tri naučna skupa o njemu, imali bismo njegova sabrana djela i barem dvije autorske naučne knjige koje bi govorile o djelu Alije Isakovića. “Nažalost, mi ne njegujemo kulturu sjećanja na naše velikane, barem ne na način kako bismo to trebali raditi.”

Društva pisaca BiH svečano je 30. novembra 2020. godine otvorilo spomen-ploču u rodnoj kući Alije Isakovića (1932-1997) u Bitunji kod Stoca (Općina Berkovići).

"Otkrivanje spomen-ploče na rodnoj kući Alije Isakovića je dio našega duga prema svemu onome što je on podario bosanskom jeziku i ukupnom bosansko-hercegovačkom društvu", kazao je tom prigodom predsjednik Društva pisaca BiH književnik Hadžem Hajdarević. stav.ba