Sukob više strana sa različitim ideologijama na prostoru Jugoslavije prouzrokovao je velike ljudske gubitke ali i specifičnu razinu mržnje.

Partizanski pokret koji je izašao kao pobjednik iz rata, imao je namjeru provesti potpuni i radikalni obračuna sa neprijateljem neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, što je bila odluka Ministarstva unutrašnjih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije – br. 1253, od 18. maja 1945. godine, prema kojem je naređeno uklanjanje i uništene grobalja i grobova “okupatora” i “narodnih neprijatelja”, koja je obuhvatila groblja i nadgrobne spomenike vojnika njemačke, italijanske i mađarske vojske, te ustaša, četnika i slovenskih domobrana. Ipak, provođenje ove odluke nije prošlo i bez uništenja muslimanske vakufske zemlje i muslimanskih mezarja, kao i spomenika pravoslavne i katoličke crkve. Ovu odluka proslijeđena je 24. maja 1945. godine i MUP-u Narodne republike Bosne i Hercegovine, koja je zatim proslijeđena na niže nivoe vlasti. Da je na prostoru BiH, kao i u ostalim dijelovima Jugoslavije, uklanjanje grobova vršeno planski i sistematski, potvrđuju i savremenici događaja i stanje na grobljima.

Odjeljenje za unutrašnje poslove Hercegovačkog okruženja narodnog odbora u Mostaru, dostavilo je 19. decembra 1945. godine dopis svim podređenim kotarskim upravnim odjelima i Gradskom upravom odjelu Mostar, u kojem navode da su odluku MUP-a DFJ od 18. maja 1945. godine, o uklanjanju vojnih grobalja okupatora, dostavili prethodno 9. juna 1945. godine. Napominju “da se imaju odmah ukloniti i sa zemljom sravniti svi neprijateljski grobovi Švaba (Nijemaca) i Italijana kao i njihovih pomagača ustaša i četnika”. Ipak, groblja se nisu uklanjala po propisanoj odredbi, tako daj e na obavezu o provođenju odluke o uklanjanju grobalja i grobova “okupatora” i “narodnih neprijatelja” upozoravao MUP FNR Jugoslavije sva republička ministarstva unutrašnjih poslova. MUP FNR Jugoslavije dopisom od 9. avgusta 1946. podsjeća da je odlukom MUP-a DF Jugoslavije od 18. maja 1945. br. 1253, “odredjeno [je] da se groblja ili pojedine humke fašističkih okupatora uklone i sravne sa zemljom, tako da se zbriše svaki trag njihovog postojanja i uklone tragovi koji bi podsećali na mrskog okupatora” s napomenom, da “Ukoliko ova naredba dosada nije provedena, potrebno je odmah provesti mere da se ona striktno provede i da se uklone svi tragovi fašističkih groblja ili pojedinih grobova”.

Odjeljenje unutarnjih poslova pri Okružnom NO-u u Mostaru napominje da organi unutarnjih poslova trebaju, prema uputama MUP-a NR Bosne i Hercegovine, poduzeti” […] sve što treba, da se groblje ili pojedinačke humke (fašističkih okupatora, smesta uklone) sravne sa zemljom tako, da ne[s]tane svaki trag njihovog postojanja, jer i ona, kao i sve drugo što je nastalo kao posljedica fašističke vladavine u našoj zemlji, treba da se zbrišu i nestanu”. Napominju i da su “[…] jedino od Okružnog Narodnog Odbora u Mostaru primili izvještaj, da je po ovome postupljeno i da su groblja Fašističkih okupatora uklonjena i zbrisani tragovi njihovih postojanja”. Odjeljenje podsjeća da ih je MUP FNRJ 9. avgusta 1946. godine uputio na dopis od 18. maja 1945. godine koji je određeno “da se groblja ili pojedine humke fašističkih okupatora uklone i sravne sa zemljom, tako da se zbriše svaki trag njihovog postojanja i uklone tragovi koji bi podsečali na mrskog okupatora”, i naglasio: “”U koliko ova naredba nije do sada provedena, potrebno je odmah preduzeti mjere da se ona striktno provede i da se uklone svi tragovi fašističkih groblja ili pojedinačnih grobova. O izvršenju molimo da nas obavijestite.” Odjeljenje unutarnjih poslova pri Okružnom NO-u u Mostaru poziva stoga sve podređene kotarske odsjeke unutarnjih poslova i Gradski odsjek unutarnjih poslova Mostar “da u najkračem roku pristupite likvidiranju ovoga pitanja i da nas o izvršenju što prije izvjestite da bi i mi mogli Ministarstvo Unutraš. [njih] Poslova FNRJ. dostaviti traženi izvještaj”.

Odluka MUP-a DF Jugoslavije od 18. maja 1945. godine o uklanjanju i uništavanju grobalja i grobova “okupatora” i narodnih neprijatelja”, na prostoru BiH ali i ostalih dijelova Jugoslavije sistematski je sprovođena a prvo su uklanjana groblja u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, Bihaću, Bijeljini, Bileći i Bosanskom Novom. U pravilu odluku je sprovodila lokalna vlast. U Sarajevu na groblju Lav, na Koševu, gdje su bili sahranjeni njemački vojnici, uzorana je zemlja, ukinute su sve oznake okupatora a groblje je preimenovano u Partizansko groblje. Početkom šezdesetih godina XX stoljeća grobovi neprijateljskih vojnika su ekshumirani “radi izgradnje nove ulice” i zgrade Arhitektonskog i Građevinskog fakulteta. U Bosanskom Novom, na zapadnoj padini brda Jablanica, uklonjeno je 1 200 nadgrobnih oznaka. Iako je odluka od 18. maja 1945. godine izuzela grobove hrvatskih domobrana, lokalne vlasti su rušile i njihove grobove i nadgrobne spomenike. Sistematski su uklanjani i mezari muslimana, pripadnika njemačke vojske, ustaških snaga i domobrana. Istu sudbinu su doživjeli i grobovi i groblja pripadnika Jugoslavenske vojske u Otadžbini (četnika).

Krajem 1945. godine Katolička crkva je otvoreno ustala protiv uništavanja grobova poginulih neprijateljskih vojnika od strane “narodne vlasti”. Upućeno je Pastirsko pismo 20. septembra 1945. godine, izdano na općim biskupskim konferencijama u Zagrebu o položaju Katoličke crkve u Jugoslaviji. Zatim je dva dana kasnije upućena i predstavka Josipu Brozu Titu u vezi sa crkveno – državnim odnosima, koja između ostalog ukazuje i na uništavaje grobova. Međutim, komunistička vlast je ovo pismo iskoristila da dodatno pojača represiju prema Katoličkoj crkvi u Jugoslaviji. Kada je vidjela da molbe nemaju nikakav efekat Katolička crkva je zamolila da se barem prenesu posmrtni ostaci, ali je i to odbijeno. Na mjestima gdje su se takva groblja nalazila nicali su stambeni i poslovni objekti, ceste, parkinzi, šetališta ili gradske deponije.

Zabilježeni su i rijetki primjeri kada groblja nisu uklonjena, ali su zato prepuštena “zubu vremena” da ih uništi. Jedno od takvih je i ono u blizini Kaznionice u Zenici, desno od glavnog ulaza, gdje se nalazilo groblje njemačkih vojnika poginulih u toku Drugog svjetskog rata. Ipak, u vrijeme komunističke Jugoslavije postojala je zabrana obilaska groblja od strane članova porodice, paljenje svijeća, kao i drugi načini sjećanja na poginule. Kako bi se to spriječilo postavljane su oružane straže. Nemaru i propadanju prepuštena su i groblja njemačkih doseljenika u BiH, kao i groblja bosanskohercegovačkih Nijemaca ubijenih u internacijskim logorima na prisilnom radu. Samostan Nazaret kod Banja Luke u svoje vlasništvo je 1947. godine uzela Jugoslavenska armija koja je nakon kraćeg vremena poravnala groblje i uklonila oznake, na kojem su bile sahranjene 143 redovnice i 2 svećenika. Nakon tog čina na lokaciji je sagrađena vojna baraka. prema podacima iz 1950. godine samo u Sarajevu je za četiri godine na osnovu Zakona o eksproprijaciji oduzeto 80 muslimanskih grobalja koja su se prostirala na 350 dunuma zemljišta, a takve lokacije su iskorištene za “potrebe države”. Ovakva politika je izazvala naročit revolt muslimana jer su se time vrijeđala osnovna osjećanja i poštovanja prema umrlim. Tako je u Bosanskom Brodu na muslimanskom groblju izgrađen gradski park, uprkos protivljenju organa Islamske zajednice.

Sredinom osamdesetih godina XX stoljeća u Jugoslaviji je štampa počela pisati o problemu neprijateljskih vojnika poginulih u toku Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije. U BiH ‘Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o pogrebnoj djelatnosti i o uređivanju i održavanju grobalja SR Bosne i Hercegovine” iz 1985. godine, ukratko je propisivao, ali i zabranjivao, “na nadgrobne spomenike ili nadgrobne znakove stavljati podatke, natpise, fotografije ili druge oznake koje imaju antisocijalistički ili neprijateljski sadržaj”, i propisivao novčane kazne za takve radnje. U takvom ozračju, potkraj osamdesetih godina vlasti u Ljubinju nisu odobrile Vojislavu Pecelju, umirovljenom majoru JNA, da na porodičnoj grobnici upiše ime svoga brata Radoslava Pecelja koji je 1944. godine poginuo kao pripadnik četničkog pokreta. Nakon Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji grobovi i groblja poginulih partizana i grobovi i groblja žrtava “fašističkog terora” zakonima su bili zaštićeni i uređivani i održavani, a grobovi i groblja “neprijateljskih” vojnika i grobovi “saradnika okupatora” ostali su izvan zakona. I tako je bilo sve do raspada SFR Jugoslavije. Oni, pak, koji su zastupali stajalište da svatko ima pravo na grob i sjećanje imali su znatnih neugodnosti, štoviše neki su bili i sudski progonjeni.

Na području BiH prema procjeni Narodnog saveza za skrb o njemačkim ratnim grobovima pognulo je i sahranjeno oko 15 000 njemačkih vojnika, od kojih je 12 300 poimenično utvrđeno. I dok su na pojedinim područjima Jugoslavije postavljena spomen – obilježja sa imenima poginulih vojnika, na prostoru BiH to nije učinjeno. Početkom devedesetih godina XX stoljeća Narodni savez za skrb o njemačkim ratnim grobovima pokrenuo je pitanje obnove njemačkih vojnih grobalja na području BiH. Grad Sarajevo ponudio je tada jednu površinu gradskog groblja za uređenje njemačkog vojnog groblja, ali do danas ništa nije učinjeno.    bosnae.info