Dolazak austrougarske vlasti na naše prostore 1878. godine značio je ujedno i sudar nove, zapadne evropske civilizacije,

sa dotadašnjom orijetalnom tj. osmanskom. Austrougarska je sa sobom donijela drugačiji način života koji uključuje luksuzan život, modu, automobile, teatre, kina, kockarnice, kafee, ali i bordele u kojima je cvjetala prostitucija. Činjenica, prostitucija je kao vid preživljavanja bila zastupljena i tokom osmanske uprave ali se ona kosila sa načelima Islama, tako da je bila ilegalna, a one osobe koje bi bile uhapšene teško su kažnjavane. Dolaskom austrougarske vlasti ona je postala normalna i legalna pojava.

Već u mjesecu oktobru 1878. godine (otpor bosanske narodne vojske je konačno skršen 20. oktobra 1878. godine) Gradsko zastupništvo Sarajeva ukazuje na to da su “nečiste ženskinje pronađene i u bolnicu poslate”. U narednim godinama broj priostitutki je rastao, pa se javila potreba da se njihov posao ozakoni i reguliše. Već 16. aprila 1885. godine donesena je “Naredba” kojom se uređuje “bludničarstvo na području grada Sarajeva”. Slična naredba proširena je i na ostale gradove BiH, a u prvom redu Mostar i Banja Luku, gdje je “prostitucija cvjetala”. Godine 1912. donešen je dopunjen zakon kojim se reguliše podjela troškova i zarade između vlasnika bordela i prostitutki.

Djevojke koje su obavljale djelatnosti prostitutke na našem prostoru dolazile su uglavnom iz Mađarske, Crne Gore i Dalmacije. Najčešće su bile katoličke vjere, manje pravoslavne, a u iznimnim slučajevima i islamske. To su bile siromašne djevojke, uglavnom maloljetne, koje su sa sobom nosile veoma skromnu prtljagu. Zakonski je odlučeno da djevojka koja je bila maloljetna, ili da je pri ulasku u ovaj posao bila u braku, roditelji odnosno supružnici, su morali biti izvješteni o tome. Međutim, austrougarske vlasti su se ubrzo ogradile od maloljetnih prostitutki, tako da se ova praksa od vlasti nije tolerisala, a za takve su bile poduzimane novčane kazne.

Austrougarske vlasti su zahtijevale da prostitutke, radi lakše kontrole, žive u bordelima, a one koje su imale mogućnost da same žive, što je ovisilo o “dobrom ponašanju”, morale su plaćati policiji kauciju od 30 forinti za potrebe liječenja u bolnici. Prostitutke bi živjele samo u određenim, strogo izoliranim dijeloviam grada. Ostale djevojke, koje nisu sebi mogle priuštiti stan ili kod policije bile poznate po “lošem ponašanju”, živjele bi u bordelima. Vlasnik bordela nije smio biti pod “moralnom, policijskom i političkom sumnjom”, a bordel je mogao otvoriti izvan naseljenog mjesta, mada je i tu bilo odstupanja. Neki bordeli su bili veoma skupi i grandiozni a takvi su: “Crvena zvijezda”, “Pet šibica”, “Kod posljednjeg groša”. Samo takvi su imali i muziku te plesne grupe, za što je trebala posebna – skupa licenca. Također, u bordelima se nije mogla služiti hrana i piće, osim kahve i čaja, a tek ugledniji vlasnici su imali pravo držati vino i pivo.

Dolazak prostitutke u bordel i njezino useljenje u isti, morao je biti odraz njezine slobodne volje. Također, vlasnik bordela je snosio sve troškove liječenja prostitutke, kao i opskrbe životnim potrebštinama i higijenskim sredstvima. Vlasnik nije smio tražiti od prostitutke nikakav novac osim onaj koji bi joj posudio. Tek je u određenim bordelima postojalo pravilo da vlasnik može tražiti od prostitutke novac za smještan, hranu i rubeninu, ali ne veći od 3 florinte dnevno. Sve do 1912. godine nije postojao jasno definisan zakon o obračunavanju zarade u bordelu. Doslovno bi se vlasnik bordela i prostituka dogovorili o raspodjeli sredstava. Te godine je zakonom odlučeno da vlasniku bordela pripada 3/4 zarade a prostitutki 1/4. Zanimljivo je nasvesti, da je jedan od vidova kontrole troškova bio putem “sistema bloka”. Naime, nabavile bi se blok knjižice u kojima je svaki list bio probušen na sredini, tako da se desni dio lista mogao otkinuti, dok je lijevi ostajao u bloku. Oba dijela lista su bila numerisana kako bi se spriječile zloupotrebe. Djevojke su čuvale blok knjižice i prilikom svake posjete klijenta su desni dio lista otkidale i predavale vlasniku, dok je lijevi dio lista ostajao kod njih u bloku kako bi i bludnice imale kontrolu nad zaradom. Ovim sistemom nastojale su se spriječiti bilo kakve zloupotrebe između vlasnika i prostitutke.

Što se higijene tiče, djevojke koje su namjeravale raditi u bordelima podvrgavane su strogim doktorskim pregledima i stalnim kontrolama. U bordelu je morala postojati posebna prostorija za održavanje njihove higijene, dezinfekcija je vršena učestalo, a u slučaju oboljenja od sifilisa vlasnik je bio dužan djevojku pustiti kući. U slučaju izbjegavanja doktorske kontrole, koja se obavljala svaki treći dan, djevojka bi bila kažnjena novčanom kaznom ili zatvorom u trajanju od dva mjeseca. Za liječenje prostitutki gradske vlasti su imale i tzv. Fond za prostituciju, koji je plaćao ne samo doktore, nego i policijske službenike koji su nadgledali pravilan rad doktora sa prostitutkama. Liječenje prostitutke je bilo dovedeno do perfekcije i slobodno možemo navesti da su imale daleko bolju doktorsku skrb od ostalog stanovništva BiH, tako da su za svrhu liječenja imale i zdravstvene knjižice u koju su bilježene posjete, mišljenja doktora, te njegov potpis. U slučaju oboljenja bile bi hospitalizirane u najbolju tadašnju bolnicu u zemlji, odnosno u Zemaljsku bolnicu u Sarajevu i klijente bi mogle primati tek nakon ozdravljenja.

Pored zdravstve knjižice prostitutka bi dobijala i putnu ispravu na osnovu koje se nastojala spriječiti trgovina bijelim robljem. Glavni sudionici u ovoj radnji bili su upravo vlasnici bordela, a Bijeljina, vjerovatno zbog blizine granice sa Srbijom, bila je glavni centar trgovine robljem. Tu bi dolazile djevojke iz svih dijelova Austrougarske, a nakon što bi tu provele izvjesno vrijeme, bivale bi prodate vlasnicima bordela u Srbiji. Ipak, zabilježeni su i slučajevi gdje je otac prodavao svoje kćerke za potrebe prostitucije. Tako je zabilježen slučaj izvjesnog Stanka Jovanovića iz Amerike, kojem su prodate dvije djevojke iz Prnjavora Stojna i Joka, kako bi se udale za njegove sinove i navodno radile u cirkusu. Znalo se dogoditi i da su u trgovini bijelim robljem bile uključene i ličnosti iz organa vlasti. Tako je početkom 1901. godine otkrivena afera vezana za policijskog komesara u Bijeljini Morica Vajsa koji je održavao bliske veze sa vlasnikom bordela Ilijom Sredojom, koji je bio upleten u trgovinu robljem. On je djevojke prebacivao u Srbiju, preko granice, a Vajsov dio posla je bio da djevojkama osigura putne isprave. Pored toga, vlasti su bile umiješane i u “tajnu prostituciju”, tako što su njezini predstavnici posjećivali bordele, ali protiv njih nisu poduzimane oštrije mjere.

Ipak, pristupilo se potpunom ukidanju “tajne prostitucije”, jer su se počele pojavljivati razne venerične bolesti, naročito sifilis. Sifilis je u BiH evidentiran i tokom osmanskog perioda, ali su prenošenju ove bolesti doprinjeli uglavnom običaji stanovništva, primjerice upotrebom istog posuđa, tako da se bolest prenosila preko sluzokože usne šupljine. Dolaskom nove vlasti došlo je do desetostruko većeg širenja ove bolesti, prvenstveno radi pojave i legalizacije prostitucije. Tako je 1895. godine bilo registrovano 1 406 slučajeva a 1901. čak 2 800 slučajeva.

Izbijanje Prvog svjetskog rata 1914. godine i prostitucija je dobila novu dimenziju. Iako su se vlasti trudile da je zadrže u okviru legalne institucije, ona se oduzimala kontroli. Tako su zabilježeni slučajevi da su u kantine gdje su se vojnici hranili, dolazile i djevojke te pružale usluge, a takve su često bile zaražene sifilisom. Vojnici zaraženi sifilisom time bi postajali opasnost za ostale vojnike. Za austrougarske vlasti ovo je bio veliki problem jer im je dio ljudstva bio ugrožen. Zbog toga je izrađen poseban regulativ za prostituciju kojim se ojačao nadzor nad prostitucijom. Sve djevojke su bile pod strogom kontrolom policije, osim maloljetnica, trudnica i udatih žena.

Prostitucija je imala i drugih negativnosti po bosanskohercegovačko društvo, a posebna negativnost je bila ta što je udarila na tradicionalni duh. Naime unosila je nemir u domove “običnih” ljudi koji su odgojeni u drugačijim uvjetima. Dio mladića je počeo odlaziti u bordele što je dovelo do ugroženosti tradicionalnog duha. Bilo je čak i slučajeva da se mladić zaljubi u prostitutku i odluči je oženiti, što je dovodilo do odricanja djece od strane roditelja. Ovakav je slučaj naročito bio zastupljen kod muslimana. Svoje negodovanje iskazao je i zastupnik Vejsil ef. Svrzo, koji je ukazao na to da su prostitutke smještene u jednom od najvažnijih dijelova Sarajeva – u Hisetima, koja se nalazila kod tvornice duhana. Ovim putem su često prolazili mladići i djevojke, uposlenici tvornice, te su mogli vidjeti “loš primjer”. Svrzin prijedlog da se prostitutke izmjeste u neki drugi dio grada, usvojen je a vladin povjerenik Kosta Horman je obećao da će “potaknuto pitanje studirati, pa u prikladan čas narediti što je potrebno, kako bi se po mogućnosti uklonile zle posljedice koje je naveo Svrzo”. 

 bosnae.info