Njemačka kancelarka Angela Merkel nedavno je dala izjavu koja u potpunosti proturječi ulozi Njemačke kao posrednika u rješavanju
problema između Turske i Grčke, rekavši da su sve evropske zemlje “obavezne podržati Grčku”. Ona je u nastavku svoje izjave, rekla: “Sve zemlje Evropske unije moraju stati uz Grčku po pitanju istočnog Mediterana”, da bi s druge strane, kazala: ”Nastojala sam spriječiti eskalaciju napetosti, a to se ponekad može postići samo uzastopnim razgovorima dviju strana. Nije moguće voditi pojedinačne razgovore o raspodjeli ekonomskih zona, a Njemačka tome teži”, tvrdeći da i dalje igra posredničku ulogu.
Međutim, njezina tvrdnja da je za posredovanje između dviju strana u trenutku kada potiče sve evropske zemlje da bez oklijevanja i opiranja stanu uz Grčku, te da se bezuslovno pokore njezinim preporukama, udaljava je od neutralnosti i čini je krajnje pristrasnom u korist jedne, a protiv druge strane. To znači da uloga u kojoj se Angela Merkel pojavila kao posrednik od početka krize nije bila ništa drugo do igra protiv Turske i odvraćanje pažnje od nje, a na račun zalaganja za drugu stranu i davanja više vremena drugoj strani. Na koncu, to ne izlazi iz sfere obmane, lukavštine i laži.
Sada je sasvim jasno da se Turska suočila s kršenjem njezinih prava na Sredozemnom i Egejskom moru, i da su evropske zemlje barem malo poslušale Tursku, s obzirom na to u kojoj mjeri slušaju Grčku, jasno bi vidjele ko je kome prekršio prava. Grčka preko svojih ostrva želi ukinuti gotovo sve turske teritorijalne vode u svoju korist. Grčka želi 40.000 kvadratnih kilometara pomorske jurisdikcije zbog ostrva Meis, koje je samo 10 kvadratnih kilometara širine i izvorno se nalazi u teritorijalnim vodama Turske. Oni žele da Turska ima manje prostora od ostrva Meis i ostalih grčkih ostrva, koja su izvorno smještena na kopnenom području u vlasništvu Turske i protežu se na površini od 2000 km na mediteranskoj obali, uz činjenicu da se ta ostrva nalaze unutar turskih teritorijalnih voda.
Ili ako hoćete, drugim riječima, Turska ne bi mogla zabaciti ribarsku mrežu u svoje teritorijalne vode, kao što pokazuje karta područja pomorske jurisdikcije koju Grčka želi. Jasno je kako riješiti te sporove. Postoji Konvencija Ujedinjenih nacija o pomorskim pravima iz 1982. godine, i s tim u vezi postoje jasne odredbe i nema sumnje da one u potpunosti čuvaju prava Turske. Turska ne traži posebnu privilegiju za sebe od međunarodnog prava, jer Turska nikog ne napada, već se Turska trenutno brani. Nema sumnje da Turska ne postavlja prepreke dijalogu, ali kakav je to dijalog i kakvi će biti njegovi rezultati, kada se on odvija sa stranama koje ne poznaju neutralnost, već se vodi sa jednom stranom bez druge i usvajaju se samo grčke teze i prijedlozi?
Ali u svakom slučaju, navikli smo se na ovu vrstu “dijaloga” ili ”posredovanja” iza kojeg se ne krije ništa osim prevare i lukavštine, i toga smo svjesni. Evo naprimjer kiparsko pitanje, nakon što je jedna strana kiparskog ostrva prešla u Evropu, odmah smo svjedočili evropskom posredovanju i pozivu na dijalog i rješenje, koji nisu bili ništa drugo do ometanje i gubljenje vremena protiv Turske, u zamjenu za potpuno usvajanje uslova grčkog Kipra. Pregovori koji su trajali godinama, a u kojima su evropske zemlje, posebno Njemačka, igrale posredničku ulogu, vidimo da su, s jedne strane bile pristrasne prema grčkom Kipru, a s druge strane postavljale su uvjete Turskoj, i kad ih Turska ne prihvati, njima to bude izgovor da zatvore vrata pregovorima. Evropska unija pokazala je svoje prave namjere po ovom pitanju i potpuno izgubila kredibilitet i nepristranost. Apsurdno je očekivati od nje nepristrasnu i poštenu prosudbu u bilo kojem pitanju.
Izjave njemačke kancelarke, koje su bile vrlo jasne, otkrivaju da je Njemačka žrtvovala principe neutralnosti, oslanjajući se isključivo na veze istorije, kulture i identiteta između nje i Grčke. Te veze počinju u starogrčkoj istoriji, a završavaju se poglavljima križarskog saveza.Ne postoji drugo objašnjenje za ovu fanatičnu pristranost. Njemačka sebe smatra vlasnikom kulturne i filozofske baštine cijele Evrope, za koju se smatra da je bila u drevnoj Grčkoj, a kako bi zaštitila to naslijeđe, ne oklijeva kršiti principe predviđene sporazumima same Evropske unije. Savez na koji Merkel poziva Evropsku uniju da stane uz Grčku, uprkos ovoj očitoj nepravdi, zapravo je križarski savez par excellence.
Kada je 2005. godine pripremljen tekst ustava Evropske unije, Turska se usprotivila klauzuli “Evropska unija je kršćanska unija” i zatražila da se ona izmijeni u “sekularnu”, uprkos suspenziji ustava na određeno vrijeme, a zatim usvajanju termina “sekularizam” umjesto ”kršćanstvo”, unija je i dalje išla u pravcu udaljavanja Turske od nje i dokazivala da iz dana u dan postaje sve više kršćanska. Jasna pristranost u izjavama njemačke kancelarke može se objasniti samo činjenicom da proizlazi iz križarskih motiva i da ti motivi nisu dobar znak, ni za Njemačku, ni za Evropsku uniju. Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić saff.ba