Ispred novog sjedišta NATO-a u

Briselu postoji limeni spomenik sa vremenskim pregledom kada je koja država pristupila Alijansi.Na jednom kraju, 1949. - godina osnivanja Alijanse - ugravirana je uz imena 12 prvobitnih članica. Otprilike 30 centimetara dalje navedena je 1952. godina kada su pristupile dvije nove članice, Grčka i Turska, zatim, tri godine kasnije, Njemačka. Onda slijedi velika praznina od oko tri metra do sljedećeg datuma, 1982. godine i pristupanja Španije, nakon čega slijede i druga proširenja.

A kako je buduća Republika Sjeverna Makedonija potpisala Protokol o pristupanju 6. februara, još jedna gravura se očekuje oko proljeća 2020. godine, nakon što parlamenti ostalih 29 država saveznica budu ratifikovali Protokol. Tako će ostati slobodna još četiri metra na ovom spomeniku pristupanja. Ili otprilike 40 godina ako slijedite logiku spomenika.

To na prvi pogled sigurno izgleda velikodušno, ali istina je da će vrata Saveza vjerovatno ostati čvrsto zatvorena u doglednoj budućnosti nakon što Skoplje postane 30. članica.

Sada postoje tri države koje teže da se pridruže NATO-u: Bosna i Hercegovina, Gruzija i Ukrajina. Od ovog trojca, Bosna i Hercegovina, tehnički govoreći, predvodi u tome jer je jedina kojoj je odobren MAP (Akcioni plan za članstvo). Plan, koji pomaže državama kandidatima da ispune standarde NATO-a i priprema ih za moguće buduće članstvo, odobren je Sarajevu još 2010. godine. Krajem prošle godine, ministri NATO-a takođe su ohrabrili BiH da podnese svoj prvi Godišnji nacionalni program (ANP), čime se zapravo aktivira MAP. Ali, nije sve tako ružičasto kao što se čini.

Za početak, malo je vjerovatno da će BiH uskoro predati ANP. Milorad Dodik, srpski član tročlanog Predsjedništva BiH, praktično je obustavio sve aktivnosti na tom programu čak i prije nego što je stavljen na sto. Ali istina je da Sarajevo još nije ispunilo jedan kriterij koji je NATO postavio kada je zemlja dobila MAP: registracija nepokretne vojne imovine na državu – što je jednostavan način da se vidi da li država BiH zapravo kontroliše pitanja odbrane. Ali postoje i druga pitanja koja smetaju zvaničnicima NATO-a, kao što je mali napredak u reformama, vladavini prava, korupciji i slobodi medija. U principu, Bosna se nalazi u lošoj poziciji kada je u pitanju ovaj proces i najvjerovatnije će tako i ostati.

Sa Gruzijom, NATO je uradio suprotno. Otkako je državi obećano da će jednog dana postati članica na samitu u Bukureštu 2008. godine, Tbilisi je predao 10 godišnjih nacionalnih programa, ali MAP je nedstižan, kao i do sada. NATO je još posvećen pomaganju Gruziji da se odbrani i održat će najveću vježbu u toj zemlji u martu, ali mnogi članovi Alijanse, naročito u Zapadnoj Evropi, skrivaju se iza Njemačke i Francuske tvrdeći da bi članstvo Gruzije naljutilo Rusiju.

Na ideju da Tbilisi postane "Zapadna Njemačka" pridruživanjem, ali izostavljanjem separatističkih regija Abhazije i Južne Osetije izvan klauzule o zajedničkoj odbrani NATO-a, takođe se odmahuje rukom u Briselu. NATO zvaničnici, nezvanično, kažu da bi bilo mnogo bolje da se Gruzija fokusira na dostizanje standarda "Zapadne Njemačke" u drugim oblastima, kao što su ljudska prava i vladavina zakona.

Što se tiče Ukrajine, situacija je slična gruzijskoj, ali država čak i više zaostaje u ovom redu. Vodstvo u Kijevu, do sada bar, još nije iznijelo nikakve zahtjeve za MAP, očigledno poučeni iskustvom Gruzije.

A što se tiče ostalog? Bez obzira ko vodi Moldaviju, ustavna neutralnost države ostaje na snazi, a čak i bez toga Kišnjev bi bio u istom košu sa Gruzijom i Ukrajinom. Kosovo se može smatrati takmacem ako bi normalizacija odnosa sa Srbijom značila da šačica država koje ne priznaju Kosovo promijeni stav i prizna Kosovo. Posljednjim korakom, formiranjem Vojske Kosova, mnoge članice nisu bile oduševljene.

Možda se najsigurnije kladiti na to da će imena koja će biti sljedeća ugravirana na tom sjajnom spomeniku biti dvije zemlje koje u ovom trenutku ne žele biti dio Alijanse, ali koje bi Brisel istog momenta prihvatio: Finska i Švedska. Koje godine bi to moglo biti ostaje da se pogađa, ali sa prijetećim ruskim prisustvom oko Baltičkog mora, stanovništvo u obje zemlje polako se zagrijava za ideju odbacivanja zvanične neutralnosti.

Piše: Rikard Jozwiak

(Vijesti.ba / RSE)