Nekoliko kilometara od Nijagarinih vodopada u Kanadi nalazi se mala džamija. Sagradio ju je Hasan Karači, Bošnjak.
Pored ove džamije, Bošnjaci su sagradili još tri džamije, dvije u Torontu i jednu u Hamiltonu. Stari migrant iz Livnva, Kerim Reis, po zanimanju obućar sagradio je džamiju u Torontu. Prvobitno je nosila naziv Hrvatski islamski centar, a nakon što je Reis Kerim preselio na ahiret iz naziva njegove džamije izbrisan je prefiks ‘hrvatski’. Životni put Kerima Reisa prava je odiseja – trnovita odiseja. Rođen je kod Glamoča (današnje Livno), od oca Rame Reisa i majke Hajre Kahriman, 25. maja 1924. godine. Kao trogodišnji dječak ostao je bez majke, a kako je bio prvo dijete time je ostao i bez brata i sestre. Kada su ustaničke horde divljale Glamočkim poljem (četnici i partizani), zajedno sa ocem i amidžom Ahmetom i Hašimom (Hašim je kasnije ubijen) pobjegao je u Banja Luku krajem ljeta 1941. godine. Sa 17 godina postao je pripadnik domobranske vojske (regularna vojska Nezavisne Države Hrvatske). Nakon dvije godine, 1943. godine, u Ključu je postao pripadnik 10. domobranske pukovnije. Iste godine u junu mobilisan je u poznatu 13. SS Handžar diviziju te upućen u Francusku i istočnu Njemačku na obuku. Pripadnik ove jedinice ostao je sve do kraja rata, ratujući protiv četnika i partizana na području bosanske Posavine i današnje Hrvatske.
Pred sami kraj rata zarobljen je u Davogradu, odakle je u tzv “koloni smrti” (od oko 6 000 zarobljenika preživjelo je svega 200) prebačen u Pančevo. Odatle je pobjegao i krio se kod rođaka u Bosanskoj Gradišci, sve do 1948. godine. U tom gradu je 16. avgusta 1948. godine uhapšen od strane tajne jugoslavenske policije OZNA-e pod optužbom “borbe protiv naroda Jugoslavije”, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. U zatvorima Zenica i Foča izdržao je 10 godina i četiri mjeseca i tom prilikom je do perfekcije izučio obućarski zanat. Godine 1959., odmah nakon puštanja iz zatvora, spremala mu se nova optužba i ponovno zatvaranje, ali je preko Glamoča, Banja Luke i Tržiča prebjegao u Austriju. Nakon pola godine dobio je politički azil u Beču i 1960. godine otišao “preko bare” u Kanadu. Tamo se zaposlio u fabrici sportske obuće “Ponny” u gradu Oakvilu, u blizini Toronta. Na poslu je jako brzo napredovao pa je ubrzo postao plant – menadžer, oborivši tako rekord u proizvodnji obuće, kad je 300 ljudi dnevno izbacivalo oko 3 000 pari cipela. Lično je dizajnirao i napravio kopačke tadašnjem najboljem fudbaleru svijetu, Brazilcu Peleu. Kao nagradu za ovaj podvig dobio je putovnje u Japan.
U svojoj 40. godini života, tačnije 1964. godine oženio je Mariju, hrvatsku iseljenicu iz Zagreba, sa kojom nije imao djece. Godine 1973. postao je jedan od najaktivnijih muslimana, prilikom osnivanja prve džamije. Čak je i u penziju otišao ranije, prvenstveno da bi se više posvetio svojoj džamiji. Za 42 godine provedene u Kanadi, zbog optužnice, nikada nije posjetio Bosnu i Hercegovinu ali i zbog toga što je bio pod pritiskom komunista. Tek slomom komunizma i raspadom Jugoslavije, dolazi u prisnije veze sa svojom domovinom – prvo kao osoba koja se angažovala u sakupljanju pomoći u borbi protiv agresora, a zatim mu se završetkom rata pružila prilika i da posjeti BiH. Ostavivši ženu Mariju u Kanadi, godine 2002. dolazi u Sarajevo kod prijatelja iz djetinjstva, kod familije Rahmije Hodžića, rodom iz istog mjesta kao Kerim. Kupivši kuću na Ilidži, ženi se Džemilom Bućo s kojom, nakon kratkog boravka u Kanadi, živi na Ilidži sve do svoje smrti. Umro je samo dan prije svog 80. rođendana, 24. maja 2004. godine.
Publicista i novinar Nedžad Latić navodi da je prilikom posjete Kanadi, posjetio i Kerimovu džamiju. U razgovoru sa imamom džamije u Torontu, Tajibom Pašanbegovićem, saznao je da u blizini džamije ne žive Bošnjaci i da su posjetioci džamije uglavnom muslimani sa Bliskog istoka, koji žive u Kanadi. Jedan Kerimov stari prijatelj, stari emigrant također, upita Latića: “Da li je Kerim ubijen”, na što Latić odgovori: “Zašto bi to neko učinio u Sarajevu danas?”. “Pa on je za vas bio politički opasan”, tvrdio je njegov prijatelj. Reis Kerim je bio “prohrvatski orijentisan”. Podržao je Ferida Muhića i njegovu Republikansku stranku, tako da je bio opozicija Aliji Izetbegoviću i Stranci Demokratske Akcije. Odatle vjerovatno i sumnja njegova prijatelja za uzrok ubistva. Ipak, bio je veliki zagovornik antikomunizma i vjernik. Fasciniran moći hrvatske emigracije, vjerovao je da bi u saradnji sa njima Bošnjaci politički profitirali i lakše se oduprli komunistima, koje je poistovjećivao sa srpskim nacionalistima. bosniaks