Petak je džumade-l-ukhra 18, 1443/januar 21, 2022. Pred džumu-namaz, prijatelj mi posla objavu Muderrisa Nezima Halilovića i odgovor

Elmedina Konakovića na njegovu objavu.  Pročitah u jednom dahu obje objave i zaključih da Bošnjaci imaju potrebu da međusobno razgovaraju – debatiraju.  Razložno i kulturno da razmjenjuju mišljenja o bitnim pitanjima za naciju i državu makar se skroz ne slagali u nekim detaljima ili nijansama. 

Rekoh, Muderris Halilović, bosanski gazija i Konaković, artikulirani političar, mogu Bošnjacima biti primjer kako se vodi dijalog bez napetosti i vrijeđanja, gdje se međusobno uvažava osjećaj srca i rezon razuma.  Ne želim biti ni kadija ni sudija, ali imam potrebu da kažem da su mi obojica, i Muderris Halilović i Konaković, u srcu i na umu. Možda mi je Muderris više u srcu neka na umu, a Konaković više na umu nego u srcu.   U stvari, nema svjesnog i savjesnog Bošnjaka kojem Muderris nije ostao u srcu kao svijest i savjest vjere i nacije.  I nema Bošnjaka koji nije uvjeren da Muderris kad govori, govori iz duše i srca. Srce ima osjećaj, a razum ima rezon, koji se napaja iz duše i srca, ali ne uvijek i ne kod svakoga.  Pa, ipak razum ne može uvijek u potpunosti shvatiti osjećaj srca.

Jer srce je jače od razuma u formiranju stava o bitnim životnim, moralnim i, naravno, političkim pitanjima.   Srce ne mora uvijek pratiti razum, koji se ne smije udaljavati od srca. Razum, nažalost, ima moć da udalji od srca ono što srce voli ili da približi srcu ono što srce ne voli. Konaković mi je na umu zato što je 2011. god. hrabro i odlučno stao u odbranu prava djece na vjeronauku kada je SDP-eov ministar Emir Suljagić zaprijetio ukidanjem vjeronauke u školama Sarajevskog kantona. 

Uradio je to Konaković u ime SDA-a sa osobnim uvjerenjem da je to ispravno unatoč nekim glasovima čak i iz IZ-e (M.S. i DŽ.H.), koji su podržavali ukidanje vjeronauke u školama.  Otuda mi je Konaković na umu kao borac za duhovne vrijednosti Bošnjaka.  Iz javne debate između Muderrisa Halilovića i Konakovića može se razumjeti da su razlike ili neslaganja među Bošnjacima razlike srca, koje osjeća naciju i razuma, koji misli državu. 

Drugim riječima, srce prihvata i ono što nije uvijek logično, dok razum odbija prihvatiti što se logički ne može braniti.   Teško je ovdje biti kadija pa kazati da je srce važnije od razuma ili da je razum važniji od srca. Važni su i srce i razum. Nema nacije bez zajedničkog snažnog osjećaja, niti ima države bez zajedničkog zdravog razuma.  Muderris Halilović podsjeća Konakovića na važnost osjećaja za vjeru, naciju i državu, a Konaković podsjeća Muderrisa Halilovića na logiku razuma, koji ne prihvata korupciju.

Naravno, to isto misli i Muderris, ali njegov osjećaj srca nadjačava njegov racionalni zaključak, na isti način kao što i Konakovićev razum potiskuje osjećaj srca kako bi opravdao svoje prisustvo u „trojci“, koja često vrijeđa osjećaj srca kod Bošnjaka.  Odmah da kažem onima, koji misle da nije moje da se bavim ovim sitnim pitanjima dvojice Bošnjaka od srca za naciju i razuma za državu – da im kažem da se od naizgled sitnih pitanja dolazi do krupnih rješenja za naciju ako nacija ima srce koje osjeća i um koji misli. 

Bavim se ovim „sitnim pitanjem“ upravo zato da skrenem pažnju mom narodu da njeguje osjećaj srca za vjeru, naciju i državu te da oštri svoj um za misao, koja vodi naciju zdravim razumom do uspjeha na ovome i spasu na drugome svijetu.  Samo ona nacija koja ima snažnu sinergiju osjećaja srca i inteligenciju razuma može imati suverenu i djelotvornu nacionalnu državu! press.ba