Dio katoličkih intelektualaca u BiH i Evropi bio je razočaran papinskim izborom Vinka Puljića za vrhbosanskog
nadbiskupa usred ratnog vihora, smatrajući ga nedoraslim za tu funkciju, tipičnim crkvenim birokratom koji će se konformistički ulagivati moćnicima. Iz tadašnje perspektive Agresije i opsade Sarajeva, činilo se da je ta ocjena pretjerana. No vrijeme je pokazalo da su njihovi strahovi bili opravdani. Puljić je oduševljeno prihvatio inicijativu da kao najviši prelat crkve u BiH održava mise na Blajburškom polju, koju se predstavljalo kao pomen žrtvama komunizma, što je podvala jer su žrtve završnih operacija i poraća ubijene daleko od tog austrijskog polja.
Izgubljen legitimitet Dragana Čovića i njegove partije, pokazat će se, jedini je stvarni razlog organizacije mise za blajburške žrtve u Sarajevu. Covid-19 je ovoj skupini opasnih provokatora dao priliku da, uslijed otkazivanja komemoracije na poljani kraj austrijskog sela Bleiburg, pritiskom na vrhbosanskog nadbiskupa Puljića ishoduju njezino preseljenje ne samo u Zagreb nego tamo gdje će proizvesti najviše društvene štete. U Sarajevo. Selidba je donijela korist separatističkoj politici bh. HDZ-a, stranci koja, osim narativa o sveopćoj ugroženosti Hrvata, nije u stanju ponuditi ništa drugo. Dio katoličkih intelektualaca u BiH i Evropi bio je razočaran papinskim izborom Vinka Puljića za vrhbosanskog nadbiskupa usred ratnog vihora, smatrajući ga nedoraslim za tu funkciju, tipičnim crkvenim birokratom koji će se konformistički ulagivati moćnicima. Iz tadašnje perspektive Agresije i opsade Sarajeva, činilo se da je ta ocjena pretjerana. No vrijeme je pokazalo da su njihovi strahovi bili opravdani. Puljić je oduševljeno prihvatio inicijativu da kao najviši prelat crkve u BiH održava mise na Blajburškom polju, koju se predstavljalo kao pomen žrtvama komunizma, što je podvala jer su žrtve završnih operacija i poraća ubijene daleko od tog austrijskog polja.
Nema uopće spora da se za pobijene vojnike i civile bez suda i pravde treba održavati komemoracija, kao i da je to pravo crkve u koju se niti jedan organ države ne može miješati, što je ispravno ocijenila SDA i odoljela populističkom zovu zabrane. Da se to dogodilo, propala bi sekularna država u BiH, bila bi ozbiljno ugrožena demokratija i njezina načela. Međutim, kada se takva komemoracija instrumentalizira politički, a to se nesumnjivo događa s pomenom za blajburške žrtve, onda svaka ozbiljna politika mora izreći osudu takve prakse, posebno ako je više-manje uvezena. Nema uopće spora da se za komemoraciju propalom pronacističkom režimu i kolaboracionističkoj vojsci treba izreći jasna i nedvosmislena osuda. I to je pravo države, njezinih građana i nevladinog sektora.
U demokratskoj državi malo se šta zabranjuje, ali se mnogo dopušta, posebno protesti i demonstracije, pa i protiv Katoličke crkve, odnosno njezinog političkog angažmana u ovom slučaju. Kako se baš to dogodilo, ništa nikome nije zabranjeno, misa je održana paralelno s protestima građana na drugom dijelu grada, bez ijednog incidenta, što su Čović et alia priželjkivali. Spašena je sekularna država, opet mudrošću lidera iz SDA i Islamske zajednice BiH. Međutim, Islamska zajednica RH kao saučesnik u obilježavanju datuma predaje, koja je, doduše snizila rejting svećenika kojeg šalje, nema problema biti dijelom tog profašističkog, nacionalističkog dance macabrea. Ako smatra da taj datum treba obilježiti, iako nije jasno zašto, onda bi minimum mudrosti zahtijevao da se dova donese na drugom mjestu u drugo vrijeme. Komemoracija u Bleiburgu, kako se održavala sve ove godine, nije pošta žrtvama, već zločinačkom režimu čija se poražena vojska predala nakon što je bježeći vodila borbe sa savezničkom Jugoslavenskom armijom osam dana poslije njemačke kapitulacije. Aktualni predsjednik Hrvatske Zoran Milanović još je kao premijer tražio komemoraciju na nekom od masovnih grobišta u Sloveniji, a ne na blajburškom polju.
Poseban problem s ovom misom, ali i svim blajburškim okupljanjima opskurna je organizacija pod nazivom “Počasni blajburški vod”, na čijem je čelu Vice Vukojević, a sekretar Bože Vukušić. Vukojević je bio pod istragom za silovanje Bošnjakinje u logoru Vojno kraj Mostara, koji je vodila paravojna organizacija Hrvatske vojske u BiH, a Vukušić je pravomoćno osuđen za ubistvo Jusufa Tatara u Njemačkoj. Ne tako davnašnji dopredsjednik tog od blajburških izbjeglica osnovanog društvanceta bio je Zlatko Hasanbegović, koga su lijevi i “građanski” mediji Oslobođenje, Slobodna Bosna i Dani oduševljeno intervjuirali i dali mu medijski prostor. Dakle, misu i druga događanja u Hrvatskoj i Austriji organizira ova nakupina ljudi, u najmanju ruku zanimljivih biografija.
Kada je Austrija, koja je zbog svojih nacističkih sentimenata godinama tolerirala blajburgovanja s ustaškim insignijama na svom tlu, iskoristila pandemiju i konačno skup zabranila, HDZ i HBK su morali iznaći rješenje. I naravno, misa je s austrijske livade preseljena u Sarajevo. Umjesto, posve logično, negdje na teritorij Hrvatske jer je Bleiburg već godinama municija za unutarnje političke borbe i glasove hrvaćanskih stranaka. Druga je strana priče antifašistički odgovor koji traži zabrane vjerskog skupa autonomnoj vjerskoj zajednici, u kojem se jasno čitaju tragovi totalitarne svijesti. No ti pozivi na zabrane nisu slučajni. Kiteći se antifašizmom, koji je doduše kod komunista pauzirao u periodu pakta Ribbentrop – Molotov, zapravo su kidnapirali tu tekovinu za komuniste i njihove ideološke nasljednike – njih. Antifašistički egzibicionisti pokušali su, uz pomoć “liberalnih” novinara i medija, račun za misu ispostaviti vlastima u Sarajevu, SDA, a proizveli su odijum na Bošnjake i pomogli Čoviću da obnovi narativ o ugroženosti Hrvata.
Zanimljiv je i slučaj historičara Husnije Kamberovića, koji za ovaj slučaj optužuje atmosferu koju stvaraju nacionalisti te zapravo jednako okrivljuje sve aktere “nacionalističkih” politika za revitalizaciju fašizma. Tom su historičaru dizanje spomenika i držanje opela Draži Mihajloviću i nazivanje ulica po Mili Budaku, Juri Francetiću i sličnima te misa za blajburšku predaju saveznicima potpuno jednakovrijedne raspravi o ulozi Mustafe Busuladžića za vrijeme Drugog svjetskog rata. U svoj je toj gužvi kao dobitnik izišao bivši komunista Čović, i to nakon što je prva faza Covid-19 krize pokazala apsolutnu suvišnost njega, njegove partije i njegova udruženja. No glasovi koje on donosi Plenkoviću na prijevremenim izborima presudili su i izvoz blajburgovanja iz Hrvatske u BiH je počeo, s posljedicama koje su još teško predvidive.
Puljićev vapaj o bojazni za svoj i život katolika u Sarajevu i BiH licemjeran je jer je vrlo dobro znao da se niti njemu niti bilo kojem katoliku neće ništa dogoditi, baš kao što se ništa nikome nije dogodilo niti na prvom vašaru homoseksualizma u Sarajevu prošle godine. Vrhunac licemjerja naknadno je pametovanje kada su i on i Čović shvatili da su protiv mise i Amerikanci i Jevreji, pa se uplašili i onda “molili za sve žrtve”, uključiv i one iz Jasenovca i Srebrenice. Zaista je morbidno na dan predaje kvislinških formacija držati bilo kakav pomen na žrtve Srebrenice ili Jasenovca. To bi trebao znati Puljić i od njega se očekuje ako već ne zna ili nema etički kapacitet Čović i njegovi posilni. Kardinal se, umjesto moralnog propitkivanja, čudom čudio reakcijama na najavu mise.
Najlicemjerniji je dežurni advocatus diaboli hrvatske, odnosno HDZ politike u BiH Nino Raspudić, italijanista s ambicioznim pretenzijama filozofa politike, kulture i naročito historije koju interpretira na “originalan” način. Tako Raspudić u tekstu za Večernji list progovara o licemjerju Sarajeva, koje je toleriralo niz misa za “blajburške žrtve” u nekoliko sarajevskih župa ratne 1995, a sada se buni i “prijeti” Hrvatima i katolicima. Naravno, zaboravio je pripomenuti da te mise nije organizirao “Počasni blajburški vod” na čelu s Vicom Vukojevićem ili osuđenim ubicom Božom Vukušićem i da, posebno, a što je najproblematičnije, te se mise nisu održavale pod pokroviteljstvom parlamenta druge države! Konačno, za njih je malo ko i znao da su uopće zakazane.
Sve da bi kompromitirao Bošnjake koje smatra odgovornim za politički slučaj u koji se pretvorila misa, citira nekog zastupnika Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a, Bošnjaka koji je izjavio da treba priznati kako je najveći broj Muslimana sudjelovao u ratu na strani okupatora. Osim što je riječ o klasičnom i vidljivom ulagivanju jednog zastupnika novoj vlasti, što nema nikakve potpore toj tvrdnji i što je činjenica da su partizani sve one koji su bili pripadnici nekih drugih vojnih formacija zvali okupatorima ili njihovim slugama, bez obzira na stvaran kontekst koji se tokom rata i mijenjao, “Muslimani” su bili uglavnom mobilizirani u domobrane, otkud su prelazili u partizane kao i Hrvati, ili se borili u samostalno organiziranim odbrambenim jedinicama. Bošnjaci masovno prilaze NOB-u nakon Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, kojim je utvrđena državnost BiH i ravnopravnost Muslimana, ali i nakon što su se uvjerili da je prestala četničko-partizanska saradnja.
Dvojica franjevaca Bosne Srebrene Ivan Šarčević i Drago Bojić oglasili su se tekstom Tuđe fašizme nećemo – svoje ne damo, ocijenivši kako se ni kardinal Puljić ni Crkva u BiH u cijelosti nisu dobro snašli jer su dopustili biti predmet političkih manipulacija. Po njihovu sudu, komemoracija za žrtve Bleiburga je “perfidna politička manifestacija koja više žali za propalim ustaškim zlim režimom nego za žrtvama nevinih koje je taj režim zaveo i izručio u smrt”. “Da je kardinal Puljić htio samo Svetu misu za vojnike likvidirane bez suđenja i nevino stradale civile, a njih je bilo na Bleiburgu, zapravo u Teznom, Kočevskom rogu, Hudoj jami, na dugim marševima i po zatvorima, bilo ih je na desetke tisuća, što potkrepljuju i antifašistički povjesničari, izmakao bi se ovolikoj medijskoj halabuci koja ne pogoduje ni molitvi ni stvarnoj žalosti za stradalima, i nipošto ne bi prihvatio da sudjeluje u komemoraciji s Počasnim bleiburškim vodom, opskurnom organizacijom čiji članovi ni danas ne vide ništa sporno u zločinačkom ustaškom režimu”, napisali su.
Onima koji su protiv mise ogorčeno reagirali poručili su da o blajburškoj tragediji slabo ili gotovo ništa ne znaju, a pritom i ne žele čuti za bilo kakvo stradanje nekih drugih nevinih ljudi. “(Oni), zapravo, ni sami nisu raskrstili sa svojom zlom prošlošću, svojim fašizmima, fašizmom u srcu antifašizma, koji su jedva dočekali da svoju etničku i vjersku nesnošljivost, svoje frustracije, svoj bijes prema (Draganu) Čoviću i njegovu HDZ-u, uvijek upakirane u građansko-antifašističko ruho i bosanski patriotizam, iskale prema malobrojnim sarajevskim katolicima i Hrvatima”, napisali su fratri. Međutim, i ova dvojica autora propustili su ispravno adresirati ove prigovore, pa se, nehotično, uklapaju u Čovićev narativ o ugroženosti Hrvata. Ako je i tačno, nije istinito jer nije cjelovito.
“Tito je suodgovoran za takvo revolucionarno obračunavanje sa svojim protivnicima, ali – osobno – Tito nije bio čovjek koji je naređivao umorstva ili poticao na njih, niti je radio ono što znamo da se događalo u Sovjetskom savezu s gulazima”, rekao je 1989. u razgovoru za list Polet Franjo Tuđman. Vlastito je mišljenje revidirao sedam godina poslije, rekavši da je Tito odgovoran za Bleiburg iako nije naređivao ubistva. Po današnjim pravnim normama, Tito bi bio osuđen po komandnoj odgovornosti za te zločine, baš kao i Truman za atomske bombe ili Churchill za carpet bombing. Piše: Faris NANIĆ stav.ba