Ali utjeha za sve, koji se boje preglasne molitve mujezina u Kelnu je da još uvijek nema značajnijeg porasta potražnje za čepovima za uši,

kao i da je to pitanje u uređenoj zemlji poput Njemačke, regulisano. „Učenje ne smije biti glasnije od 60 decibela, a naš san tokom noći uspijeva prosječno dobaciti i do 80 decibela”, kažu autori teksta, objavljenog u FAZ-u. 

Frankfurter Allgemeine Zeitung donosi tekst o kelnskoj džamiji sa koje već nekoliko sedmica se čuje glas mujezina. Za konzervativne političare to je povod da podsjete da je Njemačka zemlja sa hrišćansko-jevrejskom, ali ne i muslimanskom tradicijom.

FAZ osvrće se u svom tekstu na intervju Wolfganga Bosbacha za Welt, u kojem ovaj pripadnik stare garde njemačkih demohrišćana (CDU) odbacuje kelnski pilot projekt navodeći kako Njemačka ima “hrišćansko-jevrejsku, ali ne i muslimansku tradiciju”. No, takva priča o idiličnoj hrišćansko-jevrejskoj tradiciji je “prilično jednostrana”, navodi FAZ i pojašnjava zašto. „Jasno je da bi onaj, ko ostavi po strani stotine godina izolacije i pogroma koji su rezultirali krematorijima, mogao biti saglasan sa Bosbachom. Nameće se međutim sumnja da se želi malo poravnati njemačka historija i muslimanima ukazati na mjesto gdje pripadaju… Ali, čežnja za društvom bez muslimana nije samo stvar hrišćana. I jevrejski publicista Henryk M. Broder vidi učenje mujezina u Kelnu kao pucanje brane i upozorava na kapitulaciju pred islamom na rate”, piše FAZ.

FAZ ukazuje kako kelnski pilot projekat ima kritičare i u redovima onih koji imaju muslimansko porijeklo. Tako kontroverzni pisac Palestinac Ahmad Mansour, poznat po proizraelskim i antimuslimanskim stavovima, optužuje Nijemce da su “naivni” u svom odnosu prema džamiji u Kelnu. Mansour kritikuje učenje mujezina jer smatra opasnim što on izgovara rečenice poput “Allah je najveći” (Allahu ekber) i “Dođi na namaz” (hajje ale-s-salah)”.

Autorski dvojac teksta u FAZ-u piše kako je u zemljama njihovog porijekla Pakistanu i Izraelu poziv na molitvu, ezan, svakodnevica i kako se mnoge džamije nadmeću koja će imati najljepši i najglasniji zvuk. Dodaju i kako su tokom posjete Jerusalimu slušali kako se isprepliće glas mujezina sa zvonima sa crkve, ali da svi to ne smatraju lijepom melodijom i da jevrejska radikalna desnica to instrumentalizira u širenju mržnje prema Arapima. FAZ ukazuje kako je 2016. postojala čak zakonska inicijativa da se smanji glasno učenje mujezina, ali da se najveće izrealsko Udruženje za ljudska prava tome “uspješno suprotstavilo”.

Autori teksta također podsjećaju da i u zemljama sa većinskim muslimanskim stanovništvom postoji neslaganje po ovom pitanju i navodi kao primjer Indoneziju, u kojoj je 2015. hrišćanska manjina protestovala protiv glasnog učenja mujezina, kojim se ometaju njihove sopstvene molitve.

U Njemačkoj sve regulisano: Mujezin ne smije biti glasniji od 60 decibela

Ali utjeha za sve, koji se boje preglasne molitve mujezina u Kelnu je da još uvijek nema značajnijeg porasta potražnje za čepovima za uši, kao i da je to pitanje u uređenoj zemlji poput Njemačke, regulisano. „Učenje ne smije biti glasnije od 60 decibela, a naš san tokom noći uspijeva prosječno dobaciti i do 80 decibela”, kažu autori teksta, objavljenog u FAZ-u.

Oni ukazuju da se u cijeloj ovoj diskusiji zapravo radi o ulozi koju vjera ima kod većina i manjina. Podsjećaju i na tužbu oko (ne)ustavnosti krsta u bavarskoj učionici 1995., kada su tri porodice izašle pred sud i dobile spor, nakon čega je krst uklonjen. Pa ipak, tadašnji bavarski premijer je izjavio kako su „krstovi dio Bavarske kao i njena brda i planine”.

“To izlazi iz okvira vjerskih sloboda i postaje pitanje dominacije jedne kulture nad drugom po motu: Mi hrišćani smo ovdje bili prije vas!”, piše autorski dvojac za FAZ ukazujući da sadašnji bavarski premijer Soeder smatra da se “i oni, koji nisu hrišćani ili vjernici, trebaju pridržavati hrišćanskih vrijednosti”.

Iz glavnog grada katkada sa podozrenjem gledaju na Bavarsku jer u Berlinu „važi zakon neutralnosti i državni službenici ne smiju nositi nikakve vjerske simbole”. Pa ipak je i Berlin po ovom pitanju „podjednako malo neutralan kao i ostatak Njemačke”, kaže se dalje u članku FraknfurterAllgemeine Zeitunga.

„Iako je zahtjev za vjerskim pluralizmom poput crkvenih zvona visoko na dnevnom redu, u stvarnosti smo daleko od ravnopravnosti muslimana. No, sa Jevrejima je situacija u međuvremenu drugačija”, konstatuje FAZ i dodaje kako Njemačka, kao svjetski prvak u kulturi sjećanja, slavi novoizgrađene sinagoge po njemačkim gradovima, mada je u 19. stoljeću bilo velikog otpora njihovoj gradnji. No, kako se zaključuje u tekstu, „danas su džamije te, čijoj se gradnji protive veliki dijelovi stanovništva u Njemačkoj”.

Većini muslimana u Njemačkoj svejedno

U članku FAZ-a se dalje navodi da je najveći problem što se njemačke islamske zajednice finansiraju donacijama i novcem iz inostranstva – iz Katara ili Turske, ali da – za utjehu – većina od 3.000 džamija „nije podignuta u gradskim centrima već u industrijskim zonama i pored Uređaja za prečišćavanje vode”. Pa ipak „90 posto imama u Njemačkoj, prema studiji Fondacije Konrad-Adenauer, regrutuje se iz inostranstva, tako da ne morate biti vjernik-musliman, pa da shvatite da obećanje bivšeg njemačkog predsjednika Christiana Wulfa da je ‚islam dio Njemačke‘ još nije ispunjeno”, kao i da cijela ova debata zapravo odvraća pažnju od diskriminacije muslimana. I mada neki to shvataju kao etapnu pobjedu, većini muslimana u Njemačkoj prilično je svejedno uči li mujezin sa kelnske džamije ili ne, kaže se između ostalog u tekstu objavljenom u listu "Frankfurter Allgemeine Zeitung". (SB)