Vuk iz bajke o Crvenkapici nije ništa drugo nego odraz ljudske

sklonosti da se predstavljaju drugačijim nego što jesu kako bi dobili ono što žele. Upravo je to uspio postići Mohammed bin Zayed, iako nije bio prijestolonasljednik i najjači čovjek u Emiratima. Drugim riječima, a u skladu sa pometnutom bajkom, vuk nije nastojao progutati samo Crvenkapicu, već i preuzeti kontrolu nad čitavim vjerskim diskursom, odnosno kroz plasiranje slike o toleranciji i prikrivanjem želje za utemeljenjem vjerskog diskursa koji bi služio njegovoj političkoj orijentaciji. 

Fobija od političkog islama   Mladi princ Mohammed bin Zayed vratio se u Emirate nakon što je završio obuku letenja vojnim i jurišnim helikopterima i skakanja padobranom u Sandhurstu. Njegov povratak je označio početak dugog puta suočavanja s Muslimanskom braćom i minimiziranja utjecaja pokreta političkog islama. S druge strane, radio je na uspostavljanju i pružanju podrške svojoj vlastitoj verziji islama, poput sufizma, na primjer. Bin Zayedov boravak u Velikoj Britaniji imao je značajnu ulogu u oblikovanju njegovih percepcija, pa tako usvaja dosta liberalniji pristup, koji bi se mogao opisati i kao sekularni.Nastoji izgraditi moderno društvo, okupiran mišlju o preuzimanju kontrole, o čemu govore i sistemi za praćenje i špijunažu u koje je Ben Zayed ulagao otkako zna za sebe.

Opsesiju za preuzimanjem kontrole pratila je i želja za dominacijom nad vjerskim diskursom, prema kojem bi se pokornost vladaru trebala iskazivati čak i onda kada je on u krivu.To bi bio bedem koji bi sačuvao poljuljani sistem u emiratu. Stoga je morao početi s razradom nove religije po svojim kriterijima i kriterijima svojih ekspanzionističkih snova, pa čak i ako to bude na srušenim snovima naroda. Arapsko proljeće i uspon struja političkog islama na vlast u nekoliko arapskih regija bili su signal upozorenja za problematični emirat. Takva situacija ga je prisilila da postepeno smanjuje prostor ovim strujama dok ih potpuno ne nestane.

Problematična država pružila je sve što ima, svoje zalaganje, novac i vojnu podršku kako bi se uklonila prva i osnovna prepreka na putu modernosti i radikalnih promjena, a to je politički islam. Američki saveznik Mohammed bin Zayed, koji predvodi pokret gušenja ostvarenja revolucija u arapskoj regiji, prvenstveno se usmjerio protiv svega što je imalo ikakve veze s pokretima političkog islama. Budući da se religija smatra glavnom komponentom arapskih društava, Bin Zayed je nije mogao eliminirati u potpunosti. Međutim, okrenuo se religijskom obrascu koji je potpuno suprotan efikasnim i dinamičnim islamskim pokretima, što smo ranije spomenuli.

Prema tome, usvaja sufijski pravac koji tolerira sve radikalne promjene koje vlasti usvajaju, i čiji diskurs ne izlazi iz političkog okrilja vlasti, bez obzira osjećaju li se tu stegnuto i poštuju li se determinante islamskog zakonodavstva i intencije religijske prakse. Povrh toga, Bin Zayed je pronašao most kojim će društvo udaljiti od utjecaja religije i njene djelotvornosti, što je u skladu s onim na čemu su insistirale Sjedinjene Američke Države u svom pogledu na islam, kada su pokušavale pronaći religijsku misao koja bi se podudarala s njihovim interesima. Tako u sufijama pronalaze svog strateškog partnera u arapskim državama.

Po običaju, Emirati, koji u svemu prate američke tragove ma kud oni vodili, prihvataju američko razmišljanje o islamu i usvajaju strategiju koja bi se mogla nazvati ‘američkim islamom’. Paralelno s podrškom sufizmu, Emirati u islamskoj ljevici pronalaze ideološku i filozofsku liniju koja doprinosi potkopavanju aktivne islamske misli. To su utjelovili kroz organizaciju ‘Mominoun Without Borders’ kako bi sufije i islamski ljevičari postali dva Bin Zayedova krila za razmontiravanje mreža aktivnog islama i uništenje njihovih resursa kroz formiranje novog diskursa koji bi koristio ekspanzionističkim interesima Emirata te bio kompatibilan s američkim usmjerenjem. Navedeno bi se temeljilo na pristupu uništavanja takozvanog političkog islama.

Kada je riječ o islamskim ljevičarima (koji sebe nazivaju progresivnim islamistima) i strujama modernizma, Cheryl Benard kaže: “Ideološki posmatrano, modernisti su najbolja i najpouzdanija skupina za prenošenje poruke razvoja i širenja demokratskog islama. Međutim, na terenu rade pod pritiskom brojnih prepreka koje slabe njihovu efikasnost.” Da bi se izbjegla ta slabost, potrebno je stvoriti sufijskog pomoćnika tolerantnog prema islamu kojeg želi Amerika. To jasno pokazuje da postoji preklapanje Bin Zayedove i vizije Sjedinjenih Američkih Država. Bin Zayed je bio u prilici da ovu posebnu verziju religije promovira unutar države, što se podudara s onim što naziva “nacionalnim interesom” za uspostavu “tolerantnog” vjerskog diskursa, kako ga je opisao. Takav diskurs bi se poklapao s ishodima njegovog ekspanzionističkog projekta izvan granica države, imajući u vidu Bin Zayedove težnje da ovu ideju proširi na međunarodnom i regionalnom nivou. To je vrlo slično američkom opravdanju za invaziju na Irak pod krinkom širenja demokratije.

Prevratničke namjere Emirata   U središtu ostvarenja Mohameda bin Zayeda u njegovom neprijateljstvu prema političkom islamu, koje nije bilo ograničeno samo na intelektualno, nego doživljava i svoju ekspanziju kroz uništenje snova naroda, primjenjivana je poznata ruska teorija: “Ono što ne možeš ostvariti silom, možeš ostvariti upotrebom veće sile.” Međutim ruska teorija prema receptu “šefa” Bin Zayeda sadrži sljedeće sastojke: “Što ne možeš ostvariti novcem, možeš učiniti s više novca, kao i s više oružja.” Bin Zayed imao za cilj sprovesti ovu ideju kroz podršku vojnom udaru u Egiptu protiv izabranog predsjednika Mohameda Mursija i podršku snagama Khalife Haftera u Libiji, koje se smatraju dijelom režima Muamara Gaddafija, protiv kojeg su se Libijci pobunili.

Također, prestolonasljednik se od početka sirijske revolucije drži simbola Bashara al-Assada zbog zabrinutosti da bi moglo doći do uspona islamske političke elite koja bi ponovo oživjela veliki strah Emirata. Ni Jemen se nije spasio ovih Bin Zayedovih opsesija, pa tako šalje ogromne snage u ovu državu u svojim nastojanjima da podijeli veliki Jemen, kroz podršku separatistima u južnom dijelu države. Ista je situacija i u Tunisu, gdje je došlo do uspona pokreta Nahda nakon izbijanja Arapskog proljeća, prve žeravice revolucija arapskog naroda. Također, Bin Zayed nije zaboravio ni svoju glavnu kartu – približavanje Izraelu, u svojim težnjama da okonča palestinsko pitanje i podrži takozvani ‘dogovor stoljeća’.

Blokada Katara je bila samo još jedna u nizu fobija emira vojnih prevrata. Preko svog ministra vanjskih poslova Abdullaha bin Zayeda poslao je poruku da je blokada Katara rezultat političkih stavova ove države koji podržavaju terorizam… Da, poštovani čitatelju, terorizam je ovdje, po mišljenju Bin Zayeda, politički islam u cijelosti koji treba uništiti. Bin Zayed se ne zadovoljava samo time. Hapšenja unutar države bila su stalna praksa sigurnosnih snaga koja se nije prekidala, a nema sumnje da će se nastaviti provoditi i dalje protiv bilo kakve islamske manifestacije izvan tokova koje vlasti žele.

Bin Zayed smatra kako je ova skupina glavna opasnost koja se pojavljuje kao prepreka na njegovom putu ka modernizaciji i reformama. U biti, to je prijetnja njegovoj vlasti. Od otkrivanja nafte u Emiratima, jačaju korijeni Bin Zayedove mržnje koja postaje sve izraženija prema islamu i svemu onome čemu islam vodi. Situacija je bila pod kontrolom sve dok Bin Zayed nije odlučio da se bilo koji planirani projekat modernizacije mora provoditi dalje od reformista, nikako zajedno s njima. Smatrao ih je preprekom pred kulama, tunelima i modernizacijskim procesima koji moraju biti praćeni i društvenim promjenama u smislu intelektualne transformacije prema Zapadu.

Islamiste je vidio kao svoje prve neprijatelje, s obzirom na to da se njihova ideologija i organizacija razlikuju od percepcija i teorije o životu, politici i društvu koje zastupa država.Mržnja je rasla i postajala sve izražajnija, do te mjere da je Sir John Jenkins, bivši britanski ambasador u UAE-u, izjavio kako “nema nikog na svijetu da toliko mrzi Muslimansku braću i žali da ih se riješi poput Mohameda bin Zayeda”. U skladu sa ovim imperijalnim opsesijama koje se mogu ostvariti samo na uništenju protivnika, pa čak i onih imaginarnih, prestolonasljednik je, još od svojih prvih dana, donio odluku da usvoji svoju specifičnu percepciju islama.

Prema toj percepciji, vjera treba biti ograničena isključivo na džamije i donekle neefikasna i bez utjecaja na javni život.Taj model bi se trebao nametnuti i državama u regiji, čak i onima koje rade suprotno usmjerenju svojih naroda, što bi odgovaralo ciljevima Bin Zayeda i američke administracije.         Izvor: Al Jazeera Balkans