Kao što naša generacija nije znala za “pubertetske probleme”,
tako one nisu znale za stres. Dobro ili loše raspoložene, išle su dalje. Nane, nene… Često o njima razmišljamo i o tome kako su uvijek djelovale smireno, s blagim pogledom u očima, kako se nisu žalile ni na šta i nisu non-stop izbezumljeno jurile negdje gdje je “nešto hitno”. Doduše, nismo bili svjedoci godina kada su najviše radile i najintenzivnije živjele, ali smo sigurni da nisu poznavale ovaj stres s kojim se mi danas srećemo. Zašto?
Bombardovanje informacijama: Živjele su uglavnom u vrijeme jednog TV kanala, dnevnih novina, časopisa bez golotinje, nasilja i raznih prostakluka, bez kriminalaca heroja. I da su htjele nisu imale odakle da se informiraju u svakom trenutku, o nesrećama i užasima na cijeloj planeti. Njihovi izvori informacija bile su komšinice, uz jutarnju kahvu, kockicu šećera, slatko i vodu. Ponekad i sa malo šlaga u kafi ali onda nije bilo gledanja u šolju. Komunicirale su oči u oči, teme su bile one koje nisu došle na jutarnje druženje i okolina. Da, i cijene u prodavnicama, ali su bile zaštićene od akcija i sniženja sa lažne cijene na onu koja je bila do jučer, pa ko se upeca upecao se, nisu se osjećale pokradeno i prevareno, piše Cdm.me.
Nisu znale šta nemaju: Njima je malo bilo dovoljno, nisu znale koliko toga nemaju, a kako je industrija u cijelom svijetu bila znatno manje razvijena nego danas, nisu ni mogle biti sluđene izobiljem. Decenijama su kupovale iste čarape, isto upakovanu kafu, nije kao danas na rafovima bilo sto vrsta kolača, nisu morale poslije prvog pranja da krpe odjeću poznatog brenda već su imale svoje krojače a znale i same da šiju jednostavnije stvari.
Padale su i znale su da ustanu: Kako je bilo njima, tako je bilo i ostalima. Preživjele su razne strahote, ali su preživjele. Od kukanja i žaljenja vajde nema, znale su da ne smiju da pokleknu pred nedaćama i da moraju da grade život iznova. Narod je u minulim vijekovima tako i opstajao, poslije svih ratova uzdizao se iz pepela s pogledom u budućnost i radom.
Jednostavnost postojanja: Nisu bile učene, ali nisu imale problem s tim. Nisu znale da mogu biti više od “običnih” domaćica, umjele su da heklaju, štrikaju, vezu, šiju, same su mijesile i ukrašavale torte, spremale zimnicu… nalazile sebi posao po cijeli dan, bez vremena za nerviranje i razmišljanje o smislu života. Živjele su i rasle okružene prirodom koju su poštovale i znale da iskoriste, i nisu znale da mogu da “pobjegnu” od toga. Živjele su u gradu, ali grad tada nije bio tako nervozan i nevaspitan, znale su da će im u autobusu neko ustupiti mjesto, da ih neće gurati na ulici ako su spore, da će im pomoći ako im pozli. Vjerovale su u to da će onaj ko radi ono što ne smije biti kažnjen, da se ko radi – ne boji gladi, da svakog stigne njegova kazna, da je pred njima i nama bolje sutra. Nebitno koliko su ta vjerovanja bila realna, za njih jesu. Najgore je kad čovjek izgubi nadu i snove.
Mi smo imali vremena: Njihovi nasljednici se nisu satima zaglavljivali u saobraćaju, radili su i bili plaćeni redovno za to, nisu ih zatrpavali lošim vijestima. Imali su vremena za nedjeljne ručkove i poslijepodnevnu kafu ili čaj uz kolače, a unuci su im pričali o igranju ispred kuće, bez kuckanja u mobilne telefone.
Nisu znale za riječ stres: Kao što moja generacija nije znala za “pubertetske probleme”, tako one nisu znale za stres. Dobro ili loše raspoložene, išle su dalje. Apropo puberteta, majke su u našoj generaciji govorile: Uzmi taj usisivač i sredi svoju sobu odmah, da smiriš taj pubertet! Ili: Samo ti budi u pubertetu, ali prvo operi sudove! Mi danas imamo milion “opravdanja” za razne promjene u nama i na nama, i imamo podršku za te promjene. Pa ponekad u tim opravdavanjima i pretjeramo, ne idemo napolje jer je hladno, pijace su nam daleko, nemamo gdje da se parkiramo… a one niti su vozile, niti im je bio problem da pješače. Možda su vaše nane, nene, bake ili prabake bile drugačije, a možda su bile slične ovima. U jedno smo sigurni, da su bile znatno smirenije i opuštenije od vas. Radiosarajevo.ba