Josip Juraj Štrosmajer (1815 – 1905) je bio hrvatski biskup i političar. Smatra se jednim od najznačajnijih Hrvata XIX stoljeća.

Njegova ideja jugoslavenstva podrazumijevala je da se kroz ideju ilirskog pokreta stvori jedinstvena jugoslavenska nacija koja bi zatim ponijela hrvatsko ime. U tom naumu njegova glavna opsesija je bila Bosna i Hercegovina za koju je govorio da je “nekada bila hrvatska”. Kroz političku misiju, koja je imala obilježje kršćanskog hegemonizma, nastojao je pokatoličiti Bošnjake – muslimane. Njegov dalekosežan cilj proširivanja hrvatskog nacionalnog interesa na područje BiH, obilježilo je nekoliko značajnih događaja, a oslonac u tome je vidio u Rusima koje je smatrao “najznačajnijim Slavenima” koji su sposobni da “slavensku braću oslobode od Turskog jarma”. Nakon što dođe oslobođenja od strane Rusa BiH bi pripala Hrvatskoj jer ona polaže “povijesno pravo na nju”.

U svrhu realizacije ciljeva oslonac je pronalazio u bosanskim franjevcima, sa kojima je održavao intenzive kontakte. Posebno dobre odnose je imao sa fra Grgom Martićem. Pored franjevaca podršku mu je davala i Kneževina Srbije. Poslije istrage koju je protiv njega sprovela osmanska država 1868. godine dokazano je da mu je u velikoj tajnosti iz Srbije dato 2 000 dukata. U izvještaju zamjenika osmanskog komesara u Beogradu od 7. novembra 1868. godine, koji je upućen Ministarstvu vanjskih poslova Osmanskog carstva u Istanbulu, konstatovano je da je prilikom Štrosmajerove posjete Beogradu došlo do uspostavljaja dobrih odnosa između hrvatskih političara i srpske vlade. Osmanski komesar je upozorio da treba pripaziti na “njihove nacionalne interese koji su se protezali na prostor Bosanskog vilajeta”. Osim toga, djelovanje Štrosmajera u cilju pridobijanja bosanskih franjevaca za ostvarivanje nacionalnih i političkih interesa u Bosni, dodatno je skrenula pažnju na ovaj događaj. Zbog toga komesar u izvještaju podsjeća na činjenicu: “(…) da su odavno iz Srbije davani veliki novci bosanskim franjevcima da bosanski kršćani ne bi bili naklonjeni prema Hrvatskoj”. Štrosmjerova posjeta Beogradu potvrdila je sumnje Osmanlija da je došlo do preokreta u takvoj politici i zbližavanja Srba i Hrvata u stavovima podjele Bosne.

Narodna stranka, u kojoj je Štrosmajer zauzimao glavnu funkciju, je tokom šezdesetih godina XIX stoljeća imala značajnu ulogu u kreiranju političkih i konfesionalnih odnosa u BiH. Njezin program je direktno zadirao u pravno – politički poredak BiH. Tzv. “ugovorni program” potpisan između Narodne stranke i srpske vlade, a nastao u jesen 1866. godine, smatra se pretečom srpsko – hrvatskog zbližavanja u cilju podjele prostora BiH. Jedan od posrednika na pregovorima, Antonio Orešković 25. avgusta javlja srpskom knezu Mihajlu: “Bit će poznato Vašoj Svetlosti da je Gospodin Štrosmajer pristao na učinjen mu preko mene predlog od Gospodina Ministra Garašanina, tičući se zajedničke radnje između trojedne Kraljevine i Srbije da se osnuje jedna jugoslavenska država nezavisna od Austrije i Turske”. Matija Mrazović, koji je upravljao vanjskom politikom Narodne stranke, osvajanje Bosne od strane Srbije je smatrao prvim u nizu koraka na putu stvaranja nove južnoslavenske države. Štrosmjaer je dao pristanak za svoje učešće u tom planu, obećavši da će pomagati akciju Srbije u Bosni. Ta pomoć se ogledala prije svega u osiguravanju ljudstva za potrebe organiziranja srbijanskih jedinica na tlu BiH. U ovom smislu je Mrazović 29. decembra 1867. godine, pisao srpskoj vladi da joj se na raspolaganje stavlja 1 000 Hrvata koji su zaposleni u jednom šumarskom preduzeću nedaleko od Sarajeva. Ipak, zbog političkih previranja, Hrvatsko – Ugarske nagodbe i slabljenja Narodne stranke u Hrvatskoj došlo je do odbacivanja saradnje od strane Srbije.

Osim što je sarađivao sa političkim vrhom Kneževine Srbije i ostavio jak utjecaj na katolički kler, odnosno na franjevce, Štrosmajer je uspostavio kontakt i sa Pravoslavnom crkvom, ali i sa katoličkim stanovništvom koje je živjelo u Srbiji. Već 1851. godine djelovao je kao upravitelj Katoličke crkve u Kneževini Srbiji, odnosno bio je apostolski vikar za njezino područje. Smatrao je da se zbližavanje Katoličke i Pravoslavne crkve može ostvariti jedino ukoliko se premoste “historijske i političke barijere”. Štrosmajer se 1876. godine obratio ruskoj vladi spomenicom u kojoj je između ostalog razmatrao odnose Srba i Hrvata. Govoreći najprije o potrebi oslobođenja kršćana od osmanske vlasti i osiguravanju autonomije za BiH, Štrosmajer, ukazujući na potrebu približavanja katolika i pravoslavaca, ističe da se već duže vrijeme vrše agitacije “(…) među Slavenima Hrvatima, i ništa se ne propušta, da se među dva brata, Srbe i Hrvate, izazivlje isprazno takmičenje i nesloga, dakako u prilog trećemu, koji je objema smrtni dušmanin”. Među pravoslavnim svećenicima sa kojima je održavao bliske odnose u prvom redu je bio Jovo Sundečić, pjesnik i lični sekretar crnogorskog kneza Nikole. Sundečić, koji je bio pristalica srpsko – hrvatskog narodnog jedinstva, pružao je Štrosmajeru bezrezervnu podršku. Štrosmajerova saradnja sa pravoslavnim svećenstvom dala je povoda knezu Nikoli da po prvi puta značajnije istupi sa političkim aspiracijama na mjesto mogućeg vladara ujedinjene Srbije, kojoj bi se priključila i BiH. U tom smislu Štrosmajerova saradnja sa Pravoslavnom crkvom direktno se ticala državno – pravnog statusa BiH.

Izbijanje ustanka 1875. godine Bosanski vilajet je došao u centar svjetske politike. Pored evropskih sila, nisu mirovali niti politički i diplomatski krugovi Hrvatske i Srbije. Godinu dana prije izbijanja ustanka, u aprilu 1874. godine, Štrosmajer je u Osijeku rekao austrijskom nadvojvodi Albrehtu da “Hrvati trebaju dobiti Bosnu”. Za Štrosmajera bosanskohercegovačko stanovništvo je bilo dio hrvatskog narodnog korpusa. “Tamo sam spazio osakaćene udove hrvatske države (…) Tamo sam spazio južnoslavenski narod koji je po tijelu i krvi od naše krvi”. Još početkom 1875. godine Štrosmajer, Franjo Rački i Mažuranić su pokrenuli političku akciju koja je predviđala podjelu BiH između Srbije i Hrvatske, odnosno Austrougarske. Bio je to zapravo dogovor sklopljen između Garašanina, Antonija Oreškovića i Štrosmajera. Detalji ovog sporazuma formulisani su po dolasku Garašanina i Oreškovića u Đakovo. Ovaj sporazum, kojim su u BiH utvrđene interesne sfere Srbije i Hrvaske, na sebe je skrenuo pažnju austrijske diplomatije koja je Srbiju nastojala otrgnuti iz ruskog utjecaja. Vijesti o sporazumu pročule su se i u Budimpešti, poslije čega su “Mađari stali da okrivljuju Štrosmajera zbog ustanka, a to su jednako činili i Turci”. Potaknut od srpske vlade, koja je iz Beograda poslala poruku da je spremna da prihvati rješenje prema kojem bi tzv. “Hrvatska Turska” (prostor Cazinske krajine) pripala Hrvatskoj, krajem avgusta 1875. godine, nastojao je Štrosmajer da posredovanjem bana primora dvor na potajnu dobrovoljačku akciju iz Hrvatske u Bosni. Međutim, u tome je spriječen kraljevom intervencijom. Austrija je preko svojih konzula potakla franjevce, među kojima u prvom redu fra Grgu Martiće, dotadašnjeg prijatelja Štrosmajera, da napiše protest protiv Srbije i Crne Gore o njihovom uplitanju u BiH. Koliko je Štrosmajer bio ogorčen Martićevim držanje svjedoči podatak da je u pismu upućenom Račkom, naveo kako “Martić zaslužuje konopac koji mu ne bi falio, ako bi naši Srbi pobijedili”.

Svakako da Štrosmajerova ideja jugoslavenstva nije zaobišla niti pitanje Bošnjaka. On je smatrao da su vjera i politika, kako na području Hrvatske tako i šireg evropskog područja, upućene jedna na drugu, odnosno da je kršćanstvo bitna odrednica budućeg poretka i identiteta. U tom kontekstu pitanje Bošnjaka kao muslimana neosporno je izlazilo izvan okvira Štrosmajerove ideje o jugoslavenskom kršćanskom identitetu. Štrosmajer je nakon Velike istočne krize i okupacije BiH od strane Austrougarske 1878. godine svoju raniju agitaciju nastojao ublažiti uspostavljanjem čvršćih odnosa sa muslimanima. Ilustracije radi, Štrosmjaer je 1888. godine poslao Bogdana Bertića u Sarajevo, sa misijom da “ispita političko mišljenje i organizaciju bosanskih muslimana, te da u njima probudi što jaču hrvatsku narodnu misao i pridobije ih za Zagreb”. Prema instrukcijama, Bertić je podsjetio Esada Kulovića, jednu od najistaknutijih ličnosti među bosanskim muslimanima, na ulogu koju muslimani mogu imati u budućnosti BiH ako se odazovu Štrosmajerovom pozivu. Međutim, istaknuti Bošnjaci su prozreli Bertićeve naume, u prvom redu sarajevski gradonačelnik Mutsajbeg Fadilpašić i vladin savjetnik Mehmed beg Kapetanović koji je sugerisao austrougarskoj vladi o Bertićevom djelovanju poslije čega je zabranjen svaki kontat sa muslimanima, a njegov boravak u Sarajevu je prekinut uz naredbu o napuštanju grada.

Zanimljiv je i podatak da se i pored energične politike Štrosmajera da se bosanski katolici vrate “hrvatskom korpusu”, određeni broj njih i dalje osjećao Bošnjacima. Naime, vrhbosanski nadbiskup i političar, Josip Štadler u pismu koje je uputio Štrosmajeru u maju 1900. godine, naglašava: “(…) I i smo dobro shvatili, da najprije treba hrvatski duh među katolicima razširiti i utvrditi, pošto mnogi govore da su Bošnjaci. To dakako ne prieči, da se ujedno pribavljaju i muhamedanci i braća rišćani i predobivaju za hrvatstvo (…)”. Prema tome Štrosmajer je bio dobro upućen da se jedan dio bosanskohercegovačkih katolika ponosi svojim narodnim imenom – Bošnjak i da je, shodno takvom stanju, neophodno pridobiti muslimane, koji su najviše propagirali Bošnjaštvo, u hrvatski narodni korpus poslije čega neće biti sumnje u odbacivanje Bošnjaštva od strane katolika.  bosnae.info