Uzvišeni Allah objavio je: ”A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima:

traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah, sigurno, smilovati. – Allah je doista silan i mudar.” (Et-Tevba, 71.) Ovo je veza, prijateljstvo i dogovor između dva spola za podršku istini i borbu protiv zablude, za uspostavljanje (obavljanje) namaza, davanje zekata i potpunu pokornost Uzvišenom Allahu. To je veza prijateljstva kojom se cijelo društvo pretvara u aktivnu ćeliju koja ima jasan put i cilj.

I kada se sklopi bračni ugovor između vjernika i vjernice, tada se gornje značenje potvrđuje, a nova veza postaje bratstvo po vjerovanju, dijeljenje tereta, životno saputništvo, jedinstvo cilja i kulturna usklađenost. Jadno je i prezreno ono društvo koje brak razumije kao isključivo tjelesni užitak ili ga definira kao posjedovanje stvari za određenu cijenu, ili pak brak vidi kao kompaniju u kojoj je muškarac postao oficir sa činom admirala i koji ima ženu sa činom narednika. Gdje je tu ljubav, saosjećanje, dostojanstvo, čast i odanost?

Kada sam pročitao da je hazreti Fatima, radijallahu anha, kćerka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegova miljenica, okretala mlinski kamen dok joj ruka ne bi otekla i da je nosila vodu na svojim ramenima, osjetio sam da ova časna i odabrana muslimanka nije bila žena koja služi muškarcu, već je prije bila majka vjernica koja je podizala dom u kojem će se razvijati istinsko ubjeđenje (jekin) i ljubav. Ona daje sve od sebe za svoga muža i za svoju djecu. Nije bilo u to vrijeme gospodara koji je naređivao i ponižene žene koja je izvršavala njegove naredbe. Umjesto toga, postojala su dva prijatelja (bračni drugovi) koji su dijelili uspjeh i teškoće radi dvije jednake stvari: radi života vjere u koju vjerujemo i radi njihovog privatnog života.

U svjetlu ovog značenja, razumijem riječi Esme bint Ebu Bekr, radijallahu anha, supruge Zubejra ibn Avvama, radijallahu anhu: ”Ja sam obavljala sve kućne poslove Zubejru: timarila sam njegovog konja, hranila ga, donosila i davala mu vodu, i nosila datule na glavi sa njegovog posjeda.” Većina islamskih pravnika smatra da žene nisu obavezne da služe muškarcima (muževima), međutim ovdje se ne radi o tome što zakon nalaže, ovdje se radi o onome što zahtijeva interes udruživanja koje postoji između vjernika i vjernice. U ovom udruživanju, u bračnoj ”kompaniji”, glavnu riječ ima emocija altruizma, odricanja, solidarnosti i nesebičnosti, a ne osjećaj egoizma, iskorištavanja i sebičnosti.  saff.ba