„Moj narod je odabrani narod, zato što u svom genetskom kodu nema sklonosti ka činjenju zla. Povijesno gledano Bošnjaci nikad ni prema kome nisu počinili zlo. I uprkos tome ispostavilo se da su drugima, iz nekog nerazumljivog razloga, bili trn u oku.“
Ove uvodne riječi teksta koji svim svojim obimom odiše gebelsovskom propagandom i rasnom higijenom objavljene su početkom 2014. godine u 365. izdanju magazina „Saff“, a koje su potom prenijeli svi ideološki srodni portali. Tekst je potpisan pod podjednako gebelsovskim naslovom „Bošnjaci su elitni narod“, autorice dr. (teologije) Mersade Nuruddine Agović. Iako mi je tada tokom čitanja ovo zvučalo jezivo slično riječima jedne Biljane Plavšić, koja je svojevrsno tvrdila dijametralno suprotno od ovog navoda, naime, da su „Muslimani (Bošnjaci) genetski kvaran materijal koji je prešao u islam“, uvjerio sam sebe da su takve struje sa takvim fantazijama jedan podzemni dio intelektualnog svijeta u koje je zagazio jedan marginalni dio bošnjačkog naroda. Očito tada još nisam ni mogao slutiti dokle će ustvari ova, tada za mene, nova nacionalistička mitomanija dosegnuti i kakve apsurdne tvrdnje će te fantazije izroditi. Ni u najluđim snovima nisam mogao zamisliti da ću naići na luđe tvrdnje od, citiram izvjesnog dr. Muju Begića: „Tijelo, koje je raspadnuto, logično bi bilo da širi neugodan miris, ali mi koji smo se bavili ekshumacijama tijela naših šehida uvjerili smo se da tijela naših šehida mirišu.“, ali nije mi trebalo dugo vremena da iskopam, vjerovatno, najluđi biser bošnjačke mitomanije – pamflet koji opisuje 11 genocida nad Bošnjacima.
Kao prvo, ovaj pamflet se ustvari javlja pod dva naziva, iako je sadržaj istih gotovo identičan. Najstariji primjer online verzije pamfleta, a kojeg sam uspio iskopati, objavljen je na portalu Bošnjaci.net 19. januara 2004. godine pod nazivom: Jedanaest genocida nad Bošnjacima. Međutim, tamo postoji i skoriji primjer istih tvrdnji, objavljen 8. aprila 2011. godine pod nazivom: Deset genocida nad muslimanima Balkana, gdje se kao autor navodi Nezim Halilović Muderris, koji se poziva na radove Rizaha Grude i Mustafe Spahića. Slična dogmatika pronalazi se i na portalu Dialogos, članka objavljenog 9. jula 2016. godine, gdje se kao autor navodi Resul Mehmedović i poziva na odlomke iz knjige “Povijest islama” autora Mustafe Spahića, ističući stranice 409-412. Knjiga “Povijest islama” objavljena je prvobitno u Sarajevu 1996. godine. Rizah Gruda je na ovu temu dao intervju za portal Bošnjaci.net, koji je objavljen 25. maja 2011. godine pod naslovom: “Da nije bilo istrebljenja i genocida većinu stanovnika u Crnoj Gori bili bi Bošnjaci i Albanci”. Dokumentarac na temu pod nazivom ''Bošnjaci - genocid u kontinuitetu'', režisera Avde Huseinovića, a u produkciji Bošnjačko-američke nacinalne asocijacije, premijerno je prikazan 2016. godine, a od 9. januara 2017. godine dostupan je i na YouTube-u. Među autorima projekta su Fatmir Alispahić i Selma Rizvić. Ipak, ono što je najzastrašujuće od svega, navedeni pamflet ne cirkulira samo na srodnim portalima i internet forumima, nego je pronašao svoj put i do akademskih institucija, a teza o jedanaest (ili čak trinaest) genocida provlači se i kroz „ozbiljnije“ medije poput Preporoda. Meni je osobno poznato da se navedeni pamflet „izučava“ na izbornom predmetu Sociologija genocida, na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli, ali sam uvjeren i u to da se o njemu može čuti i na još kojem srodnom predmetu kojeg drže srodni ideolozi.
Prije spiska ovih genocida, štaviše, prije i samog naslova teksta, nalazi se svojevrsna preambula koja glasi ovako: ''Ko bude zaboravio da Bog da ga rođena djeca zaboravila!''. Ja ih, sasvim sigurno, nikada nisam zaboravio, pa ću ih pokušati predstaviti (i razloge zašto su to većinom apsurdne tvrdnje) u što kraćem obliku.
Prvi genocid na spisku se, navodno, događa tokom i poslije Velikog bečkog rata između Turske i Austro-Ugarske carevine. Anahrono davanje imena suprotstavljenim stranama na stranu, nigdje se u tekstu ni ne spominje da je ovaj rat bio agresija Osmanskog carstva na Habzburšku monarhiju i da su oni vršili opsadu Beča - nešto što im nije čak bilo ni prvi put. Tekst već u narednoj rečenici preskače čitav tok rata i informira nas da su Turci u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, Boki kotorskoj, a da su svi Muslimani-Bošnjaci, koji se iz ovih krajeva i zemalja nisu pravovremeno uspeli (ekavica je sadržana u izvornom tekstu) povući u Bosnu i druge krajeve južno od Save i Dunava, navodno bili pobijeni, protjerani, asimilirani ili prisilno prevedeni u kršćanstvo. Dalje se navodi da su svi kulturni i sakralni objekti uništeni, materijalna bogatstva oduzeta i opljačkana, a o pokrštavanjima navodno postoje precizni i jasni dokazi u franjevačkim arhivama u Dalmaciji, Lici i Slavoniji - od kojih u tekstu, pak, nije predočen niti jedan. Navodno su jedini podsjetnici na prisustvo Bošnjaka na ovim prostorima razni toponimi i prezimena, bez navođenja koji su to tačno. Ova rubrika završava sa konstatacijom da je najvažnije reći da su ratovali, opet anahrono označene, Turska i Austro-Ugarska, a da su stradali - Bošnjaci.
Najvažnija konstatacija ovim mitomanima nije to da je Osmansko carstvo odbijeno u agresorskom i okupatorskom ratu (riječi za koje se autori ne bi uzdržavali da pripišu, recimo, Srbiji i Hrvatskoj u nekim drugim vremenima), već da su Bošnjaci, eto, ni krivi, ni dužni stradali između dvije velike sile; kao miran narod koji rata ni tražio nije. Autori i ne pokušavaju da uđu u argumentaciju zašto bi ovaj period bio obilježen genocidom - recimo,tako da pokažu strukturu ovih djela (koliko pobijenih, protjeranih, razrušenih objektata i sl.), demografske prilike za navedene krajeve u tom periodu, a kamoli da dokažu mens rea za genocid. Aludira se na izvjesne „jasne i precizne“ dokaze o pokrštavanju, čiji sadržaj ne znamo - jer ga autori ne predočavaju, a ovi arhivi bi trebali predstavljati jedini iole dokaz na koji aludiraju u ovoj čitavoj rubrici. Onda se samo po sebi nameće i sljedeće pitanje - zašto su uopće svi ti muslimani kolektivno označeni kao Muslimani-Bošnjaci? Nije li razumno pretpostaviti da ta masa „nejači“ obuhvata i Turke, koji su pretežno muslimani i koji su bili agresori i kolonizatori ovih prostora? I, čak da je među tom nejači bilo i islamiziranih Hrvata, Srba, Mađara i ostalih naroda,da li je to po tvrdnjama ovih mitomana svaki stanovnik koji je ikada na ovim prostorima prešao na islam automatski bio... Bošnjak? U akademskim raspravama svakako postoje rasprave o genocidima i za starije periode, pa tako i za događaje u antici (npr. određeni kontroverzni navodi u Ilijadi) i srednjem vijeku (npr. krstaški rat protiv heretičke sekte Albigenza). Međutim, postoji li barem jedan iole respektabilan i objektivan izučavač genocida koji je događaje vezane za Veliki bečki rat opisao kao genocid nad Bošnjacima? Ja ih ne mogu pronaći. Tom logikom i takvim načinom posmatranja historije, da li je, recimo, džamija Fethija u Bihaću, katolička crkva izgrađena 1266. godine koja je pretvorena u džamiju nakon 1592. godine - nakon što je Bihać osvojilo Osmansko carstvo, primjer genocida nad katolicima-Hrvatima (ako ih uopće oni i smatraju Hrvatima)?
Verzija ovog genocida po pamfletu sa deset genocida je nešto šireg sadržaja, naizgled zbog komentara Nezima Halilovića. Halilović kao organizatora ovog „prvog genocida“ dodatno, ali i direktno, optužuje - Katoličku crkvu. Halilović navodi razne vrste spomenika islamske civilizacije koji su porušeni u područjima oslobođenim od osmanske okupacije, a zatim kao važno napominje da „za 160 godina vladavine muslimana u ovim krajevima nije porušena niti jedna crkva i katedrala, a kršćani katolici uživali su sva ljudska, vjerska, kulturna i imovinska prava“. Halilović smatra da su, umjesto zahvalnosti i tolerancije prema muslimanima, kršćani tih krajeva u ime njihove religije primjenili „staro pagansko-faraonsko pravilo“ koje nalaže: „Čija država, njegova je u njoj i religija, kao da su oni stvoritelji Zemlje, a ne Allah, subhanehu ve te'ala“ (arapski izraz, u prijevodu: slavan i uzvišen je On, pri čemu se misli na Allaha). O kakvim katedralama Halilović ovdje govori, sami Bog zna, jer najstarije katedrale u današnjoj Bosni i Hercegovini su izgrađene tek sredinom 19. vijeka, u poznim godinama Osmanskog carstva i pretežno nakon okupacije od strane Austro-Ugarske. Sve kršćanske građevine iz predosmanskog perioda su ili potpuno iščezle ili su ruševine (neke koje čak i u takvom stanju danas svojata Islamska zajednica BiH; primjer je crkva Sv. Marije u Jajcu, mjesto krunisanja poljednjeg kralja Bosne) ili su transformirane u džamije (poput prethodno spomenute Fethija džamije u Bihaću). Najstarija katedrala u Bosni i Hercegovini je Saborna crkva u Sarajevu, pravoslavni hram čija je izgradnja započela 1863. godine, a završila 1874. godine. Dozvolu za izgradnju ove crkve izdao je sultan Abdul Aziz, navodno da ublaži kritike o vjerskoj netrpeljivosti, iako me danas, evo, bošnjački autori uvjeravaju da je Osmansko carstvo bila multivjerska utopija gdje su kršćani uživali sva prava - naglasak na SVA.
Drugi genocid na spisku, po predaji (a ubrzo će postati veoma jasno zašto koristim izraz po predaji) desio se na Badnje veče 1711. godine. Nezim Halilović ovdje kao odgovorno lice optužuje pravoslavnu Crkvu. Ovaj događaj se naziva „istraga poturica“ i opjevao ga je Petar II Petrović Njegoš u spjevu „Gorski vijenac“, djelu koje je objavljeno 1847. godine. Ako se da vjerovati pamfletu, te noći je ubijeno oko 1000 muslimana koji su živjeli na prostoru tadašnje Crne Gore. Kao krunski dokaz tvrdnje da je idejni promotor i agens drugog genocida bila pravoslavna Crkva, navodi se događaj koji se odvio na Badnje veče. Ono što se odmah da primijetiti, to je svakako da su ovi „Bošnjaci“ bili nekoć kršćani Crne Gore koji su dolaskom Turaka u Crnu Goru prevedeni na islam, proces kojeg autori doživljavaju sasvim normalnim, dok obrnuti postupak označavaju genocidom.
Ono što je daleko fascinantnije, međutim, sigurno je to da je upitan historicitet navedenog događaja, kao i činjenica da nije egzaktno datiran, iako se autori pamfleta pozivaju na 1711. godinu. Mnogo ozbiljniji i akademski dostojan osvrt na „Gorski vijenac“ obradio je Fadil Hadžiabdić, profesor sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, u članku „Drugi u ''Gorskom vijencu''“, objavljenom 2018. godine. U članku se vrši analiza odnosa prema drugima u ovom spjevu, i to ne samo prema muslimanima već, vjerovali ili ne, čak i Mlečanima.
Dalje, u tekstu Hadžiabdić primjećuje da su u poimanju ovog događaja prisutni pogledi od nekritičkog prihvaćanja istrage poturica na osnovu Gorskog vijenca kao povijesne činjenice, nešto što upravo autori pamfleta rade, do potpunog negiranja iste. Hadžiabdić predstavlja komparativnu analizu različitih historičara s ovih prostora koji su bili različitih nacionalnosti i iz različih perioda, te njihove stavove prema ovom događaju. Kao prvi se navodi Vladimir Ćorović koji u „Istoriji srpskog naroda“ konstatuje da se događaj odvio 1707. godine (na drugim izvorima sam pronašao 1702. i 1709. godinu) i da je sudjelovalo samo osam ljudi - i to Vuk Borilović, četiri brata Martinovića i trojica ljudi od vladike, koji su zajedno na Badnje veče pobili čeklićke i cetinjske muslimane koji se nisu htjeli prekrstiti. Koliko je ovih osmero ljudi moglo pobiti i, ako prihvatimo ovu verziju događaja, po čemu se ovo razlikuje od jednog linča crnaca u SAD-u, pogroma Jevreja u Europi ili progonu fratara u Bosni? Da li bi jedan događaj ovakve magnitude bilo prikladnije nazvati jednim ubistvom iz mržnje nego genocidom? Gdje je argumentacija za genocid i zašto se praktično bazira na jednom spjevu, a ne povijesnim dokumentima? Drugačiju verziju ovog događaja prezentuje Mustafa Imamović koji događaj poredi sa „Bartolomejskom noći“ i „Sicilijanskom večernjom“. On navodi da je istraga započela u Cetinjskom polju, a zatim u Crmnici i rijeci Crnojevića, te da su pobijeni i pokršteni oni koji se nisu uspjeli skloniti u Podgoricu ili Skadar. Hadžiabdić primjećuje da Imamović ove muslimane naziva Bošnjacima, iako u samom „Gorskom vijencu“ nema naznaka o tome, već se izričito navodi kako se radi o Crnogorcima koji su prihvatili islam. Ovdje se, ponovno, nameću prethodno postavljena pitanja. Zašto se ovi ljudi, bilo pobijeni bilo pokršteni, sada posmrtno prekrštavaju u Bošnjake, tendencija koja je prisutna kroz čitav ovaj pamflet? Kakve veze su ti ljudi imali sa Bosnom? Zašto se svaki musliman kroz povijest ovih prostora svojata kao Bošnjak, čak i oni za koje postoje dokazi da su bili pripadnici drugih nacija, pa i oni koji su se eksplicitno deklarisali kao pripadnici drugih nacija? Hadžiabdić treću struju misli pronalazi kod Muhsina Rizvića i Zvezdana Folića. Za Rizvića primjećuje stav Ilariona Ruvarca, koji je inače zaslužan za razdvajanje mitologizirane srpske poezije od srpske povijesti. Rizvić također primjećuje da se istraga poturica nigdje ne spominje do tridesetih godina 19-og stoljeća i prenosi mišljenje Mišela Aubina da je na formiranje legende, da -legende, o istrazi poturica presudno djelovao boravak pjesnika Sime Milutinovića u Cetinju prilikom kojeg je napisao i objavio niz djela koji opisuju tu legendu. Hadžiabdić dalje primjećuje da Folić na sličnim osnovama, tj. nedostatku bilo kakve izvorne građe i nespominjanja u mletačkim dokumentima, negira postojanje istrage poturica. Folić otkriva kako su na kraju 17. i početkog 18. vijeka muslimani zbog straha od odmazde počeli napuštati Crnu Goru, jer su Crnogorci u Morejskom ratu bili na strani Mlečana. Folić osnovu za nastanak mita o istrazi poturica nalazi u sitnim sukobima između Crnogoraca i dvije-tri obitelji „poturčenjaka“ u Čeklićima. Hadžiabdić vrlo korektno, stručno i skromno zaključuje da je pitanje istrage poturice u historiografiji u velikoj mjeri oblikovano vremenom u kojem su djela nastajala. Nekome epska borba za oslobođenje, nekome preuveličani lokalni klanski sukob a nekome, bogme, i genocid.
Zašto jedan spjev, produkt književnosti s dobrom dozom nacionalističkog romantizma vladara male državice pod prijetnjom velikog carstva, predstavlja krunski dokaz autorima pamfleta da se na tim prostorima desio genocid nad jednim narodom čije ime je izvedeno iz susjedne zemlje? Zašto autori pamfleta ne spominju povijesne analize spjeva, koje su daleko relevantnije i kompleksnije? Da li autori pamfleta smatraju i da je, recimo,Trojanski rat opjevan u Ilijadi primjer genocida?
"O Menelaje dragi, a zašto mariš toliko
Za ljude! Zaisto tebi u domu učiniše krasno
Trojanska čeljad! Ni jedan ne uteko prijekoj smrti
Od njih ni rukama našim, - ni ono dijete, što mati
Nosi u utrobi još, ne uteklo ni ono, već svi vi
Propali u trojskom gradu bez pokopa, bez traga redom!"
Može li biti i da događaji opjevani u Gorskom vijencu imaju isto onoliko povijesne podloge koliko i Konstantinova darovnica, dobar dio događaja iz Starog Zavjeta, Ilijade i Odiseje i kralj Artur i vitezovi okruglog stola?
Treći genocid na spisku se po navodima autora desio u Srbiji između 1804. i 1820. godine, odnosno kao posljedica Prvog i Drugog srpskog ustanka. Po verziji sa jedanaest genocida, citira se srpski historičar i diplomata Stojan Novaković koji ovo označava kao „generalno trebljenje Turaka-Muslimana iz naroda“. U verziji sa deset genocida se navodi da su Karađorđevi ustanici 1804. godine u Sjenici napali Bošnjake i ubili oko 5000 muslimana, uz naglašavanje da su masakrirali djecu, starce i žene. Obje verzije navode da su ključnu ulogu u genocidu odigrali pravoslavna Crkva, srpski historičari, političari i pjesnici, među kojima je i Njegoš. Ovdje je odmah opet primjetno da su Turci-Osmanlije posmatrani kroz vizuru autora, kao Bošnjaci, te da se napori oslobađanja Srba od osmanlijske okupacije nastoje predstaviti kao genocid.
O navedenom događaju u Sjenici postoji i tekst naziva „Genocid u Sjenici“ na portalu „Instituta za istraživanje genocida Kanada“, koji je dijasporski portal Bošnjaka u Kanadi, a isključivo se bavi temama genocida nad Bošnjacima. Ovdje ne samo da se navodi potpuno drugi datum ovog događaja, 6. maja 1809. godine, već je i broj ubijenih egzaktno duplo manji, tj. iznosi 2500 žrtava. Tekst prati slika koja poredi Karađorđa sa Ratkom Mladićem i Sjenicu sa Srebrenicom.
Citiraju izvjesnog savremenika tih događaja, jednog Antonija Protića i navode i da se Vuk Stefanović Karadžić zgrozio nad ovakvim potezima Karađorđa. Svaki put kada Protić spomene Turke, autori naglašavaju da se zapravo radi o Bošnjacima. Za Karadžića i ne navode da je on ove ljude opisao kao Turke, čovjeka kojeg smatraju za još jednog u nizu ideologa genocida na drugim mjestima, a kojeg ovdje hvale za humanu reakciju. Kada se pročita opis događaja, naizgled je Karađorđe dopustio Turcima mirno povlačenje iz Sjenice koje je kasnije prekršio, jer nije sačekao da Turci izađu iz grada, već su njegove trupe počele uskakati u grad preko zidova. Daljnji opis je prilično opipljiv: ''Karađorđe je branio i odbijao, ali nije mogao vojsku zaustaviti. Turci jedva uspiju tri časti izaći iz grada, a proći koji su se zatekli, okrenu na naše pucati i u tome se povede strašan po polju sjeničkom boj. Ovdje se nije gledalo ni muško ni žensko, a je li koji Turčin sa kadom umak’o to se ne zna.'' Iz opisa je evidentno da je u boju stradalo i civilnog stanovništva, ali kakvi su to opisi o vojsci, pucanju na srpske ustanike i boju na polju? Koji je stvarni odnos poginulih civila i vojnika, autori ne nastoje da razjasne, a genocidna namjera se nastoji ilustrovati kroz paralele sa Srebrenicom. Čitav kontekst događaja daje sasvim drugačiju sliku, čak i kroz izvore na koje se sami pozivaju.
Četvrti genocid na spisku se navodno desio u periodu između 1830. i 1867. godine, kao posljedica hatišerifa iz 1830. godine i njegova aneksa iz 1833. godine. Ovim ukazom je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva, ali i mogućnost da iseli i protjera muslimane - Bošnjake iz Užica, Čačka, Šapca, Sokola i Beograda. Navodi se da je Porta, tj. vlada Osmanskog carstva, sve protjerane muslimane naselila u Bosnu gdje je za njih podigla dva naselja, Orašje i Bosanski Šamac. Opis ovog navodnog genocida je na obje verzije praktično isti i jako štur. Ne navode se nikakva ubijanja, već protjerivanja i preseljavanja stanovništva iz jednog područja na drugo, te su svi muslimani iz Srbije kolektivno kršteni kao Bošnjaci - neovisno o tome da li je među njima bilo Turaka ili, da se zamislite, Srba koji su prešli na islam. Nije jasno gdje su pravni elementi genocida za ovaj period, niti autori pokušavaju da iste prezentuju. Ovdje se da primijetiti i da je pod genocidom obuhvaćena i uspostava autonomije - i to dokumentom izdanim od sultana. Ko je odgovoran za ovaj genocid? Srbi ili Turci, ili je možda čak riječ o udruženom zločinačkom pothvatu kojem je šurovao i amin dao i sam sultan lično, ujedno i kalif?
Peti genocid na spisku je pravi predmet razilaženja misli u verzijama pamfleta. Verzija sa jedanaest genocida je mnogo kraća i ističe da je ovaj navodni genocid izvršen na prostoru Srbije i Crne Gore nakon Berlinskog Kongresa 1878. godine, kada su ove dvije države stekle nezavisnost i teritorijalnu ekspanziju. Verzija sa deset genocida početak postavlja nešto drukčije, između 1876. i 1878. godine, te među žrtvama navodi i Albance. Kontradiktorno ranijoj izjavi, vremenski početak dalje u tekstu pomjera se nazad na 1862. godinu. Obje verzije navode određena područja na kojima su se desile promjene u vjerskom, odnosno etničkom sastavu zbog ubijanja i protjerivanja, te rušenja objekata, ali verzija sa deset genocida ima jednu dragocjenu opasku koju verzija sa jedanaest genocida uopće ne spominje. Iz ko zna kojeg razloga, Halilović je odlučio da zasebno analizira situaciju u gradu Nikšiću. Prema njemu, Nikšić je 1876. godine bio gotovo isključivo naseljen od strane muslimana Bošnjaka. Izvor nije citiran, vjerovatno je riječ o nekom popisu stanovništva, ali ako je isti sprovelo Osmansko carstvo onda sasvim sigurno na istom nije postojala kategorija nacionalnosti ili etničke pripadnosti, isto kao što to pitanje nije postavljano ni u Bosni. Nekoliko godina poslije, specifičnije 1879. godine, Nikšić je navodno ostao bez Bošnjaka jer su se nikšićki muslimani pokrenuli na veliki „muhadžirluk“ (čitaj seobu) prema Turskoj, Sandžaku, Albaniji, Kosovu i Bosni (tada, kao i sada, sve područja sa pretežno muslimanskim stanovništvom), a sve pod pritiskom nove crnogorske vlasti koja im je „pokazala put za Tursku“. U završnoj rečenici, u istinski Frojdovskom lapsusu, Haliloviću pada maska i otkriva šta se desilo tim jadnicima: „Tako su muslimani Nikšića sa velikim bolom napustili svoj vatan i svi su se uputili u puste krajeva Anadolije, da se više nikada ne vrate, jer nisu htjeli da im sudi kaurin.“ Bolje je živjeti jedan dan kao beg, nego stotinu godina kao kaurin - dabome. Autor nonšalantno priznaje da se stanovništvo tog grada masovno iselilo zbog gubitka nezasluženih privilegija, jer nisu htjeli da im sude niža bića - nevjernici, kauri, stoka, zimije. Po nekim shvatanjima, ovo je genocid... barem u družinama gdje se Halilović kreće.
Šesti genocid na spisku je još bezobraznija verzija prethodnog, a obuhvata period od 1878. do 1910. godine i pripisuje se kao posljedica austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine (a evidentno i period od par godina nakon aneksije). Ovdje se ne spominju niti ubijanja niti protjerivanja. Ovdje se u startu priznaje da se u ovom periodu pokrenuo veliki val muslimana – Bošnjaka prema Sandžaku, Turskoj, Kosovu i Makedoniji, tj. područjima na kojima je još uvijek bila turska vlast. Pamflet sa deset genocida sadrži jednu dodatnu rečenicu, a to da je došlo do radikalnog smanjenja muslimanske populacije u ukupnom stanovnistvu BiH, na način da je od 1879. do 1910. procenat muslimanske populacije u BiH smanjen za 7 %, što za Halilovića nije mali broj, s obzirom da Bošnjaci, gledajući brojčano, nisu veliki narod.
Dobra i korisna je stvar što je austrougarska vlast za godine 1879., 1885., 1895. i 1910. u Bosni i Hercegovini vršila popis stanovništva. To se egzaktno poklapa sa periodom u kojem je, prema Halilovićevim riječima, genocidno (čitaj - dobrovoljno) iseljavanje muslimana u nekaurske zemlje dovelo do pada muslimanske populacije za sedam posto.
Popis stanovništva iz 1879. godine je utvrdio da je u Bosni i Hercegovini živjelo 448,613 muslimana i da su činili 38,75 % u ukupnom udjelu stanovništva.
Popis stanovništva iz 1885. godine je utvrdio da je u Bosni i Hercegovini živjelo 492,710 muslimana i da su činili 36,88 % u ukupnom udjelu stanovništva.
Popis stanovništva iz 1895. godine je utvrdio da je u Bosni i Hercegovini živjelo 548,632 muslimana i da su činili 34,99 % u ukupnom udjelu stanovništva.
Popis stanovništva iz 1910. godine je utvrdio da je u Bosni i Hercegovini živjelo 612,137 muslimana i da su činili 32,25 % u ukupnom udjelu stanovništva.
Zašto podatak da se broj muslimana za vrijeme Austro-Ugarske kontinuirano povećavao nije sadržan u tekstu i zašto se koriste stavke o udjelu stanovništa, kako bi porast stanovništva unatoč emigraciji pokazali kao genocid – to je (ne)jasno.
Sedmi i osmi genocid na spisku imaju jedinstvenu prirodu, što će biti komentirano zajedno. Razlog tome je taj - što se opisuje potpuno isti događaj. Ovi duplirani događaji se prostorno vežu za Crnu Goru, preciznije Plav i Gusinje, a vremenski za Prvi i Drugi balkanski rat. Po načinu se odlikuje po ubijanju, prisilnom pokrštavanju i iseljavanju u Tursku. Navodi se da je u Gusinju za deset dana kršteno 12.500 Bošnjaka i Albanaca. Izvori se ne navode, niti je jasna etnička struktura ovih ljudi. Navodno je 850 Bošnjaka (a zanimljivo, prema autorima niti jedan Albanac, izgleda), odvedeno u bukagijama na mjesto Previju kod Andrijevice, gdje su strijeljani. Navodi se i da je ovo prvi genocid nad Bošnjacima Sandžaka, iako je prethodno „genocidirana“ Sjenica također dio Sandžaka, a koja je spomenuta u kontekstu trećeg genocida. Autori procjenjuju da je tokom 1925. godine oko 50.000 Bošnjaka Sandžaka odselilo u Tursku.
Ovdje se ponavljaju neki od ranije navođenih obrazaca, ali ovaj događaj je, za razliku od ranijih, daleko manje poznat, pa su gotovo svi dostupni izvori o tome na internetu papagajsko ponavljanje ključnih tački sa ovih pamfleta. Vremenski, ovi događaji nisu čak ni toliko daleki. Kako govorimo o hiljadama pokrštenih ljudi, hipotetički bi se moglo zadati i pronaći njihove potomke i pitati ih kako se oni danas vjerski i etnički izjašnjavaju, te kako su se njihovi preci izjašnjavali. Sadašnjost sadrži stvarnost da se u Crnoj Gori jedan velik dio muslimanskog stanovništva izjašnjava kao muslimani u vjerskom smislu, a etnički kao Muslimani. Dakle, odbijaju da se izjašnjavaju bilo kao Bošnjaci, Albanci, Srbi, Crnogorci ili bilo koji drugi narod. U intelektualnim krugovima, kakvi su autori ovog pamfleta, svi ti ljudi su od A do Ž isprani Bošnjaci! Ali, autori bi se iznenadili kada bi otkrili da ima jedna pozamašna masa albanskih nacionalista koja će vam reći da su sve to slavenizirani Albanci! Ovakve teze nisu izvučene iz vazduha. Zaista, na tim prostorima postoji duga prisutnost Albanaca iz plemena Kuči. Albanci su prisutni ne samo u crnogorskom dijelu Sandžaka, već i u srbijanskom. Autorima je možda poznat jedan izvjesni Aćif Hadžiahmetović, rođen kao Aćif Bljuta. Imenom, prezimenom i vlastitim izjavama - Albanac, koji je sarađivao sa nacističkim okupatorom i ubijao Srbe, a danas, na fascinaciju Srba, Albanaca – pa evo očito i barem jednog Bošnjaka, se slavi kao bošnjački narodni junak.
Priča o ovim dvojnim genocidima se ne završava sa ovim jer se u pamfletu sa jedanaest genocida spominje još jedan događaj iz 1919. godine. Navodno je ovaj put, za razliku od pokrštavanja iz balkanskih ratova, stradalo 450 najodabranijih Bošnjaka ovog kraja, o kojima se, inače, nikako nije pisalo, što je indikator da su bošnjački historičari do sada preskakali ovaj genocid. Čemu upotreba opisa „najodabraniji“? Kakav je kontekst stradanja tih ljudi i, ako se uopšte o njima nije pisalo, kako možemo znati da su pobijeni u genocidu - ili se možda zaključak postavlja već u startu, a zadatak pisaca treba da grade priču na bazi toga?
Deveti genocid na spisku je, poput onog u periodu austrougarske okupacije, nonšalantno pripisan cjelokupnom postojanju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno kasnije Kraljevine Jugoslavije. Dakle, od osnivanja te države 1918. godine, pa do njezine propasti 1941. godine uslijed nacističke okupacije u Drugom svjetskom ratu. I ovdje se ponovo spominje stavka iz prethodnog genocida, o iseljavanju 50.000 Bošnjaka za Tursku, jer je riječ o istom periodu i aludira se na podatke koji govore da je u Hercegovini bilo oko 3.000 neotkrivenih ubistava nad muslimanima. Nije jasno zašto autori koriste izraz neotkrivenih jer im nikako ne ide u prilog, ali im nije mrsko veliku neprovjerenu i neistraženu cifru uzeti ipso facto kao genocid. Od ovog dijela preostaje jedan događaj koji bi se razumno mogao opisati kao genocid i dalji ton pamfleta postaje napokon bliži dodiru sa stvarnošću, ali uz primjetna odstupanja u pristupu.
Riječ je o masakru muslimana u selu Šahovići kod Bijelog Polja u Crnoj Gori, ali je pogrešno datiran na 7. novembar 1924. godine, dok je ispravan datum za ovaj događaj dva dana poslije. Po pamfletu sa jedanaest genocida, tom prilikom je ubijeno oko 600 muslimana bez ikakvog povoda, krivnje i razloga. Pamflet sa deset genocida taj broj diže na 2500 muslimana Bošnjaka. Citiraju se sjećanja nekih preživjelih, pa su navodno Crnogorci ubili jednog starca koji je klao kurban, odrali ga živa i njegovo srce bacili psu da ga pojede, što je pas ignorirao, pa je jedan ubica na toizjavio: „Ni pas neće tursko srce!“. Ovaj događaj je u knjizi Besudna zemlja opisao Milovan Đilas, čiji je otac Nikola bio jedan od učesnika masakra, a odlomci se mogu pročitati i na tekstu Envera Ćorovića iz 7. novembra 2010. godine, pod naslovom „Šahovići 1924. - genocid u vrijeme mira“, koji je objavljen na portalu Bošnjaci.net. Opisi su jako brutalni, navodi se ubistvo barem 50 muslimana, posmrtno unakažavanje leševa, pa i ubistva djece.
I ovdje ne postoji ujednačen broj žrtava, ali sam događaj je zaista stvaran i dobro dokumentovan, za razliku od „istrage poturica“, tj. navodnog drugog genocida. Službeni izvještaj je konstatovao 120 žrtava i 45 opljačkanih i spaljenih domaćinstava. Propagandni pamfleti koji su tema ove analize navode 600, odnosno 2500 žrtava, ali se mogu pronaći i cifre od 900 i 3.000.
Povod za ovaj masakr je bilo ubistvo izvjesnog Boška Boškovića, načelnika kolašinskog okruga. Za njegovo ubistvo je krivica bačena na muslimansko stanovništvo Šahovića, a Enver Ćorović poimenice kao dvojicu od optuženih navodi izvjesne begove iz Šahovića, Jusufa Mehonića i Huseina Boškovića. Ovaj masakr je zapravo klasičan primjer jednog pogroma zbog krvne klevete. To samo po sebi, kao što je ranije u tekstu analizirano, ne mora ipso facto predstavljati genocid, ali ovaj primjer ima, za razliku od ranijih, solidnu argumentaciju. Indikativno je da se to selo danas zove Tomaševo i da u njemu nema ni jedne osobe koja se deklariše kao Bošnjak, jer svi preživjeli su odselili na druga mjesta, pretežno u Bosnu. Poređenja radi sa jednom od ranijih stavki, tj. trećim navodnim genocidom, današnja Sjenica ima kvalifikovanu većinu stanovnika koji se izjašnjavanju kao Bošnjaci, čak nešto više od toga, pa tako argumentacija za ova dva mjesta praktično ne može biti različitija. Sjenica je bila boj i muslimansko stanovništvo nije uništeno, Šahovići su bili u miru i muslimansko stanovništvo je uništeno.
Nije mi promakla ni slučajnost da se jedan od optuženih i ubijenih, čija je smrt bila povod masakru, prezivaju isto - Bošković. Da li je možda moguće, ako uzmemo u obzir plemenski karakter Crne Gore u ranijim periodima i geografsku lokaciju gdje su ova dva čovjeka živjela, da su i jedan i drugi u suštini bili iz istog naroda, ali različitih vjera, jer je predak jednog od njih prešao na islam? I ovdje se retroaktivno muslimani označavaju kao Bošnjaci, iako s Bosnom imaju veze samo preživjeli koji su odselili u Bosnu - pitanje identiteta koje je i danas aktuelno za muslimane Slavene u Crnoj Gori, kao što je ranije spomenuto.
Deseti genocid na spisku se veže za Drugi svjetski rat. Navodi se da je u ovom ratu stradalo oko 103.000 do 106.000 Bošnjaka-Muslimana. Navodi se da ih je najviše stradalo od četničkog, komšijskog noža, na pragovima i imanjima, a verzija pamfleta sa jedanaest genocida procjenjuje da je u ovom razdoblju stradalo oko 8,3 % Muslimana (sa velikim M). Pretpostavljam Jugoslavije, jer to nije precizirano. Pamflet sa deset genocida bizarno ističe da se u prvih devet genocida muslimani nisu nikako oružjem suprotstavili svojim koljačima i zlikovcima. Pamflet sa jedanaest genocida skromno priznaje da su ovo samo podaci, a detalji stradanja nisu još uvijek dovoljno istraženi, pa apeluje na historičare da se prihvate posla.
Ovdje svakako ima elemenata genocida i za četnički pokret se zaista može razumno argumentirati da su odgovorni za genocid. Koliko god se gurala njihova rehabilitacija u Srbiji, Višegradu, Bileći i drugim pokrajinskim i lokalnim poglavljima obožavatelja ravnogorskih bradonja, riječ je o nacionalističkom pokretu sa debelom dokumentacijom o njihovim idejama, planovima i djelima, uključujući i njihovu saradnju sa ustašama i nacistima - ma koliko paradoksalno to nama izgledalo jer su potonji ubijali i Srbe. To nije čak i jedini paradoks. Četnici su imali i barem jednu ženu koja je došla iz SAD-a da podrži srpske džihadiste, ali ono što bi autorima bilo zaista zaprepašćujuće je to da je među četnicima bilo - i muslimana. Van svakog razuma, ali neke sam otkrio i poimenice. Naglašavam da su bili muslimani, jer su se u nacionalnom, odnosno etničkom smislu, izjašnjavali kao Srbi. Nešto kao i Mustafa Busuladžić, samo što je ovaj bio sa ustašama i izjašnjavao se kao Hrvat. Danas, pak, Bošnjaci daju ime osnovnoj školi po njemu, rehabilituju njegov lik i djelo i posmrtno ga krste kao Bošnjaka. Ni u partizanskim odredima nisam pronašao nekakvu bošnjačku brigadu. Našao sam i poremećeno pismo fireru u kojem se muslimani iz Sarajeva predstavljaju kao Goti. Znam da su popularne ideje da im razni „neko“ kroz historiju nije „dao“ da se izjašnjavaju kao Bošnjaci, ali zašto insistiraju na tome, uprkos dokumentovanom samoizjašnjavaju kao Turci, Srbi, Hrvati, pa i Goti...
Jedanaesti genocid na spisku u oba pamfleta se odnosi na rat u Bosni i Hercegovini - i to čitav period od aprila 1992. godine do kraja 1995. godine. Za agresiju i genocid na teritoriji čitave današnje BiH se istovremeno optužuju i Srbija, i Crna Gora, i Hrvatska, bez distinkcije da su sve imale cilj potpunog uništenja jednog malobrojnog, a ujedno i velikog bošnjačkog autohtonog europskog naroda. Izrazito je hiperboličan komentar da je u ovaj zločin bilo uključeno sve srpsko i crnogorsko što gmiže (ali zanimljivo, ne i hrvatsko, iako i nju optužuju za genocid) do najviših, državnih, političkih, vojnih i crkvenih struktura.
Želim da vjerujem da se ova rečenica može protumačiti kao da se odnosi samo na sve gmizavce u spomenutim moćnim strukturama (o ovoj posljednjoj, crkvenoj, i njenoj ulozi u ovom ratu, već prethodno sam pisao u članku
Upadljiva mi je i rečenica u pamfletu sa deset genocida da „po prvi put Bošnjaci u srcu Balkana organizuju svoju vojsku, policiju i državu da se suprostave najmodernijim armijama Europe i svijeta i da se odbrane i opstanu u srcu Europe“. Ovaj dio „svoju vojsku, policiju i državu“ mi je izrazito začuđujući, jer redovito u javnom diskursu, a i za vrijeme haških suđenja, insistiralo se da su ta vojska, policija i država bile vojska, policija i država i Muslimana (sada Bošnjaka), i Srba, i Hrvata. To je, čini mi se, izjavila ista ona nedosljedna klika koja je izraz šehidi popularizovala i za žrtve genocide i za pale borce iz muslimanskih porodica, pa čak i one koji su za života bili deklarirani ateisti.
Za ovu agresiju se dalje navodi da je odnijela 200.000 života Bošnjaka, među kojima je najviše nedužnih civila. Ali, svi izvori koje sam pronašao, uz relativno manja odstupanja, navode da je broj ukupnih žrtava rata u Bosni redovito duplo manji od ove cifre. Primjerice, Mirsad Tokača, kao direktor Istraživačko dokumentacionog centra Sarajevo, navodi da je od 1991. do 1995. godine 97.207 građana BiH poginulo od posljedica oružanih sukoba. Tokača navodi da su podaci o izravnim žrtvama oružanih sukoba prikupljani više od tri godine, pri čemu su uspoređene brojne do tada postojeće baze podataka i provjereni svi dostupni izvori. Navodi i da znanstveno utemeljena istraživanja o stvarnom broju žrtava rata u BiH do tada nisu provođena, a Tokača je podsjetio da su se spominjale brojke u rasponu od 25 tisuća, do čak 329 hiljada. Tokača je ujedno i urednik projekta četiri knjige „Bosanska knjiga mrtvih“ koji nastoji poimenično nabrojati žrtve rata. Detaljniju analizu ovih knjiga u tri dijela možete pronaći na Prometeju – I dio, II dio i III dio.
Preporučujem svakom iole zainteresovanom čitatelju da izvlači svoje zaključke i istražuje ovakve narative, njihovu tačnost i svrhu. Za početak predlažem tekst Marijana Oršolića „Bošnjački nacionalni mitovi“ koji je objavljen na Prometeju paralelno sa serijalom „Hrvatski nacionalni mitovi“.
Cilj ovakvih pamfleta i priča je jasan autorima, a nadam se da će ih i čitatelji shvatiti - šta se to valja iza brda i pročitati ih između redova. Ako ste Hrvat ili Srbin, vaša krivica je kolektivna, nasljediva i traje čitavu historiju. Ili ako vaša porodica ima iole članova ljudi koji su muslimani i/ili Bošnjaci, ali se izjašnjavate kao Bosanac, Jugosloven ili bilo šta što nije Bošnjak, ili ako ste čak Bošnjak, a glasate za neke od ljevičarskih ili građanskih stranaka, shvatite da ste za autore i pristalice ovih poremećenih priča otpadnici, genocidni narodi, ustaše, četnici, vlasi, škutori, đikani, kamenjari, fina gradska raja (FGR) ili raja (u prijevodu – niži društveni sloj, sirotinja, prezreni stalež), komunjare, samomrzitelji, autogenocidaši (ovo je termin koji se posebno mogao čuti za vrijeme popisa stanovništva 2013. godine) i šta god im drugo padne na um. Oni su u svojim glavama elitni i temeljni narod ove zemlje, genetski dobri, fini, mirni i naivni, a vi ste genetski poremećena čudovišta i zli stranci.
Autor: Damir Omerbegović, Prometej.ba