Formiranje komunističke Jugoslavije u periodu poslije Drugog svjetskog rata,

značio je za Islamsku vjersku zajednicu ulazak u jedno turbulentno vrijeme. Kao i ostale vjerske zajednice i Islamska je prošla kroz period organizacije foruma i organa, ali i brojnih problema poput imovinsko – pravnih, kadrovskih i prosvjetnih, a najveći je bio sam odnos sa novom državom. Čak i ako nije bila blagonaklona prema vjerskim zajednicama nova država je težila da i u njih instalira sebi bliske i odane ljude. Sasvim je logično da je trebalo krenuti od vrha, a funkcija reisul uleme, kao čelnog čovjeka Islamske vjerske zajednice, bila je od primarnog značaja novim vlastima.

Dana 12. septembra 1947. godine za prvog reisul ulemu Federativne Narodne Republike Jugoslavije izabran je Ibrahim ef. Fejić, koji je na toj dužnosti ostao sve do zadnjeg mjeseca 1957. godine. Fama oko Fejića počela je 15. novembra 1957. godine kada je pod opravdanjem “poznih godina i slabog zdravlja” podnio ostavku na svoju funkciju. Opravdanje za pozne godine bez sumnje i stoji jer je Fejić rođen 1879. godine, ali iz jednog transkripta razgovora sa istaknutim članom SKJ Vladom Šegrtom jasno je navedeno kako je Fejić više puta ponovio kako “jedva čeka svoj odlazak sa funkcije”, što baca drugačije svjetlo na slučaj ostavke. Odlazak Fejića, koji je na mjestu prvog čovjeka Islamske vjerske zajednice proveo deset punih godina, značio je temeljite pripreme za izbor novog reisa.

Odgovarajuća ličnost veoma brzo je pronađena u Sulejmanu ef. Kemuri, koji je do tog perioda obavljao niz dužnosti unutar IVZ, a u komunističkim elitnim krugovima je važio za veoma odanu osobu režimu. Kemura je nakon okončanja svog obrazovanja radio kao službenik u dva muftijstva, Vakufskoj direkciji gdje je bio direktor, te kao direktor Gazi Husrev begove medrese, odakle je došao na poziciju reisa. Posebno je svoju lojalnost režimu pokazao dok je bio na mjestu direktora Gazi Husrev begove medrese, jer je jednim događajem postao saučesnik u optužbi protiv “Mladi Muslimana” – pokreta čijim je članovima 1949. godine bilo suđeno zbog “izdaje i neprijateljstva prema narodu”. Naime, grupa “ilegalaca” članova Mladomuslimanskog pokreta, koja se obrazovala u Gazi Husrev begovoj medresi, je u svojim sobama u kasnim satima prevodila vjerske tekstove arapskih i perzijskih pisaca. Jedne večeri je Kemura lično upao u jednu od soba, zaplijenio sav materijal i predao ga vlastima. Članovima Mladih muslimana su ovi spisi stavljeni na teret pod optužbom “da se pišu protiv države i naroda”. Nakon ovog Kemura se samovoljno postavio na čelo grupe koja je sprovela politiku uništenja Mladomuslimanskog pokreta u medresi, tako što je sve njihove proglase, spise i letke u kojima su naglašavana pozitivna načela vjere predao UDBA-i. Time su brojni članovi Mladomuslimanskog pokreta zatvoreni, a veliki broj je mučan pa i ubijen.

Da bi Kemura dobio saglasnost da postane novi reis trebao je osigurati većinu glasova. Da se radi o osobi koja je bliža režimu nego li vjerskim načelima, u startu su primjetili Kurt Muhamed Šefket, penzionisani muftija iz Tuzle i Omer Džabić, penzionisani muftija iz Mostara, koji su bili protiv izbora. Negodovanje su pokazali i Murat Šećeragić, Husein Hasangić, Bajram Agani, Fahri Ilijazi i Mustafa Sahsani, svi iz Srbije. Ipak, ostalih 17 ličnosti je glasalo pozitivno za Kemuru, tako da je on obezbijedio potrebnu većinu. Da su postojale trzavice svjedoči bilješka Vlade Šegrta koji je naveo kako će se “omjer snaga prema našem kandidatu znatno poboljšati poslije predviđenih razgovora sa pojedinim saborcima”.

Da bi smekšali stav prema Kemuri, vlasti su odlučile da u Komisiji za dodjelu menšure – dekreta, za izbor novog reisa, budu i ličnosti koje su glasale protiv njega, poput Murata Šećeragića, Kurt Muhameda Šefketa i Fahri Ilijazija. Razlozi za formiranje ove komisije sadržani su u tvrdnji da je to učinjeno “da baš takva lica angažujemo oko ustoličenja, jer nama je važno obezbediti izbor, a menšura je stvar koja je normalna i koja se mora izvršiti, bez obzira ko je izabran. Mi smatramo da baš treba ovakve angažovati u tom odboru, jer poslije neće imati povoda da hangiraju protiv Reisa, jer su oni ti koji su mu dali blagoslov”. Pored ove komisije, da “ne bi ispalo da je čitav slučaj montiran”, odlučeno je formirati i komisije iz svih dijelova države, kako bi se i one afirmativno izjasnile o izboru novog reisa.

Zasjedanje Vrhovnog vakufskog sabora otvorio je njegov predsjednik Sulejman Filipović, a dnevni red se sastojao od četiri tačke: molba Ibrahima ef. Fejića o razrješenju sa funkcije reisul uleme, donošenja novog pravilnika o izboru reisa i članova Vrhovnog islamskog starješinstva, izbor novog reisul uleme IVZ u FNRJ, te tačka “ostalo”.

Prva tačka, vezana za razrješenje dužnosti Ibrahim ef. Fejića, prošla je gotovo neopaženo a za riječ se javio tek Jusuf Pečenković, član Sabora, koji je u višeminutnom govoru pohvalio još uvijek trenutnog reisa i predložio da mu se za njegov cjelokupni angažman oda posebno priznanje. Kako nije bilo više diskutanata pristupilo se drugoj tačci odnosno utvrđivanju “Pravilnika o izboru Reisul uleme, zamjenika i članova Vrhovnog islamskog starješinstva IVZ u FNRJ”. Murat ef. Šećeragić je predložio usvajanje novog Pravilnika koji je prihvaćen. Prema njemu predviđena su dva načina glasanja: tajni ili javni. Kod tajnog, na glasačkom listiću bi se upisalo ime i prezime kandidata za kojeg se glasač opredijelio. Pobjednikom bi se smatrao onaj koji bi osvojio 2/3 glasova. Također, u slučaju da dva kandidata imaju isti broj glasova ili ne bude dvotrećinske većine, predviđao se drugi krug glasanja. U tom slučaju pobjednik bi bio onaj koji bi imao više od 50% glasova.

Nakon što je usvojen Pravilnik pristupilo se najvažnijoj tačci dnevnog reda – izboru novog reisul uleme. Prema odredbama novog Pravilnika prvo je trebalo formirati Kandidacioni odbor, kojeg su na prijedlog Derviš ef. Tafre činili Fahri ef. Ilijazi, Šuajb ef. erifi, Jusuf ef. Pečenković, Dževdet ef. Palaska i Hasan ef Šlaković. Poslije pauze koja je trajala pola sata, ef. Ilijazi je predložio “jednoglasan stav Kandidacionog odbora” da za novog reisul ulemu bude predložen Sulejman ef. Kemura, dotadašnji direktor Gazi Husrev begove medrese u Sarajevu. Nakon opsežnih hvalospjeva na račun Kemure, od strane Salima Muharemagića i Jusufa ef. Pečenkovića, pristupilo se glasanju. Husein Hasanagić je predložio da se glasanje izvrši javno, što je pravdao mogućom impozantnošću jedinstvene podrške i uštedom vremena. Za ovaj prijedlog imao je podršku Murata ef. Šećeragića i muftije Džabića. Ipak, za tajno glasanje je bio Osman Miftari, ukazavši da je to “opšti princip glasanja u Jugoslaviji”, a podršku je dobio od Šukri Rame i Salima Muharemagića. U konačnici drugi prijedlog je dobio većinsku podršku. Glasači su svoje glasačke listiće predali u zatvorenim kovertama, poslije čega se Komisija povukla radi brojanja glasova. Ubrzo nakon toga, Sulejman Filipović je izvjestio da od 23 člana Sabora, koji su uzeli učešće u glasanju, kandidat Sulejman ef. Kemura dobio je podršku svih 23 glasača, čime je zvanično izabran za novog reisul ulemu IVZ u FNRJ.

Slavljeničku atmosferu upriličio je svečani ulazak Sulejmana ef. Kemure u saborsku salu, gdje je pozdravljen gromoglasnim aplauzom. Kemura je odmah položio zakletvu i održao govor u kojem je naglasio da će raditi na uspješnoj saradnji svih nivoa IVZ, te prosperitetu jugoslavenske države na čelu sa Josipom Brozom Titom.

Nakon svečanosti i čestitki pristupilo se dodjeli menšure, a svečanost je održana u Gazi Husrev begovoj džamiji 8. decembra 1957. godine u 10 sati. Odbor za dodjelu menšure su činili: Sulejman Filipović, Murat ef. Šećeragić, Muhamed Šefket Kurt, Fahri ef. Ilijazi i Ali Mehmed, a iz imena se jasno vidi da su to bili sve vlastima bliski ljudi. Nakon dodjele predloženo je i formiranje delegacije koja će sa novim reisom otići u zvaničnu posjetu Titu. Prilikom predaje menšure tekst je pročitan prvo na arapskom a zatim na srpskohrvatskom jeziku. Ovim činom Kemura je i formalno postao legitimni reisul ulema IVZ u Jugoslaviji. Kemurin svečani govor  povodom imenovanja osim u prvom dijelu, u kojem je govorio o islamu i islamski propisima, ničim se nije doticao vjersko – islamske tematike. Govorio je o denuklerizaciji svijeta, jugoslavenskoj vanjskoj politici, značaju i tekovinama NOB-a, očuvanju bratstva i jedinstva, saradnji sa zemljama “trećeg svijeta” itd. Time je i zvanično otpočeo Kemurin mandat koji će trajati sve do njegove smrti 19. januara 1975. godine.

Koliko je Kemura ostavio negativan utisak tokom svog mandata svjedoči Alija Nametak koji je “Sarajevski nekrologij” pisao latinicom, da bi povodom smrti Sulejmana Kemure jedan nekrolog (stranicu i po teksta) napisao ćirilicom, što jasno implicira čiji je “igrač” bio reis Kemura. Prema mišljenju Nametka, Kemura je tokom svog mandata “povukao kočnicu općem bosanskomuslimanskom napretku”.  bosnae.info