Napad koji je započeo u podnevnim satima 24. maja 1992. godine predvodile su jedinice 1. Krajiškog korpusa VSrBiH/VRS

s obzirom na to da je cijela prijedorska regija bila u zoni odgovornosti ovog korpusa. Uslijed odluka o općoj mobilizaciji, u ovoj agresorskoj akciji učestvovali su dijelovi 343. motorizovane brigade, policijske strukture Stanice javne bezbjednosti Prijedor, 5. kozarske brigade te druge vojne jedinice iz 1. Krajiškog korpusa VSrBiH/VRS i pripadnici Centra službe bezbjednosti Banja Luka.  

Politička dešavanja u Prijedoru kulminirala su nasilnim preuzimanjem vlasti od strane SDS-a i JNA 30. aprila 1992. godine. Do tog trenutka, na području općine Prijedor osnovano je više tajnih srpskih policijskih stanica, a u samom preuzimanju vlasti učestvovalo je više od 1.775 naoružanih srpskih policajaca mobiliziranih iz 13 policijskih stanica s područja općine, pripadnici snaga specijalne policije iz Banje Luke i jedinice 5. korpusa JNA (preteča 1. Krajiškog korpusa Vojske Rs).

Prve odluke nove vlasti odnosile su se na otpuštanje Bošnjaka i Hrvata sa njihovih radnih mjesta i uspostavljanje općinske strukture sa kadrom sada već vladajuće stranke SDS. Među nelegalno smijenjenim funkcionerima bio je i predsjednik općine prof. Muhamed Čehajić, a na njegovo mjesto došao je dotadašnji potpredsjednik općine dr. Milomir Stakić. Brojni vojnici postavljeni su na krovove zgrada dok je policija po cijelom Prijedoru postavljala kontrolne punktove. Tako je vlast u Prijedoru činio “Savjet za narodnu odbranu” sastavljen od članova SDS-a i pripadnika JNA. Skupštinom Savjeta predsjedavao je dr. Milomir Stakić.

Takav odgovor povećao je napetost sa nelegalnim vlastima u Prijedoru. Kozarčani su ostali istrajni u tome da ne potpišu lojalnost nelegalnim i nelegitimnim vlastima u Prijedoru i Banjoj Luci. Ponovljeno je da se novoj vlasti neće predati oružje koje je u posjedu ljudi iz Kozarca, a što je zahtijevala nova vlast, ali da vatra od strane Kozarčana neće biti otvorena i da će jedino “oružjem odgovoriti kada oružjem budu napadnuti”. Iz zapisnika sa sastanaka Kozarčana u tom periodu vidljiva je svijest o nadmoći srpske strane u ovoj situaciji, kako u ljudstvu tako i u naoružanju, te da će sav teret odbrane pasti na lokalno stanovništvo. Jedina preostala opcija održavanja mira bila je u pronalasku političkog rješenja kojem su Kozarčani težili. Sa jedinstvenim stavom išlo se na sastanke sa predstavnicima prijedorske vlasti. U nekoliko navrata sa vlastima su pregovarali pripadnici Stanice milicije Kozarca koje je predvodio komandir Osme Didović.

Pozadina navodnih pregovora (na kojima je bio prisutan i načelnik Centra javne bezbjednosti Banja Luka Stojan Župljanin) bio je ustvari ultimatum postavljen policajcima od kojih je ponovo zatražena predaja oružja, iskazivanje lojalnosti “Srpskoj republici Bosni i Hercegovini” i potčinjavanje novim strukturama vlasti u Prijedoru. Takve zahtjeve, postavljene prilikom svih sastanaka, kozarački policajci odbijaju. Jedan od razgovora vođen je, kako je planirano između SDS Prijedor i SDA Kozarac, u periodu od 15. do 20. maja 1992. godine u prostorijama SDS-a u Prijedoru. Mevludin Sejmenović, učesnik sastanka ispred SDA, svjedočio je da se u tim sastancima tražila “zadnja slamka spasa” i da su Bećir Medunjanin i Islam Bahonjić pokušavali objasniti stvarno stanje u Kozarcu. Iako je sastanak bio predviđen sa SDS-om (koji su predstavljali Simo Mišković, Dušan Kurnoga i Slobodan Kuruzović), glavnu su riječ vodili pukovnik Vladimir Arsić i major Radmilo Zeljaja, koji su zahtijevali da Bošnjaci iz Kozarca predaju 7.000 cijevi ili će “Kozarac biti sravnjen sa zemljom”.

Bećir Medunjanin je upitao kako da predaju kada nemaju toliko oružja, na što je Zeljaja odgovorio: “Gospodo, to je vaš problem.” “Znali smo da ne možemo ispuniti uslov jer nismo imali toliko oružja, a kada bi vratili manje oružja, to bi značilo da nismo ispunili ultimatum. O tome smo obavijestili ljude u Kozarcu. Bilo je još samo pitanje kako zaštititi živote ljudi.” U toku svih pregovora jasno je vidljivo ko “vlada situacijom”. 

Područje Kozarca i njegovo stanovništvo koje je ostalo lojalno legalnim vlastima Republike Bosne i Hercegovine bilo je prepušteno vlastitim snagama. Zbog neiskazivanja lojalnosti novim vlastima 22. maja 1992. godine srpska vlast prekida telefonske linije i uspostavlja blokadu Kozarca, čime je krajnje otežan ulazak u ovo područje i izlazak s ovog područja. Sve pripreme za operacionalizaciju napada bile su u završnoj fazi. Predsjedništvo “Srpske republike Bosne i Hercegovine” donijelo je 20. maja 1992. godine naredbu o općoj mobilizaciji na području ove samoproglašene republike, a 1. Krajiški korpus SrBiH/VRS izdaje takvu naredbu 21. maja. Kako je prijedorska vlast slijedila odluke viših nivoa vlasti, novoimenovani predsjednik općine Milomir Stakić potpisao je odluku o izvršenju opće mobilizacije 22. maja 1992. godine.

Područje Kozarca je i prije početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu bilo u potpunosti okruženo srpskim selima čije se stanovništvo masovno odazvalo mobilizaciji, tako da se područje našlo u potpunom okruženju srpskih snaga. Napad koji je započeo u podnevnim satima 24. maja 1992. godine predvodile su jedinice 1. Krajiškog korpusa VSrBiH/VRS s obzirom na to da je cijela prijedorska regija bila u zoni odgovornosti ovog korpusa. Uslijed odluka o općoj mobilizaciji, u ovoj agresorskoj akciji učestvovali su dijelovi 343. motorizovane brigade, policijske strukture Stanice javne bezbjednosti Prijedor, 5. kozarske brigade te druge vojne jedinice iz 1. Krajiškog korpusa VSrBiH/VRS i pripadnici Centra službe bezbjednosti Banja Luka.

S druge strane, jedinice TOBiH odnosno Štaba TO Kozarac na čijem je čelu bio Sead Čirkin i policija koji su branili Kozarac nisu po svom brojnom stanju i naoružanju mogli pružiti značajniji otpor. Ovome treba dodati i procjenu srpske strane o stanju branilaca Kozarca gdje je navedeno da “područje mjesnih zajednica Kozarac i Kozaruša čine jačinu čete naoružane streljačkim naoružanjem i minobacačima”. Jedna četa nakon razoružavanja TOBiH-a suprotstavila se srpskim vojnim i policijskim snagama s iskustvom ratovanja u Hrvatskoj čiji je potencijal u ljudstvu, brojao oko 12.000 osoba.

Početkom napada civilno je stanovništvo stavljeno pod koncentričnu vatru artiljerije, tenkova i drugog naoružanja da bi, potaknuto “uspjesima” početnog dijela napada, ovo područje zaposjele srpske snage. Kontinuirano granatiranje u pravcu područja Kozarca nije popuštalo. Nakon što su srpske snage pojačale intenzitet napada u naoružanju i ljudstvu, sistematski rušeći sve pred sobom i sistematskim napadom na civile, veliki broj civila uputio se prema Kozari, gdje će i dalje biti izloženi napadima srpskih vojnih i policijskih snaga. Mnogi civili su nakon neuspjelog pokušaja proboja do Bosanske Gradiške uhvaćeni i odvedeni u kasarnu Benkovac, gdje će biti zlostavljani, a potom prebačeni u logor Omarska.

Jedan dio civila deportovan je prema gradu Prijedoru. Srpske snage nakon intenzivnog granatiranja i vojnog zauzimanja Kozarca kreću u akciju “čišćenja” odnosno ubijanja civila, pljačke i razaranja imovine kao i protjerivanja stanovništva te odvođenja u koncentracione logore Omarska, Keraterm i Trnopolje. U izvještaju načelnika SJB Prijedor od 26. maja 1992. godine se navodi da je u “akciji čišćenja terena u Kozarcu, Kozaruši, Trnopolju i Kamičanima očišćeno oko 70% teritorija”. Uvidjevši da srpske snage nemilosrdno vrše masovne zločine nad civilnim stanovništvom i da vlast ne dozvoljava ni evakuaciju ranjene djece, Stanica policije Kozarac 26. maja 1992. godine donosi odluku o predaji i na taj način pokušava naći rješenje za spas preostalih civila. Prilikom predaje stanovništva Kozarca srpske vojne snage zloupotrebljavale su oznaku Crvenog krsta. Jedan od svjedoka navodi: “Uhvatili su nas tako što su stavili oznake Crvenog krsta i u megafon govorili: ‘Predajte se, čeka vas Crveni krst i bit ćete zaštićeni’.” Uprkos predaji, zločini su nastavljeni. O tome svjedoči i izvještaj 1. Krajiškog korpusa VSrBiH/VRS od 3. juna 1992. godine u kojem se navodi da su “preduzete mjere u daljem čišćenju Kozarca”.

Mada se u izvještajima srpskih vojnih i policijskih snaga navodi da je “sukob” na području Kozarca počeo nakon što su “muslimanski ekstremisti 24. maja 1992. godine u selu Jakupovići uz upotrebu vatrenog oružja napali vojnu patrolu i ranili jednog vojnika”, čak i da jeste tačan, postavlja se pitanje zašto su srpske snage toliku koncentraciju naoružanja usmjerili ka mjestima gdje su Bošnjaci činili većinski dio stanovništva? Događaj u Jakupovićima na koji se pozivala srpska strana nikada nije istražen niti je dokumentacija potkrijepljena adekvatnim dokazima o tome da je vojna kolona napadnuta.

On je samo “poslužio srpskim vlastima kao dugo očekivani izgovor da konačno očiste područje Kozarca od nesrpskog stanovništva”. Civili koji nisu deportovani u Prijedor, odvedeni u koncentracione logore ili se sakrivali po Kozari, našli su utočište u selima i zaseocima u okolini Trnopolja sve do 9. juna 1992. godine kada i ovo područje postaje izloženo napadima srpskih snaga, a civilno stanovništvo masovnim zločinima. Pripadnici srpske vojske i policije su 14. juna 1992. godine uz ogradu “kartonaže” strijeljali veći broj civila. Istog dana srpske snage napale su Trnopolje i zaseoke Sivce, Jaskiće, Menkoviće, Kenjare, Kiliće i Huskiće. U Jaskićima je grupa okupljena oko Duška Tadića počinila zločine nad mještanima, uključujući ubistva i protjerivanja. Preživjeli su ukrcani u autobuse i odvedeni u logor Keraterm. Grupa od 41 civila koja je do 14. juna 1992. godine bila u navedenim zaseocima dovedena je prvo u logor Omarska, odakle su autobusima prebačeni u logor Keraterm. Nakon napada i zauzimanja Trnopolja i okolnih zaseoka cjelokupno područje nekadašnje općine Kozarac bilo je pod kontrolom srpskih vojnih i političkih struktura. 

Srpska strana pokušala je javnosti predstaviti jednu potpuno pogrešnu sliku o zbivanjima u Kozarcu. U nizu sličnih primjera navest ćemo izjavu Radoslava Brđanina (lider Kriznog štaba “Autonomne regije Krajine”) povodom dešavanja na području Kozarca: “Posjedujemo dokaze kako je u Kozarcu vršena priprema za totalni genocid nad srpskim narodom. Srpsku mušku djecu do tri godine je trebalo, prema zamisli mudžahedina, sunetiti, a svu ostalu poklati (...)” Dokazi koje je navodno posjedovao Radoslav Brđanin nikada nisu predočeni javnosti.

U toku napada na Kozarac ubijeno je više od 800 civila. Nakon ulaska srpskih jedinica u Kozarac 26. maja 1992. godine počelo je prikupljanje posmrtnih ostataka ubijenih i njihovo odvoženje na lokalitet masovne grobnice Tomašica. Jedan broj ukopan je odmah na mjestima na kojima je ubijen, tako da su posmrtni ostaci pronalaženi na mjestu ili u blizini mjesta ubijanja. Iz svjedočenja pripadnika srpske vojske koji su učestvovali u sakupljanju i odvoženju posmrtnih ostataka žrtava, u razdoblju 3–4 dana s različitih lokacija na području Kozarca u masovnu grobnicu Tomašicu odvezeno je nekoliko stotina posmrtnih ostataka žena, djece i staraca. Domaćinstva su porušena teškom mašinerijom. Dom zdravlja u Kozarcu je tokom napada oštećen.

Svi islamski vjerski objekti, od čega četrnaest džamija i devet mesdžida su u potpunosti porušeni. U “akciji čišćenja”, kako je u izvještajima srpske vojske i policije opisan napad na Kozarac, poginulo je pet dok je ranjeno dvadeset pripadnika srpskih vojnih snaga. Jedan broj bošnjačkih kuća bio je sačuvan zbog planiranog koloniziranja srpskog stanovništva. Naime, srpske vlasti su namjeravale iseliti srpsko stanovništvo iz sela Bosanska Bojna, Gradina i Puzići u općini Velika Kladuša i naseliti ih u Kozarac, gdje će im biti dodijeljene kuće i zemljišta. Jedan broj ovih porodica se i doselio u Kozarac. Plan iseljavanja srpskog stanovništva s područja Velike Kladuše i njihovo naseljavanje u Kozarac ukazuju na već pripremljen plan o homogeniziranju srpskog stanovništva na teritorij “Srpske republike Bosne i Hercegovine”.

U toku i poslije napada na područje Kozarca, u logorima (Omarska, Keraterm i Trnopolje) i drugim mjestima masovnih ubijanja (Korićanske stijene, Hrastova glavica, Jama Lisac i druga mjesta) likvidirano je 1.226 kozaračkih Bošnjaka i Hrvata. Kozarac je nakon ovih ratnih zločina nad bošnjačkim civilima postao područje naseljeno isključivo srpskim stanovništvom koje je obnovilo rad ove mjesne zajednice. Na mjesto sekretara imenovan je Duško Tadić, predsjednik Mjesnog odbora SDS-a Kozarac i kasniji osuđenik za ratne zločine.

^{(Izvor: Jasmin Medić, “Pripreme, tok i razmjere napada na Kozarac 1992. godine”, Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu)}   stav.ba