Autokratija je bila preplavila većinu zemalja u prošlosti,

ali su se veliki narodi borili dok je nisu pobijedili, iako su platili visoku cijenu dok nisu vratili slobodu i razbili okove. Čovječanstvo je također svjedočilo eri Šure (savjetodavnog vijeća) tokom vladavine četverice pravednih muslimanskih halifa, kada je vladar bio uzvišeni primjer dobrog i poniznog čovjeka, milostivog prema ljudima, oslobođenog bolesti dominacije i oholosti, koji je na starog čovjeka gledao kao na oca, na dječaka i djevojčicu kao na sina i kćerku, a na ostale ljude kao na svoju braću, i kojem je osnov u radu bio ajet: ”Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj.” (El-Kasas, 83.)

Sistem islamske Šure nije imao precizne i sofisticirane uređaje, jer je život bio zasnovan na jednostavnosti. No, i pored toga, najbolja dostignuća Zapada u ljudskoj civilizaciji, ili u umijeću vladanja, nisu ostvarila ništa više od onoga što je pravedni islamski hilafet postigao prije četrnaest stoljeća.

Čitao sam intervju koji je bivši američki predsjednik, Džon F. Kenedi, dao američkom novinaru. Jedno od pitanja koje je novinar uputio tadašnjem najvećem svjetskom lideru, bilo je: ”Gospodine Kenedi, da li je putovanje vaše žene u Evropu bilo o vlastitom trošku ili iz državnog novca?” Predsjednik Kenedi je bez imalo gnušanja rekao ono što je imao. (Tj. rekao je da je njegova žena putovala o državnom trošku.)  U tom trenutku sjetio sam se sličnog razgovora koji se vodio između drugog pravednog halife, Omer ibn Hattaba, radijallahu anhu, i Selmana el-Farisija, radijallahu anhu. Naime, Selman je rekao hazreti Omeru kao halifi: ”Vidimo da je tvoja odjeća (ogrtač) duga, dok mi svi nosimo kratku odjeću. Niko od nas nije dobio ništa osim ove kratke odjeće, pa odakle tebi to?”

Hazreti Omer se osjećao kao da je optužen za zloupotrebu vlasti, pa je istog trenutka rekao: ”Ustani, Abdullahu, sine Omerov, i objasni ljudima.” Abdullah ibn Omer, radijallahu anhu, je ustao i rekao: ”Platno koje je dobio moj otac nije bilo dovoljno da sašije sebi odjeću, jer je visok čovek, pa sam mu dao svoj dio da sašije odijelo.” Situacija je postala potpuno jasna, nakon čega je Selman el-Farisi rekao: ”Vođo pravovjernih, sada govori, slušat ćemo i pokoravati se!”

U svakom slučaju, metod islama u upravljanju kormilom vlasti je ono što je natjeralo narode da ga objeručke prihvate, jer je vlast i upravljanje državom ibadet, a ne žudnja za veličinom i autoritetom. A spoznaja da je vlast odgovornost koja stvara nesanicu je ono zbog čega je halifa u Medini sebe smatrao odgovornim čak i za stoku koja strada u dalekim pokrajinama koje su u sastavu islamskog hilafeta, tako da je Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, govorio: ”Ako mazga ili koza slomi nogu u Iraku, Omer će za to biti odgovoran jer nije napravio put.”

Potom su došli oni koji su vlast smatrali plijenom i sredstvom za stjecanje dunjalučkog bogatstva, kao što se prenosi da je abasijski halifa Harun er-Rešid, kada bi ugledao oblake kako plove, govorio: ”Spustite kišu gdje god hoćete, vaš porez će meni doći.” Tj. gdje god padne rodna kiša, past će na ogromnu teritoriju kojom on vlada. Teško onima kojima je vlast bolesna žudnja za ugledom i autoritetom, ili nezasitna pohlepa  za posjedovanjem novca. U našoj vjeri ima mnogo tekstova koji podstiču na odbacivanje vođstva i želje za vlašću, i koji oporučuju da se uskrati vlast i pozicija onima koji je žele i traže.

Dovoljno je znati da će onaj ko bude zadužen za samo deset ljudi, doći na Sudnjem danu sa rukama vezanim za vrat, pa će ga njegova pravednost prema njima osloboditi, ili će ga njegova nepravednost i zulum upropastiti. Nažalost, i pored jasnih i upozoravajućih kur'ansko-sunnetskih tekstova, borba za vlast bila je prepoznatljiva karakteristika u našoj historiji, ali ne radi Allahovog zadovoljstva i služenja ljudima, već radi dunjalučkih olupina i njegovih prolaznih užitaka.  Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić   saff.ba