Gost Kluba menadžera je Nedžad Alić, osnivač i vlasnik firme SwissBiH, Sarajevo.
U sklopu projekta Klub menadžera predstavljamo vodeće ljude iz svijeta poduzetništva kao i stručnjake iz raznih oblasti koji našu svakodnevicu čine boljom i zanimljivijom. U državi i regiji, koja se nalazi na dnu europskih i svjetskih ljestvica, kada su u pitanju ekonomija i uvjeti poslovanja, razmjena pozitivnih priča i iskustava nam je svima izuzetno potrebna. Sigurni smo da ćete se iznenaditi koliko uspješnih ljudi živi oko nas. Neke od tih osoba poznajete, za neke niste nikada čuli. Možda vas nečija priča ili odgovor potakne da pokušate napraviti nešto slično ili više.
Naš sugovornik je jedan od onih koji su tijekom ratnih događanja u BiH napustili zemlju i krenuli u bijeli svijet, trbuhom za kruhom.
Kao i brojni Bosanci i Hercegovci sličnih sudbina, i Nedžad Alić priča svoju uspješnu, poslovnu priču...
Usponi i padovi - sastavni dio svake karijere
Nedžad Alić je rođen prije 39 godina u Banja Luci. Do 1992. živio je i školovao se u Kozarcu.
Tijekom ratnih događanja, s obitelji je izbjegao u Švicarsku gdje, kako kaže, započinje “drugi život”. Uz brojne prepreke, prvenstveno jezične, posvetio se samo jednom cilju - školovanju.
Tako je prvo završio osnovnu školu, nakon toga pohađao dodatne škole kako bi sustigao znanje svojih vršnjaka. Preko više ekonomske, zatim škole za management, diplomirao je management i organizaciju.
Obzirom na „glad“ za znanjem, upisao je i studij psihologije na Fern-Univerzitetu u Hagenu, Njemačka.
„Moje radno iskustvo započelo je na mjestu pripravnika u policiji za strance grada Berna. Nakon toga, bio sam vođa jednog malog tima u call-centru telekomunikacijske kompanije diAx/Sunrise. Deset godina svog radnog vijeka sam proveo u kompaniji Swissphone Wireless u Bernu kao član management tima, gdje sam indirektno rukovodio sa preko 500 uposlenih. 2011. je bila godina preokreta kada se odlučujem na povratak u BiH. Preko Ljubljane, u kojoj sam boravio i radio šest mjeseci, preselio sam se u Tuzlu gdje sam obnašao funkciju generalnog direktora kompanije Intral BH sa preko 400 zaposlenih.
Nakon toga, poslovni putevi su me doveli u Sarajevo gdje sam skoro tri godine obnašao funkciju izvršnog direktora društva kompanije Centrotrans Eurolines. Savjetodavna kompanija SwissBiH intern. Consulting, čiji sam osnivač i vlasnik i gdje sam trenutno zaposlen, osnovana je 2001. godine u Švicarskoj, a bh. ispostava je otvorena tek prije nekoliko mjeseci“ – govori na početku intervjua Nedžad Alić, te nastavlja priču o kompaniji kojoj je na čelu.
SwissBiH intern. Consulting je kompanija koja nudi širok spektar usluga i to u dva smjera.
Stranim kompanijama koje poslovno žele ući na tržište BiH i zemalja regije nudimo sve usluge „iz jedne ruke”.
To znači da nas imaju kao potpunog partnera, od savjetovanja, preko analize tržišta, prijevoda, vođenja projekata do odabira radnika/kadrova i na kraju podrške.
Sa ovim smo izbjegli da strane kompanije odustaju od poslovanja sa našom zemljom radi komplikovane administracije, i drugih, nažalost nepovoljnih uslova za poslovanje.
Drugi dio naših usluga odnosi se na domaće kompanije (BiH i regija) koje svoje usluge/proizvode žele plasirati na strano (prvenstveno zapadno) tržište.
Nakon registracije putem portala www.SwissBiH.ba, naš stručni tim provjerava svaku prijavu (bonitet, redovna plaćanja, uslove rada, kvalitet itd.). Nakon potpisivanja ugovora i uplate mjesečne naknade, mi za naše klijente tražimo novo tržište, tj. nove klijente.
Prednost naše kompanije je upravo ta jer mi pod ugovorom imamo osobe/firme koje su internacionalne, što znači da ne postoje nikakve barijere (jezične, poslovne...).
Upravo su to razlozi zašto domaće firme ne uspijevaju na stranim tržištima.
S kakvim očekivanjima gledate prema kraju 2018. godine?
2018. godina za mene je, kako privatno tako i poslovno, bila jako burna i uzbudljiva.
Na žalost, bilo je tu i zdravstvenih problema, tako da su moje želje i očekivanja usmjerene na privatne stvari za koje želim da se poslože i budu mirnije.
Poslovno se nadam će biti još dinamičnije jer je naš posao takav.
Svaki novi dan donosi nam drugu kompaniju s kojom komuniciramo na nekom drugom jeziku, sa drugačijim zahtjevima.
Kada se sjetite svoje prošlosti i početka karijere, koji dio puta Vam je bio najteži?
Dolazak u Švicarsku, jedno novo, potpuno drugačije okruženje zahtijevalo je dokazivanje i puno više truda nego što se očekivalo od drugih.
U tom periodu, bilo je izuzetno teško. Knjiga je bila prisutna skoro 24 sata, dodatni časovi, dopunska nastava... Kada sada pogledam, taj period je i udario temelje za daljnjii tijek života i karijeru na koju se ne mogu požaliti.
Bez podrške moje majke, rezultat bi bio sasvim drugačiji, jer sam bio oslobođen svih obaveza osim učenja.
Druga situacija je bila povratak u BiH, gdje sam morao sam sebi priznati da Bosna nije ona zemlja koju sam ostavio, da se ovdje puno toga promijenilo, a većina stvari nažalost na gore.
Faza “prilagodbe” je trajala skoro godinu dana. Ono što još i danas pokušavam je da se ne “utopim” u ovaj stil poslovnog života, koji je jako spor i čudan.
Tu većinom vladaju monotonija, apatija i odbojnost prema svemu što je novo i drugačije.
Nikad neću moći razumjeti osobe, većinom starije (rukovodeći kadar) koji misle da znaju sve i koje ne žele naučiti ništa novo!
Što Vam je važno kada zapošljavate ljude? Kakav stav imate prema novoj generaciji Y, tzv. milenijalsima? Smatrate li da su takvi zaposlenici efikasniji, od recimo nekoga tko je rođen puno prije njih? Ja ovdje imam specifičan stav i to znaju svi uposleni kojima sam bio nadređen.
Jako je bitno uposlenicima dati, a posebno mlađoj generaciji, slobodu i pravo na samoinicijativu.
Mislim da je toga na našim prostorima nažalost jako malo.
Smatram da se iz prošlog sistema može preuzeti puno dobrih stvari, ali da se danas mora poslovati potpuno drugačije: brže, efikasnije i fleksibilnije. Generacije koje zakasne ići novim putem, putem koji se sam nameće, tj. koji nameće svjetska ekonomija- izgubljene su.
Ne krivim mlade ljude koji su pasivni i nezainteresovani.
Mislim da su ih sistem i vladajuće stanje društva na to “natjerali”.
Smatram da je ključna greška kada osobe koje su imale uspješnu karijeru u vremenu socijalizma, to isto znanje i shvaćanja prenose mladima koji žive u čistom kapitalizmu. Iz ovog razloga, širom zemlje organizujem i držim predavanja gdje sugovornicima pokušavam “otvoriti oči”, te im dokazati da ništa nije nemoguće.
Obzirom da ste veći dio života proveli u Švicarskoj, koje životne navike ste sa sobom donijeli iz ove „precizne“ države?
Da, potpuno ste u pravu. Ta država stvarno funkcioniše kao “švicarski sat”.
Ima dosta navika koje sam usvojio i sa sobom donio u domovinu: tačnost, pripreme, planiranje, održavanje ravnoteže između privatnog i poslovnog života.
Često znam reći da poslovno nastojim biti Švicarac a privatno Bosanac - to je dobitna kombinacija!
Zašto ste se, nakon godina provedenih u Švicarskoj odlučili vratiti u domovinu i ovdje pokrenuti vlastiti biznis?
Ovo je pitanje koje mi se najčešće postavlja.
Za mene povratak, iako sam imao jako uspješnu karijeru u Švicarskoj, nikad nije bio upitan.
Uvijek sam nešto od naučenog želio donijeti u svoju zemlju.Mi smo jako inteligentan narod sa jako malo discipline u jednom potpuno neuređenom sistemu.
Negdje mi ovo uspijeva, negdje ne. Živjeti u Švicarskoj znači živjeti život robota.
Osobama koje su rođene u tom okruženju takav način života odgovara, ali nama (ili bar meni) nikada nije odgovarao, jer naš je mentalitet suviše društven i dinamičan.
Mi njegujemo društveni život kojeg tamo baš i nema.
Opravdavate li sve veći egzodus ljudi iz naše zemlje, ili ih pak ne razumijete, obzirom da ste se i sami vratili natrag?
Jako interesantno i ključno pitanje za opstanak naše zemlje.
Razumijem one koji odlaze, ali ne opravdavam to što su se odlučili predati i državu ostaviti trenutnim “upravljačima” (ovdje mislim i na državu i na ekonomiju).
Sve dok budu vladale strukture (ne samo u politici nego i u ekonomiji, školstvu) koje se bave samo sa sobom, ne akceptiraju drugo i drugačije i ne žele promjene, do tada će osobe drugačijih stavova, oni koji žele prosperirati i napredovati, jednostavno odlaziti. S druge strane, svi ti ljudi koji odlaze, izgubit će nešto puno vrjednije - identitet i osjećaj pripadnosti. Ne opravdavam “predaju”. Mišljenja sam da se i sada vodi jedan vid rata ali bez oružja!
Koliko vremena, na godišnjoj razini, provedete na putu? Imate li neke posebne rituale koje upražnjavate tijekom putovanja?
Uvijek sam na putu. Osoba sam koja je život i posao pretvorila u putovanje.
Ako poslovno nisam na putu, onda privatno obilazim neku od zemalja koju još nisam posjetio.
Smatram da na putovanjima treba uživati, a ne samo misliti na krajnju destinaciju.
Mislim da dosta osoba put smatra naporom. Naprotiv, ja se u putu odmaram i završim mnogo obaveza (telefonski pozivi ili pisanje mailova).
Planovi za doček Nove godine?
Iako bih, kao neko ko je odrastao u Švicarskoj ovaj period trebao već imati isplaniran, planova još uvijek nemam.
Obaveze koje imam u kompaniji SwissBiH pokazat će na kojem ću kontinentu biti 31.12.
Iskren da budem, volio bih da ovu Novu godinu dočekam u svom Kozarcu sa sestrom i njenom porodicom.
Da li će mi se želja ostvariti, ostaje da se vidi. Jedno sigurno znam – lijepo ću se provesti.
Vaša definicija menadžera je…?
Menadžer je lider koji svojim primjerom vodi tim i koji je prije svega čovjek a tek onda menadžer.
Imao sam čast upoznati svjetske lidere i niti jedan od njih ne rukovodi sa strahom, nego inteligencijom.
Mislim da su naši menadžeri tu nešto pogrešno shvatili.
Osoba koja viče i maltretira uposlene nije za menadžera!