Neki čovjek je došao Ebu Zerru, radijallahu anhu, i pitao ga o vjerovanju ili imanu, pa mu je on proučio ajet:
”Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.” (El-Bekara, 177.)
Čovjek je rekao: ”Nisam te pitao o dobročinstvu, već o imanu.” Ebu Zerr, radijallahu anhu, odgovorio mu je: ”Jedan čovjek je došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pitao ga o onome o čemu si ti mene pitao, pa mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio ajet koji sam ja tebi proučio. Zatim je taj čovjek rekao isto ono što si ti meni rekao. Pošto nije bio zadovoljan odgovorom, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: ‘Priđi!’ Kada mu je prišao, rekao mu je: ‘Kada vjernik učini dobro djelo, on se raduje i nada se nagradi za to dobro djelo, a ako učini loše djelo, rastuži se i strahuje od kazne za to loše djelo. Ako te raduje tvoje dobro djelo, onda si ti vjernik (mu'min).”’
Dunjaluk je ahiretska njiva i mi na njemu sijemo, a žetva je sutra na Ahiretu kada se sretnemo sa Allahom, dželle šanuhu. Vjernik (mu'min) je onaj koji kad zasije bilo koje dobro na ovome svijetu, osjeća se sretno i zadovoljno, znajući sa sigurnošću da je s ovim dobrom želio isključivo Allahovo zadovoljstvo i da će se neizbježno sa Njim sresti, te da nema niko da dosljednije ispunjava svoja obećanja i da bolje i ljepše nagrađuje od Allaha.
Također, koga rastužuje njegovo loše djelo i počinjeni grijeh, on je vjernik. A svi smo mi grješnici, i kada bi grijesi imali miris niko ne bi mogao sjediti blizu nas. Stoga, neka je slava i zahvala Onome Koji skriva ono što mrzimo da ljudi vide i Koji objelodani ono što volimo da ljudi vide. Vjernik (mu'min) upadne u grijeh i vidiš ga kako tuguje, kako mu je srce slomljeno, pa požuri da se vrati Allahu: namazom, dovom, istigfarom, dobročinstvom, noćnim bdijenjem u ibadetu i iskrenom suzom. Međutim, bojati se je za onoga koji je počinio grijeh, a nije osjetio tugu i tjeskobu zbog toga, i za onoga koji je nepokoran Allahu, pa pomisli da je Allahova blagost nemoć, i za onoga koji učini grijeh, pa mu ga Allah pokrije, a on ustrajava u grijehu umjesto da se pokaje. Doktor Muhamed Redžeb, rekao je: ”Sinko moj, nije tolika šteta u tvom prvom ili potonjem grijehu, niti u njegovoj veličini ili sićušnosti. Smrtonosna opasnost je pri prvom grijehu zbog kojeg tvoja duša nije patila, niti je tvoje srce bilo žalosno i prazno. Prava šteta je kad zavoliš grijeh i kad ti on postane navika, te kad nakon učinjenog grijeha ne osjećaš potištenost i tjeskobu koja će te odvesti do pokajanja. Sinko moj, kad bismo naše dane dobro pretražili, pronašli bismo mnoge grijehe koji su postali životne navike za koje srca uopće ne osjećaju da su grijeh. Sinko moj, najveća šteta je u onome grijehu koji te opije i omami.” saff.ba