Naslonjen na ostatke drvene ograde stajao sam bočno od desne stative.
U vazduhu su prštale sočne psovke navijača (Bratstva). Uvijek je to tako bilo na igralištu kod Pilane.Vrelo sunce opijalo me ali navijačka buka, žar igrača i kretanje lopte održavale su moju prisebnost kao gledaoca bitne utakmice, bitne za ”Bratstvo”, svakako. Godinama se ovdje na igralištu kod Pilane igrao fudbal.
Igrali su tu Hare Bešić i Hare Kera, Hune, Štimac, Čisa, Bizon, Šika, Repa, Mića, Panter, Eno Jarac, Abdulah Kusuran, Puco, Sabahudin, Mladen Mrđa, Boško Dragičević, Smail Kusuran, Hamdo Dikin, Eno Blažević… Najborbeniji među igračima koji su igrali današnju utakmicu bio je Banda.
Južno od gola, kraj koga sam stajao, bila je veterinarska stanica, desno put za Mrakovicu, lijevo gomila balvana a sjeverno svlačionica iza čijih gornjih dijelova se izvijala Kozara. Činilo se kao da je svlačionica bila utisnuta u Kozaru.
Samo se činilo.
Znala se ponekad Kozara naljutiti sručujući na igralište vrelu ljetnu kišu ali joj nije uspijevalo da prekine igru i igrače. Ono što bi kiša uradila to bi jedino bilo da okupa gledaoce ali ih nije uspijevala otjerati do kraja utakmice. Udarac glavom u rašlje i urnebes u publici. Jedanaestica je i ovog puta precizno centrirao.
Snažna lupnjava na tuđim vratima probudila me iz sna. Dugo je trebalo da shvatim da je to bio san, drag san ali ipak samo san. Probudih se pod snagom udaraca na tuđim vratima. Kad sam se osvijestio na vratima nikoga nije bilo. Oko mene čulo se samo duboko disanje spavača koji nisu mogli da odgonetnu moje snove.
Java je ovo, teška, tamna, skoro nepodnošljiva.
Suočen sa javom prihvatam njen izazov, izazov sjećanja, sjećanja na jedanaesticu preciznog šuta. U malopređašnjom snu igrala se važna utakmica. Koliko se važnih utakmica igralo i igra na javi. I drugi se sjećaju, ne zaboravljaju brzu jedanaesticu i uzornog sportistu, Huseina Hankića, a malo je ko znao njegovo pravo ime. Pamtimo ga kao BANDA. Jednostavno Banda i ništa više. Kad i kako je dobio ovaj nadimak niko se ne sjeća a to za brzu jedanaesticu nije ni važno. Važno je da ga pamtimo.
Važne se utakmice igraju.
Bandu je zanimala Elektrotehnika. Završio je zanat za radio i TV mehaničara, dolazio u naše domove ili bi mi išli k njemu. U neku godinu prije rata zaposlio se u servisu Rudi Čajevac u Prijedoru postavši njegovim šefom. Mnogi su bili kod bande na zanatu učeći RTV mehaniku. Pamtili su ga kao dobrog majstora koji je znao mladima prenijeti svoje znanje iz elektromehanike.
Važna je utakmica bila.
U školi učenika u privredi vodio je sekciju malog fudbala i čitavo svoje fudbalsko umijeće prenosio je na svoje učenike koji su imali šta da nauče od svog učitelja. A jedanaestica je opet bila precizna u centaršutu. Mada je dobro poznavao i svoj zanat, u fudbalu je znao sve.
Sve su utakmice za njega bile važne.
Imao je crnu kosu bio je niskog rasta i plave oči je imao poput nebeskog plavetnila iznad igrališta kod Pilane. Pričao nije mnogo. Volio je više slušati svog sagovornika i mada je uvijek imao spreman odgovor rijetko bi ga saopštavao svom sagovorniku.
Sve utakmice za njega bijahu važne. Mnogo je igrača prošlo kroz FK ”Bratstvo” ali brza jedanaestica se pamti. Teško je odbrana ma koje ekipe izlazila na kraj sa Bandom. Brz, eksplozivan, dribler, precizan šuter, snažan udarac. Iz kornera je znao pogoditi suigrača tačno u glavu i pogodak.
Mnogo je udaraca od protivnih igrača dobio u svojoj karijeri. Na udaranje nije reagovao, stegnuo bi zube, novi precizan centaršut i oduševljenje u publici. Bio je pravi primjer fer plej igrača. Govorili su da je pravi sportista. Sudije su ga rijetko opominjale.
Ovo svoje pravilo ponašanja prekršiće na jednoj utakmici u Podgradcima blizu Bosanske Gradiške. Igrali su tamošnja ”Sloga” i ”Bratstvo”. Dobio je žuti karton. Bio je vrlo ljut i njegovu reakciju niko nije mogao da objasni.
Dvije su ljubavi posebno bile smještene u Bandinom srcu. Bijahu to ljubav za fudbal i ljubav za Kozarac. Ni Kozarac ni fudbal nije nikada napustio. Mada je zahvaljujući fudbalu mogao otići. Bilo je ponuda da napusti Kozarac i ”Bratstvo” ali nije.
U danima kad je ”Bratstvo” bio član Krajiške lige ostaće u pamćenju Bandine igre na Gradskom stadionu u Prijedoru. Igrali su ”Bratstvo” i OFK ”Prijedor”. Bilo je 0:0 a Banda najbolji igrač. Pred zla vremena Kozarca i ona takva ista vremena u Bosni sjedio je na vreloj trenerskoj klupi kozaračkog ”Bratstva” i posmatrao neku drugu, mlađu, crvenu jedanaesticu.
Ostao je u Kozarcu i u zao vakat, u vrijeme neljudskosti. I njega su odveli u logor. Bijaše to krvava igra sa ljudskim sudbinama. Zaboravljena su i pogažena prijateljstva nekadašnjih saigrača ”Bratstva”. Bilo i nema više. Logor nije mogao podnijeti. Pošao je put slobode. Nema ga da sjedne na trenersku klupu. Pošao je…
Okrećem u ruci kožnu bubamaru koja je Bandi bila sve, život i san.
Gdje je, ustvari, Banda, brza jedanaestica, lijevo krilo kozaračkog Bratstva?
(Prijedorsko Ogledalo, Emir Kahrimanović a.r., 03. aprila 1998. godine)