Sukob koji doveo do otvorene mržnje Srba i Bošnjaka Proglašenjem aneksije 7. oktobra 1908. godine Bosna i
Hercegovina je i formalno poslije 445 godina prestala biti dio Osmanskog carstva. Čin aneksije naročito je imao negativan odraz na Bošnjake, ali i na Srbe, dok su se Hrvati obradovali jer je jedna katolička sila u potpunosti preuzela vlast nad BiH. Sam čin potpunog preuzimanja vlasti nad BiH bio je odraz velike političke krize u koju je zapalo Osmansko carstvo uslijed pojave Mladoturskog pokreta koji je težio uvođenju parlamentarnog života i umanjenju sultanovih ovlasti. Tešku situaciju u Osmanskom carstvu nastojale su iskoristiti i novoformirane države na Balkanu (Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka) koje su formirale Balkanski vojni savez sa ciljem da u potpunosti potisnu Osmanko carstvo sa Balkana te da se na račun nekada moćnog carstva teritorijalno prošire. Rat koji je trajao od oktobra 1912. do maja 1913. godine rezultirao je teškim porazom Osmanskog carstva i poptunim gubitkom balkanse teritorije, sa izuzetkom evropskog dijela Istanbula. Nadanja Austrougarske da je Osmansko carstvo dovoljno jako da se obračuna sa zemljama Balkanskog saveza, koje su protiv Osmanlija i povele Prvi balkanski rat i očekivanja Osmanskog carstva da će se evropske sile direktno umiješati u rat, nisu se ostvarile što je znatno utjecalo na brz i težak poraz.
Crnogorsko i srbijansko osvajanje prostora Novopazarskog sandžaka, utjecalo je na etničku strukturu stanovništva sa obje strane austougarsko – osmanske granice, koju su uglavnom činili muslimani – Bošnjaci. Odlazak Osmanlija sa tog prostora Bošnjaci su doživjeli kao svoj poraz i tešku tragediju. Dodatno kolebanje među bosanskohercegovačkim stanovništvom nastupilo je u novembru 1912. godine kada je srpska vojska izbila na Jadran. To je dovelo do krize u odnosima Zemaljske vlade u Sarajevu i srpskih poslanika. U deklaraciji koju su tim povodom objavili 16. novembra srpski poslanici u srpskoj štampi stajalo je: “Izjavljujući bratske osjećaje i svoje divljenje braći u kraljevinama Srbiji i Crnoj Gori, članovi bosanskohercegovačog sabora čine ovim svoju svetu dužnost uvjereni da tijem daju najvjerniji izražaj današnjih osjećanja cijelog srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.” Osim toga došlo je i do srpskih antiaustrougarskih demonstracija u Sarajevu uz parole “Dolje Austrija! Živio kralj Petar!” Kao odgovor Vlada je podržala protivdemonstracije u dijelovima grada gdje su Bošnjaci bili većina. Ovakvo stanje dovelo je do zaoštravanja odnosa između vlasti i srpskog stanovništva u BiH, ali i među bosanskohercegovačkim narodima.
Međuetničke tenzije najviše su izražaja imale između Bošnjaka i Srba. Većina bosanskih Srba je sa oduševljenjem pozdravila srpske pobjede protiv Osmanlija. Kod Bošnjaka je bilo promjenjivo – dok je jedna grupa izražavala solidarnost sa Osmanskim carstvom, šaljući dobrovoljce u osmansku vojsku (najveća grupa je poslana u oktobru 1912. godine), te sakupljajući novčane i druge priloge za vojsku, druga grupa, naročito ona vezana za akademski sloj društva, stajala je i podržavala srpsku i crnogorsku vojsku, a čak su poslali i dobrovoljce koji su se borili u redovima srpske vojske. Nakon novembarske krize, izazvane slanjem pamfleta podrške srpskoj i crnogorskoj vojsci od strane srpskih poslanika u bosanskohercegovačkom Saboru, austrougarske vlasti su nastojale normalizovati politički život i obezbijediti neometan nastavak rada Sabora. Međutim, procesi su nezaustavljivo krenuli u suprotnom smijeru. Srpska opozicija u Saboru je bila sve bučnija. U Saboru se pojavila kriza o jezičkom pitanju, tačnije da se srpskohrvatski jezik uvede u upravu, a intenziviran je i pritisak srpskih poslanika na podršku otkupu kmetskih selišta od strane zavisnog stanovništva.
Nastojeći pronaći povoljan izlaz, austrougarska politika je formirala carinsku uniju sa Srbijom i Crnom Gorom, čime se nastojalo onemogućiti ujedinjenje Južnih Slavena u jednu državu. Kako ovaj čin nije donio željene rezultate, nego je još više produbio jaz među državama i stanovništvom, pristupilo se militarizaciji BiH, odnosno mobilizaciji rezervnih trupa i slanjem njih na granicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Također, formiran je žandarmerijski odred tzv. “Šućkori”, koji su bili sačinjeni isključivo od Bošnjaka i Hrvata. Odred “Šućkora” je u periodu od 1912. do 1918. godine počinio niz strašnih nedjela nad srpskim stanovništvom istočne Hercegovine i Podrinja. Bez sumnje rat je najviše odraza imao na Bošnjake. Propast Osmanskog carstva i islamske civilizacije koja je bila dio njih samih, Bošnjaci su doživjeli kao gubitak vlastitog identiteta. Propast Osmanskog carstva u Prvom balkanskom ratu zbližila je Srbe i Hrvate. Naime, kada je srpska vojska izbila na Jadransko more kod Drača u Albaniji, jedna grupa od oko 500 Srba i Hrvata priredila je 16. novembra 1912. godine manifestaciju na sarajevskim ulicama kao znak podrške balkanskim saveznicima. Međutim, već narednog jutra oko 3 000 Bošnjaka se uputilo prema Konaku demonstrirajući protiv balkanskih saveznika. Svjesni da su prepušteni sami sebi i da Osmansko carstvo više nije u blizini, grupa bošnjačkih intelektualaca je konačno otvoreno rekla da je jedini izlaz za Bošnjake prihvatanje evropskog načina života. Takvu poruku je “Muslimanima na Balkanu putem lista “Vakat” 2. januara 1914. godine poslao Šerif Arnautović.
Balkanski ratovi imali su obilježje i vjerskog rata. Naime, brojno muslimansko stanovništvo Sandžaka protjerano je, ubijeno ali i pokršteno, dok su njihova imanja spaljena. Ta zvjerstva imala su zastrašujuće efekte i bila su jedan od glavnih razloga bježanja Bošnjaka sa prostora koje su zauzele vojske balkanskih saveznika. Jedan broj njih, koji se dolaskom austrougarske vlasti iz BiH iselio na prostor Novopazarskog sandžaka, sada se vratio u BiH. U BiH se vratio i jedan broj Bošnjaka koji su se iselili na prostor Makedonije i Albanije. Preko Soluna u Trst, a odatle željeznicama u BiH se u periodu od novembra 1912. do maja 1913. godine vratilo oko 5 000 osoba. Sredstva koja su bošnjački političari u Saboru nastojali obezbijediti za povratak izbjeglica, često su blokirana od strane srpskih poslanika, što je dodatno zaoštrilo političke odnose u BiH. Sve veća kulminacija krize, posebno nakon Skadra, dovela je do uvođenja vanrednih mjera. Naime iz straha od reakcije srpskog naroda u BiH, uvedene su iznimne mjere. Zemaljski poglavar Oskar Potiorek je 3. maja 1913. godine izjavio da se privremeno suspendira osam najznačajnijih Ustava i da se izdaju novi propisi, kojima se ograničava kretanje i promet stranaca, proizvodnja, prodaja i nošenje oružja i municije, sva građanska lica se stavljaju pod vojno – sudsku vlast, pooštrava se krivični postupak, ograničava se štampa i poštanski saobraćaj i ukidaju se sva srpska privredna, kulturna, prosvjetna, gimnastička i druga društva. Vanredne mjere su ostale na snazi tek 10 dana, pošto se crnogorska vojska povukla iz Skadra.
Ipak, vanredne mjere, iako su trajale samo 10 dana, dovele su do novog narušavanja međuetničkih odnosa. Između ostalog, izazvale su veliko nezadovoljstvo srpskog stanovništva, jer su se oni žalili kako ni nakon ukidanja mjera nije došlo do normalizacije slobode štampe, rada prosvjetnih društava i sl. Time su se Srbi sve više udaljavali od austrougarskih vlasti, što ih je koštalo velikih ljudskih gubitaka u predstojećem Prvom svjetskom ratu. Na taj način su balkanski ratovi posijali novu klicu mržnje među narodima u BiH i doveli do još težeg rata koji je koštao i Bošnjake koji su ginuli za tuđe interese širom evropskih ratišta. bosnae.info