Nešto više od mjesec dana je prošlo od kako su uvedene restriktivne mjere prema građanima
u BiH zbog zaštite zdravlja i sprječavanija širenja negativnih posljedica korona virusa. Ipak, koliko god se ozbiljno pristupilo rješavanju zdravstvenog aspekta u ovoj krizi, isto toliko, ali u drugoj krajnosti se nije pristupilo rješavanju ekonomskih posljedica na koje se upozoravalo od samog početka.
Zabrana rada za mnoge djelatnosti, očekivano, dovela je do masovnih otpuštanja radnika u FBiH. Prema posljednjim podacima, u FBiH je blizu 30.000 radnika je ostalo bez posla, dok je zaposlenost smanjena za oko 23.000. Za mjesec dana potpuno su poništeni pozitivni efekti u zapošljavanju koji su se gradili preko dvije godine, sa jednom razlikom. U ove dvije godine, zapošljavanje je raslo i u javnom i privatnom sektoru. Otpuštanja radnika sada se dešavaju isključivo u privatnom sektoru. Sasvim je bilo logično pretpostaviti kakve će negativne ekonomske efekte ostaviti zabrana rada i uvođenje restriktivnih mjera. Međutim, nije toliki problem što je mnogima zabranjeno jedno od osnovnih prava – pravo na rad, već što se nije ponudila alternativa – od čega će ljudi živjeti?
Progresivni dio struke je odmah u startu izašao sa prijedlozima mjera šta je potrebno uraditi, a šta ne, kako bi se zadržala privredna aktivnost i smanjilo otpuštanje radnika. Ideje su se usmjerile u dva smjera – pomoć firmama i pomoć radnicima. Pomoć firmama je neophodna iz nekoliko razloga. Nosioci privredne aktivnosti su mala preduzeća, koja ujedno zapošljavaju veliki broj radnika. Zbog složenog poslovnog ambijenta, većina malih firmi i obrta vodi svakodnevnu bitku oko proizvodnje, prodaje i naplate svojih proizvoda ili usluga, jer jedan dan kašnjenja može dovesti do teškoća u plaćanju poreza, doprinosa, obaveza, dobavljača, plata, najmova prostora i svega što čini poslovnu aktivnost. Iz redovne naplate poreza i doprinosa finansiraju se, stalno rastući budžetski izdaci. Upravo je taj privatni sektor generator nove vrijednosti. Kada 400.000 radnika iz „realnog sektora“ dobije platu i kada je potroši, taj novac se multiplicira više puta i u konačnici se naplati PDV. Prihodi od PDV-a su ti koji najviše doprinose punjenju budžeta. Kada jedan radnik iz „realnog sektora“ potroši svoju platu, koju je recimo zaradio u izvozno orjentiranom preduzeću, dio novca ide u budžet. Od tog novca se isplaćuju plate u javnom sektoru i finansiraju dijelom penzije. Isto tako, bez tog novca ne bi bilo isplata invalidnina, boračkih naknada, službenih automobila i putovanja, regresa, plata političara, stipendija i svega onoga što su razni budžetski izdaci. Tako se produžava ciklus potrošnje, jer zaposleni u radnom sektoru, kada dobiju novac, koji je generisan u privatnom sektoru, nastavljaju trošiti i na taj način dodatno puniti sve ove budžetske stavke.
‘Medicinska terapija’
Dolazak krize izazvane korona virusom ugrozilo je prvo poslovanje izvozno orjentiranih preduzeća. Ukoliko jedna firma ima osiguran dugoročni plasman na tržište Italije ili Njemačke, zbog krize u tim zemljama ostaje bez plasmana i naplate. Izostanak naplate ugrožava isplatu plata radnicima i finansiranje drugih poslovnih aktivnosti. Zabrana rada mnogim djelatnostima, dovela je potpune paralize i presijecanja lanca potrošnje u privatnom sektoru iz kojeg se finansira javni sektor.
Progresivni dio struke je upravo zagovarao „medicinsku terapiju“, koja bi tačno pomogla na vrijeme i koja ne bi dovela do prekida lanca potrošnje na način da se firmama omogući pristup sredstvima iz kojeg će moći isplatiti plate radnicima, a da entiteti preuzmu finansiranje uplate doprinosa kroz zaduženje, što se jednostavno može objasniti na primjeru.
Obzirom da radnici u “realnom sektoru” rade za ispod prosječne plate, potrebno je za primjer uzeti platu od 600 KM neto (1.013 KM bruto).
Prema obavezama plata se može podijeliti:
- 600 KM neto plata
- 211 KM doprinos za PIO
- 151 KM doprinos za Zdravstvo
- 18 KM doprinos za nezaposlenost
- 33 KM porez na dohodak
Na primjeru FBiH, može se objasniti kako treba pomoći da se održi ovaj nivo plate dok traje vanredno stanje.
- 211 KM doprinosa za PIO ide u Budžet FBiH, tako da taj iznos može biti indirektna pomoć Vlade FBiH kroz poresku olakšicu. Dakle poslodavac, koji je ispunio kriterije, ne uplaćuje ovaj doprinos minimum tri mjeseca.
- 151 KM doprinosa za Zdravstvo bi se isplaćivalo iz Budžeta FBiH direktno prema ZZO, tako da i ovaj iznos bude indirektna pomoć Vlade FBiH.
- 18 KM doprinosa za nezaposlenost i 33 KM poreza na dohodak bi išlo na teret kantona. Porez na dohodak je prihod kantona i za taj iznos bi se, kroz rebalanse budžeta, osigurala opet indirektna pomoć privredi.
- Kada je u pitanju neto plata, Službe za zapošljavanje bi mogle finansirati dio neto plata do iznosa od od 377 KM, koliko je i naknada za nezaposlene.
U konačnici, poslodavac bi, dok traje ovo stanje, dobio pomoć od 790 KM, a ostatak plate od 233 KM bi isplatio radniku. Novac za ove stvari ne bi uopšte išao na račune preduzeća, tako da bi se smanjila mogućnost zloupotreba. Na ovaj način bi se održala potrošnja, radna mjesta i privredna aktivnost, te usporio pad poreskih prihoda i ne bi se prekinuo lanac u potrošnji.
Mjera Vlade FBiH kroz „Korona zakon“ koji je još uvijek u proceduri jeste finansiranje samo manjeg dijela doprinosa od 244,85 KM. Prema ovome, poslodavcu se više isplati poslati radnika na biro i nemati troškova prema njemu, nego ga držati u radnom odnosu. Upravo je tu napravljena jedna od ogromnih grešaka. Ponuđena je mjera za stabilizaciju budžeta, umjesto mjera za stabilizaciju privredne aktivnosti. Drugim riječima – prosječan lijek za pogrešnu bolest.
Rezultat prosječnog lijeka za pogrešnu bolest jeste da sada imamo znatno slabija punjenja budžeta, zbog toga što je prekinut lanac potrošnje i privredne aktivnosti u realnom sektoru. Zbog toga se ušlo u drugu, isto tako opasnu fazu, rezanja budžetske potrošnje. Zbog slabijeg punjenja budžeta, prve najave su rezanje plaća zaposlenih u javnom sektoru. Rezanje plata, zbog izostanka provedbe mjera pomoći „realnom sektoru“, dovest će do još većeg pada potrošnje, a time novog pada poreskih prihoda i slabijeg punjenja budžeta. I tako sve u krug.
Umjesto ispravljanja grešaka i hitnoj pomoći radnicima i privredi, ovih dana se je kroz nove izmjene i dopune Zakona o radu, pokušalo otežati i onako težak i neizvjestan položaj radnika u FBiH, na način da se radnici mogu slati na čekanje, neplaćena odsustva sa neizvjesnom perspektivom vezanom za plate. Šta jednom radniku znači što će biti na neplaćenom odsustvu i gdje neće dobiti platu, a bit će mu plaćeni doprinosi, ili na čekanju sa minimalnom platom „na papiru“, koju možda nikada neće ni dobiti, ako neće moći svom djetetu kupiti hranu za taj mjesec.
Zaštita radnika i onih bez finansijskih primanja je sada ključna, kako bi se održala potrošnja. Za sada je reakcija izostala. Vremena za eksperimentisanje više nemamo. Ako mislimo da će se sve samo vratiti u normalnu ukidanjem restriktivnih mjera, ozbiljno se varamo. Mnoga radna mjesta su možda i trajno izgubljena, a mnoga će tek biti kada se ponovno omogući rad, jer će sada voditi računa o svakoj marki i trošit će se samo na nužne, životne stvari, što će po drugi put ugasiti mnoga radna mjesta. I to je ono što je opasno. (TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Faruk Hadžić)