Kriza povjerenja u vakcine i kriza povjerenja u institucije imaju iste korijene. Nakon vijesti o širenju omikrona,

kao da smo mogli čuti “e jesmo vam rekli” iz krugova javnog zdravstva. Budući da je nova varijanta otkrivena u Južnoj Africi, interesne grupe, WHO i svjetski zdravstveni stručnjaci rekli su da je nova varijanta očekivana posljedica nepravedne raspodjele vakcina. Dok bogate zemlje gomilaju doze, veći dio svijeta nema dovoljne količine da vakciniše svoje građane, navode. Istina je, međutim, da zemlje koje imaju nizak procenat vakcinisanih građana imaju puno veće probleme od ove nepravde.

Južna Afrika, zemlja u kojoj je varijanta prvi put otkrivena, zaista jeste dobila vakcine prekasno, dijelom zato što bogate zemlje nisu donirale dovoljno doza, a farmaceutske kompanije nisu htjele otkriti svoju tehnologiju. U jednom trenutku, Južna Afrika je čak morala izvoziti vakcine Johnson & Johnson koje je proizvela, kako bi se pridržala ugovora koji je potpisala sa ovom kompanijom. Vakcine protiv virusa koji izaziva COVID 19 moraju se čuvati u hladnom prostoru, a budući da u Južnoj Africi nisu sve ceste i prostori za hlađenje pouzdani, ova zemlja se bori sa čuvanjem i transportom doza vakcina koje trebaju dostaviti u udaljena mjesta.

Danas, međutim, Južna Afrika ima zalihe vakcina koje su dovoljne za narednih 150 dana. Sada se suočava sa istim problemom koji muči zemlje diljem svijeta: mnogi ljudi ne žele da se vakcinišu. Južna Afrika je nedavno obustavila nabavku J&J i Pfizer vakcina jer ima više doza nego što može potrošiti. "Imamo dosta vakcina i kapaciteta, ali neodlučnost je izazov", rekao je nedavno za Bloomberg Nicholas Crisp, zamjenik generalnog direktora državnog Ministarstva zdravstva.

Primjer Južne Afrike pokazuju kako je antivakserski pokret postao globalni fenomen u najgorem mogućem trenutku. Gotovo četvrtina Rusa, 18 posto Amerikanaca i oko 10 posto Nijemaca, Kanađana i Francuza "ne želi" da se vakciniše, podaci su ankete koju je Morning Consult ovog novembra sproveo u 15 zemalja. Južna Afrika nije bila dio ovog istraživanja, ali studija urađena prošlog ljeta pokazuje da je Južna Afrika bila jedna od zemalja koje su imale najviši stepen građana koji nisu bili sigurni da li žele da se vakcinišu. Zauzela je otprilike središnje mjesto među afričkim zemaljama u pogledu neodlučnosti građana: oko trećina Južnoafrikanaca je vakcinisana, što je veći postotak od većine drugih afričkih zemalja, ali 22 posto Južnoafrikanaca nije bilo spremno primiti vakcinu protiv COVID 19, prema studiji koja je urađena prošlog proljeća, u poređenju sa samo 4 posto ljudi u Etiopiji i 38 posto ljudi u Demokratskoj Republici Kongo. Malavi i Južni Sudan nedavno su uništili hiljade doza vakcina jer ih neće moći iskoristiti prije isteka roka.

Sjedinjene Američke Države ne bi trebale kriviti Južnu Afriku – ili bilo koju drugu naciju – za sumnju koja se javila u pogledu vakcina, niti bi trebala obustaviti slanje vakcina tamo gdje su one potrebne. Dostupnost vakcina je ključna. Međutim, neodlučnost građana kada trebaju da donesu odluku da li će se vakcinisati ili ne gorući je problem u svijetu. Nove varijante mogu se pojaviti gdje god veći dio populacije nije vakcinisan. (Zapravo, moguće je da se omikron varijanta pojavila negdje drugo, te da je samo otkrivena u Južnoj Africi, jer ova zemlja ima napredne laboratorije koje vrše sekvenciranje genom virusa.) “Da su sve osobe starije od 18 godina u svijetu imunizirane sa barem jednom dozom vakcine protiv COVID-a 19, do omikron varijante možda ne bi ni došlo”, rekla mi je Noni MacDonald, vakcinologinja univerziteta Dalhousie u Novoj Škotskoj. Neka istraživanja pokazuju da je neodlučnost zapravo prisutnija u bogatim zemljama, pa su zapravo šanse iste da će virus evoluirati u neki užasni novi oblik u tijelu nevakcinisanog Amerikanca, Kongoanaca ili Rusa.

Ako donosioci odluka žele umanjiti štetu koju će donijeti omikron i buduće varijante, morat će se potruditi da bolje razumiju zašto građani odbijaju da se vakcinišu. Problem tako složen sigurno ima mnogo uzroka, ali istraživanja pokazuju da ga pokreće jedan temeljni instinkt: nedostatak povjerenja. Da bi se prevladao ovaj problem, neophodno je raditi na izgradnji povjerenja građana – u nauku, lidere, ali i jednih u druge. Kriza povjerenja u vakcine i narušen odnos institucija i građana imaju iste korijene.

Širom svijeta ljudi se osjećaju iznevjereno i napušteno. Oni su izgubili povjerenje u svoje vođe. Napadaju svoje vlade i zdravstvene radnike, a u nekim slučajevima to rade tako što odbijaju da se vakcinišu protiv COVID-a 19.

Populizam, politički izraz tog nepovjerenja, usko je povezan sa nepovjerenjem u vakcine. U studiji iz 2019. godine, Jonathan Kennedy, sociolog koji radi na Univerzitetu Queen Mary u Londonu, otkrio je značajnu povezanost između postotka ljudi koji su glasali za populističke stranke i postotka onih koji vjeruju da vakcine nisu važne ili učinkovite. Ranija istraživanja su na sličan način otkrila da populisti diljem svijeta češće vjeruju u teorije zavjere kada je riječ o temama kao što su vakcinacija i globalno zagrijavanje. “Nepovjerenje prema vakcinaciji i politički populizam vođeni su sličnom dinamikom: izraženim nepovjerenjem u elite i stručnjake”, piše Kennedy. U politici se populizam manifestuje u vidu podrške za osobe i stranke koje nisu mainstream, poput Donalda Trumpa ili UKIP-a. Ali populizam se može ispoljiti i u drugim sferama. “U javnosti raste nepovjerenje i bijes prema doktorima, ali i prema farmaceutskim kompanijama. Medicinski populizam je neinformisani skepticizam”, rekao mi je Kennedy.

Medicinska literatura otkriva jasnu vezu između neodlučnosti građana da se vaksinišu i nepovjerenja prema farmaceutskim kompanijama, dužnosnicima i zdravstvenim radnicima, što je prisutno čak i među redovima samih zdravstvenih radnika. Studije i ankete, koje su u posljednje dvije godine sprovedene u brojnim zemljama, ukazuju da ljudi koji ne žele primiti vakcinu protiv COVID-a 19 češće glasaju za politički “ekstremne” stranke i ne vjeruju vladi, te svoje nepovjerenje pripisuju tome što ne žele da se vakcinišu. Anketa nedavno sprovedena u Njemačkoj pokazuju da je polovina nevakcinisanih ispitanika glasala za krajnje desničarsku populističku stranku, Alternative für Deutschland (Alternativa za Njemačku), na nedavnim izborima. Antivakserski pokreti su također najprisutniji u populističkim dijelovima Austrije, Francuske i Italije.

U Južnoj Africi nepovjerenje prema vakcinama zastupljenije je među bijelcima nego među crncima, iako je većina bijelaca vakcinisana, vjerojatno zbog toga što su im vakcine dostupnije, pokazalo je istraživanje sprovedeno u augustu. Neki bijeli Južnoafrikanci nemaju povjerenje u vladu zemlje, koju predvode crnci. Južnoafrikanci prate američke objave protiv vakcina na društvenim mrežama, većinom WhatsAppu i Facebooku, uključujući video snimke Tuckera Carlsona i internetske mimove o Tonyju Fauciju, kaže Eve Fairbanks, novinarka iz Johannesburga koja radi na The Inheritors, knjizi o Južnoj Africi. Grupa koja predstavlja bjelačku manjinu koja govori afrikaans, AfriForum, nedavno se izjasnila da je protiv obaveznog vakcinisanja. “Osjećam da postoji određeni stav, neka vrsta osjećaja marginaliziranosti među bijelim Južnoafrikancima”, rekla je Fairbanks. “Jedan od najvećih gubitaka za bijele Južnoafrikanci nakon okončanja rasne segregacije nije bio materijalne prirode, već gubitak statusa.” Među crnim Južnoafrikancima, skepticizam prema doktorima proizilazi iz činjenice da su argumenti za aparthejd često bili ukorijenjeni u pogrešnim, ali navodno "naučno" utvrđenim razlikama među rasama.

Iako su mnogi faktori pridonijeli eroziji povjerenja u vladu i nauku, Kennedy je posebno istaknuo jedan: kako se poslijeratni narativ optimizma i napretka nije obistinio za sve ljude, neki su postali sumnjičavi i ogorčeni. "Postoji veliki broj stanovništva koji nije imao ekonomske koristi od globalizacije", rekao je. “Postoji puno ljudi koji se osjećaju sve više obespravljenima politikom; osjećaju se kao da su glavni političari ravnodušni i da ih nije briga za njih." Populizam i antivakserski pokreti, dakle, "predstavlja svojevrsno odbacivanje ovog narativa o civilizacijskom napretku... To je kao vrisak bespomoćnosti."

Niti jedna druga zemlja na svijetu ne oslikava bolje ulogu povjerenja za (ne)uspjeh imunizacije od Rusije, u kojoj veliki broj građana ne želi da se vakciniše. Uprkos činjenici da je njihova vakcina, Sputnik V, bila jedna od prvih u svijetu, samo 40 posto Rusa je vakcinisano. Ruski antivakserski pokret broji značajan broj aktivista, komunista i nekih ličnosti iz Ruske pravoslavne crkve.

Rusija, i Istočna Evropa općenito, ima izuzetno nizak nivo povjerenja u institucije: svaki treći stanovnik Istočne Evrope ne vjeruje zdravstvenom sistemu, u poređenju sa svakim petim stanovnikom Evropske unije. Rumunija i Bugarska također su vakcinisale samo mali dio svoje populacije, uprkos velikom broju vakcina koje imaju, dijelom zbog toga što stanovnici bivših komunističkih zemljama većinom nemaju povjerenje u zdravstvenu zaštitu. “Ostavština sovjetskog zdravstvenog sistema je kompleksna birokratija”, kaže Elizabeth King, profesorica zdravstvenog ponašanja na univerzitetu Michigan koja je proučavala Rusiju. “Višerazinski birokratski sistem narušava povjerenje građana u zdravstvo, uključujući i vakcinaciju.”

Rusija također širi nepovjerenje prema vakcinama i van granica svoje zemlje pomoću stranica i internetskih trolova koje plaća vlada. Ruske državne novinske agencije su “radosno izvijestile javnost o svakoj komplikaciji i smrti koja se dovodi u vezu sa vakcinama koje su proizvele BioNTech-Pfizer, Moderna i AstraZeneca i likovale zbog svake prepreke koja se javila tokom njihove proizvodnje. U međuvremenu, ruska međunarodna televizija RT hrani zapadnu publiku antivakserskim teorijama zavjere, poredeći zatvaranja i druge vrste ograničenja sa nacističkom okupacijom i aparthejdom”, napisao je ruski novinar Aleksej Kovaljev za Foreign Policy. Ruski internetski trolovi godinama su širili objave protiv vakcina na društvenim mrežama, nadajući se da će to posijati sjeme razdora u SAD-u. Tokom pandemije, njemački kanali Russia Today promovisali su skepticizam spram vakcina, maski i zatvaranja. U jednom trenutku ruska vlada se čak služila i lažnim vijestima kako bi narušila povjerenje u Pfizer vakcine, objavio je The Wall Street Journal.

Okolnosti specifične za Rusiju doprinose nepovjerenju u vakcine u ovoj zemlji: Rusija ima višegodišnju tradiciju narodne medicine, što možda dozvoljava skepticima da vjeruju da postoje alternative vakcinaciji. Sputnik V napravljen je brzo, a javno nije bilo dostupno mnogo podataka, zbog čega brojni nisu imali povjerenje u ovu vakcinu, a vlada ruskog predsjednika Vladimira Putina često je izlazila sa kontradiktornim i zbunjujućim izjavama o stvarnoj situaciji kada je riječ o pandemiji. Nakon vijeka maltretiranja, fatalizam prožima Rusiju, a nekim Rusima više nije važno da li će se zaraziti koronavirusom ili ne. Judy Twigg, profesorica globalnog zdravlja na univerzitetu Virginia Commonwealth koja se fokusirala na izučavanje Rusije, rekla mi je da se često susreće sa argumentima Rusa poput: "Ovo je samo još jedna u dugom nizu katastrofa koje pogađaju našu zemlju" ili "Što treba da se desi, desit će se, a sve je uvijek svakako grozno.” Čini se da i ljudi van Rusije sve više dijele iste osjećaje prema svojim zemljama.

Vraćanje povjerenja u institucije težak je poduhvat. Najjednostavniji korak koji vlade mogu odmah napraviti jeste olakšati pristup vakcinama i znanju o njima. Zemlje u razvoju uglavnom nisu imale novca za ulaganje u interesantne reklamne kampanje za vakcine. "Koliko su informacije koje su dostupne o vakcinama kvalitetne i koliko su vakcine dostupne, čini veliku razliku za prihvaćanje vakcina unutar društva", rekla je MacDonald.

Iako neke zemlje sa niskim dohotkom trenutno imaju adekvatan broj doza, činjenica da su bili primorani da čekaju na njih, dok je ostatak svijeta plivao u vakcinama, navodi njihove građane da imaju izražen skepticizam. “Ako ne možete imati ono što biste trebali imati, ponekad to racionalizirate govoreći da vam ne treba”, kaže Saad Omer, direktor Yale instituta za globalno zdravlje.

Na kraju, vraćanje povjerenja u medicinu i vakcine svodi se na iznimno dosadan ali iznimno nužan zadatak pravilnog finansiranja javnog zdravstva, čak i kada ne bjesni pandemija. Afričke zemlje su se borile da vakcinišu ljude sa dozama koje imaju, jer je klinika malo, a zdravstvena radna snaga je ograničena. Ponekad se čak i politički populizam može prevladati ako je sistem javnog zdravstva jak: Brazil, gdje je povjerenje u Sistema Único de Saúde (Ujedinjeni zdravstveni sistem) visoko, ima izvrsne rezultate u imunizaciji uprkos tome što ima populističkog vođu. Brazilci povjeravaju SUS-u svoje živote, pa mu vjeruju i kada je riječ o vakcinama.  Autorica: Olga Khazan, The Atlantic               S engleskog prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba