Kako je Drugi svjetski rat spriječio potpuno iseljavanje Bošnjaka. Potpuni kolaps Osmanskog carstva na Balkanu, nakon
Prvog balkanskog rata 1912. godine, doveo je do novih odnosa unutar i između država na Balkanu, što se odrazilo i na etnički aspekt. Bošnjaci u Bosni i Hercegovini su još ranije, 1878. godine kada je otišla osmanska a došla nova austrougarska vlast, doživjeli prisilni preobražaj iz jedne tradicije i kulture u potpuno drugu što se drastično odrazilo na njihove poglede. Društvo naroda je nakon okončanja Prvog svjetskog rata 1918. godine nastojalo omogućiti regulisanje etničkih odnosa unutar i između država, koje se temeljilo na dva principa. Prvi se svodio na preseljenje stanovništva sa ciljem povećanja procenta većinskog naroda u ukupnom stanovništvu neke države i drugi koji je podrazumijevao definisanje autonomnog statusa manjinskih zajednica u određenom broju evropskih država.
Bošnjaci, pa i ostali narodi na Balkanu koji su bili dio islamske vjere, predstavljali su problem za nemuslimanske države na tom prostoru. Formiranjem monarhističke Jugoslavije nakon Prvog svjetskog rata Bošnaci su se našli na marginama društva ali i u grupi kojoj je bio ugrožen život. Prema svjedočenju tadašnjem reisa Džemaludina Čauševića samo u prve dvije godine novoformirane Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca ubijeno je preko 2 000 Bošnjaka, dok je samo u prva dva mjeseca nove vlasti zapaljeno i opljačkano 270 bošnjačkih sela. Ubistva su se mahom dešavala u dvorištima kuća, radnjama, ulici, a razlozi su bili otimanje bošnjačke imovine od strane Srba, a dijelom i Hrvata. Istovremeno režim je vršio i propagandu koja je za cilj imala njihovo masovno iseljavanje na prostor Republike Turske, istićući da je “to njihova domovina i da su oni Turci”. Također, Bošnjaci su prijavljivani i zbog njihovih navodnih zlodjela tokom austrougarske vladavine i na osnovu njih su bivali zatvarani i zlostavljani. Okončanjem grčko – turskoj rata 1923. godine i definitivnom uspostavom savremene turske države na čelu sa Kemal pašom Ataturkom dogovorena je i prva razmjena muslimanskog stanovništva, uglavnom sa grčkih prostora ali dijelom i sa prostora Sandžaka gdje su živjeli Bošnjaci. Broj ukupno deportovanih kretao se između 348 000 i 475 000.
U to vrijeme Bošnjaci su bili na razmeđu dvije opcije – ili da prihvate status građana drugog reda ili da se odesele iz zemlje. Jedna veća grupa odlučila se i na odricanje od bošnjaštva i prihvatanje srpstva i hrvatska kao vlastite nacionalne ideologije. Veliki broj ih se uveliko spremao za napuštanje zemlje i potpuni odlazak. Poseban interes za iseljavanje Bošnjaka u Tursku javio se 1925. godine kada su uspostavljene prijateljske i diplomatske veze Republike Turske i Kraljevine SHS. Ti odnosi su se poboljšali nakon održavanja prve i druge balkanske konferencije 1930. odnosno 1931. godine, te posebno nakon posjete kralja Aleksandra Karađorđevića Turskoj 1933. godine. Turska je 1935. i 1936. godine otvorila vrata muslimanima sa Balkana. Bilo je predviđeno iseljavanje nekoliko stotina muslimana u Tursku, što se uklapalo u balkanska međudržavna dogovaranja. U Srpskom kulturnom klubu su se dogovarale strategije djelovanja srpskog naroda. Tako je Vasa Ćubrilović smatrao da u XX stoljeću budućnost imaju samo one zemlje koje su naseljene vlastitim narodom. Za Bošnjake se smatralo da su vjerska manjina i da će ta činjenica ubrzati njihovo nacionaliziranje.
Dobrim odnosima prethodile su brojne međudržavne aktivnosti. Tako je u Ministarstvu vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije 20. septembra 1935. godine održana interministerijska konferencija, a četiri dana kasnije u Beogradu je Komitet interministerijske konferencije donio Projekat plana o iseljavanju. Ove aktivnosti su rezultirale potpisivanjem jugoslavensko – turske konvencije u Istanbulu 11. jula 1938. godine, o iseljavanju jugoslavenskog muslimanskog stanovništva u Tursku. Po odredbama Konvencije predviđeno je iseljavanje 40 000 porodica sa ukupno 200 000 lica u Tursku. Iseljenici su bili dužni odreći se jugoslavenskog državljanstva. Sporazum o iseljavanju trebao se što prije sprovesti u djelo, a tome je trebalo doprinjeti i otvaranje ambasade Kraljevine Jugoslavije u Ankari 1939. godine. Organizovano iseljavanje trebalo je početi 1. jula 1939. godine i trajati narednih 6 godina. Dogovorena je i odšteta koju bi Jugoslavija plaćala Turskoj od 500 lira po porodici, tj. ukupno 20 miliona lira.
Nema preciznih podataka koliko se tačno Bošnjaka iz BiH i Sandžaka iselilo na prostor Turske, ali se pretpostavlja da je riječ o nekoliko desetaka hiljada osoba. Početak Drugog svjetskog rata i kapitulacija Kraljevine Jugoslavije u Aprilskom ratu 1941. godine obustavila je ovaj proces, koji bi bez sumnje sveo Bošnjake na minimalne procente, kako u BiH tako i u Sandžaku, pogotovo kada se zna da je proces migracije tokom prve dvije godine, koliko je trajao poprimio veliko interesovanje i kod onog stanovništva koje nije bilo predviđeno za iseljavanje u prvom valu. bosnae.info