Puno ljudi dijeli ovu moju misiju još od 1992. godine. Danas sa mnom rade žene, majke koje su tada bile djevojčice od nekih 18-19 godina,
koje su počele raditi na računarima, tada nije bilo puno ljudi koji su to znali. Vodi nas ljubav prema toj populaciji, ne toliko prema ljudima kojih nema nego ljubav prema članovima njihovih porodica koje daju sve od sebe da se konačno i oni smire, da se i za njih rat završi. Za njih rat nije gotov, za ljude koji traže svoje najmilije, a njih je skoro 7.500 hiljada u Bosni i Hercegovini, za te je ljude Agresija u punom jeku. Ne samo zato što ne znaju za sudbinu svojih rođaka nego zato što ih često omalovažavaju, ponižavaju, što ih vrijeđaju
Još od ljeta 1992. godine sarajevski advokat Amor Mašović jedno je od, nažalost, najpoznatijih lica u bosanskohercegovačkoj javnosti. Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu Mašović je bio na čelu Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika. Nakon ratnih godina, postat će čelni čovjek Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, koji se bavi traganjem za posmrtnim ostacima građana BiH ubijenih tokom tih ratnih godina. Nakon skoro tri decenije potrage za nestalima, nakon desetina pronađenih posmrtnih ostataka i masovnih grobnica, Mašović u otvorenoj ispovijesti za Stav govori o najupečatljivijim detaljima iz potrage za nestalim, odnosu njegove porodice prema poslu kojim se bavi, traganju za informacijama, varalicama koje žele zaraditi na boli porodica.
Nestanak daidže: Nisam nikad ni pomislio da ću se baviti traganjem za nestalim, pogotovo ne onda kada sam preuzeo advokatsku kancelariju mog rahmetli oca i amidže u sarajevskoj Šenoinoj ulici, ali ima tu nekih čudnih koincidencija. Moj rahmetli daidža, stariji brat moje rahmetli majke, nestao je tokom Drugog svjetskog rata. Nikad nije nađen. Živio je u Žepču, sjeo je 1945. godine na neki voz i više nikad nije viđen živ. Imao sam podsvjesno iskustvo. Moja rahmetli nana, koja je živjela i umrla u Žepču, čitav je svoj život provela uz prozor. Njena je kuća u jednom sokaku u Žepču, posljednja kuća na obali rijeke Bosne, i tu se sokak završavao. Često smo joj vikendima dolazili iz Sarajeva u posjetu jer je živjela sama. Uvijek smo je zaticali na prozoru. Meni tada, kao djetetu, to nije bilo jasno, o tome se nestalom daidži nije puno ni pričalo da se ne povrijede rane. Jednom ju je moja mati pokušala natjerati da zaključa ulazna vrata. Kada nije više imala nikakvih drugih argumenata, kazala joj je da će joj neko ući u kući i “raznijeti sav špajz”. Tada je u špajzu bilo najveće bogatstvo, ono što se preko zime čuva. A nana odgovara da “može doći Enver, a nema ključa”. I to se dešava 20-30 godina poslije njegovog nestanka, kada su stvari bile sasvim jasne. Naravno, tada to nisam posmatrao očima kojim gledam danas, ali eto, ostalo je nešto u podsvijesti.
Povratak advokaturi: Tokom rata, posebno kako se približavao njegov kraj, mislio sam da ću se dolaskom mira vratiti svom poslu, vratiti se porodičnoj tradiciji advokature jer je u našoj porodici bilo desetak advokata i sudija. Međutim, to više nije bilo moguće zato što su iza mene bile gotovo pune četiri godine tog traumatičnog iskustva razgovora s ljudima kojima je rat odnio sve. I to su dvije vrste ljudi. Oni koji su imali bliske srodnike u logorima i čija je sudbina bila neizvjesna. Veliki broj njih bio je oslobođen u razmjenama, u što sam tokom rata bio involviran, kao i u razmjenu tijela poginulih i evidentiranje nestalih. Druga grupa ljudi bili su oni kojima je rat odnio sve. Razgovarao sam s tim porodicama mnogo puta tokom ratnih godina, a neki od njih su me po stotinu puta kontaktirali, svake sedmice dolazili u zgradu Predsjedništva, gdje je bilo sjedište Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika. Nekima smo mogli nešto obećati, potvrditi da su im njihovi srodnici živi, da su u nekom logoru, zatvoru, da se radi na njihovom oslobađanju, što se na kraju i desilo. Nažalost, dolazili su i roditelji koji su tražili svoju djecu i kada se rat završio,
Predsjednikov amanet: Tada nisam imao snage da ispunim obećanje koje sam dao sam sebi, obećanje da ću se vratiti advokaturi. Nisam o tome nikada pričao, ali ostavljen mi je jedan amanet od rahmetli predsjednika Izetbegovića. Nekoliko dana prije nego što će preseliti pozvao me je kod sebe. Bio je kod kuće, u krevetu. Došao sam sa suprugom, kratko smo razgovarali s njim, možda pola sata. “Amore, ostani uz ovaj naš narod”, rekao mi je tada. Dakle, nisam imao snage da se izvučem iz svega toga, a ta njegova rečenica je i dodatno utjecala na mene. Eto, i 25 godina poslije Daytona, ja sam na istom zadatku.
Vrijeđanje žrtava: Puno ljudi dijeli ovu moju misiju još od 1992. godine. Danas sa mnom rade žene, majke koje su tada bile djevojčice od nekih 18-19 godina, koje su počele raditi na računarima, tada nije bilo puno ljudi koji su to znali. Vodi nas ljubav prema toj populaciji, ne toliko prema ljudima kojih nema nego ljubav prema članovima njihovih porodica koje daju sve od sebe da se konačno i oni smire. Da se i za njih rat završi. Za njih rat nije gotov, za ljude koji traže svoje najmilije, a njih je skoro 7.500 hiljada u Bosni i Hercegovini, za te je ljude Agresija u punom jeku. Ne samo zato što ne znaju za sudbinu svojih rođaka nego zato što ih često omalovažavaju, ponižavaju, što ih vrijeđaju. Evo, svjedoci smo šta je izazvala ovih dana moja najava da će 82 žrtve genocida u Srebrenici biti sahranjene bez imena i prezimena. Umjesto da to bude u središtu pažnje, da se postave pitanja, prije svega, iz te organizacije u Srebrenici koja traga za nekolicinom nestalih osoba srpske nacionalnosti, umjesto da se solidariziraju s tim porodicama koje sahranjuju 82 sina, muža, brata, oca bez imena, i na taj način možda trajno ostaju bez važnog odgovora, oni povređuju njihove rane morbidnim dezinformacijama. Kao da im nije dovoljno toliko besanih noći, nade, neizvjesnosti, odlazaka u različite mrtvačnice, davanja krvi, pregledanja garderobe, satova na tijelima… Zato čovjek mora imati ne samo profesionalan odnos nego prije svega ljubav prema tim članovima porodica. Nekad su to bila djeca koja nisu ni upamtila svoje očeve. Danas su to ljudi koji, uz onaj život koji moraju živjeti, žive i paralelni život traganja za svojim roditeljem, bratom…
Porodica: Zbog posla koji radim, trpi moja porodica, mada sam imao sreću da su me moja supruga i djeca uvijek zdušno podržavali. Možda zato što sam djecu već od malih nogu navikao na to što radim. Sin je imao desetak godina kada je prvi put sa mnom izašao na ekshumaciju u sarajevskom naselju Stup. Kasnije je išao sa mnom na otvaranje masovnih grobnica. Ima jedna anegdota o mom poslu, a tiče se sina. Gostovao sam na televiziji i bio sam zaista izložen bujici uvredljivih riječi, usuđujem se reći i govora mržnje od strane jedne osobe iz Banje Luke koja je izgubila brata u blizini Vogošće. Kasnije će, igrom slučaja, ta osoba biti zaposlena ovdje, u Institutu za nestale osobe. Između ostalog, zahvaljujući i mojoj saglasnosti. Ipak, reagirao sam zaista mirno i staloženo. Kada sam se vratio kući, supruga mi je prenijela da je razgovarala sa sinom dok su gledali moje gostovanje na tom javnom mediju. Sin, koji nije prihvatao moj miran odnos i odgovore toj osobi, kazao je kako će sada “stari doći kući, pošutati cipele u hodniku i vikati ko je to ostavio, kakav je to nered”. Tako da je i to jedan od odgovora na pitanje trpi li porodica. Trpi, naravno, ali ne zato što mora nego zato što su zaista sa mnom u svemu tome.
Djeca: Imali smo jedan slučaj u Prači, gdje je, krvlju jednog od ubijenih dječaka, na zidu nešto ispisano. Zločincu nije bilo dovoljno to što je ubio dijete nego je još i umakao ruke u tu krv i onda njom pisao po zidu. Nažalost, ogroman je broj djece ubijen u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Najmlađa je ona beba u Potočarima, koja je živjela svega nekoliko sekundi nakon poroda njene majke. To je jedina srebrenička grobnica iza koje ne stoje Karadžić, Mladić, Milošević, Kadijević, Adžić, Biljana Plavšić… To je grobnica koju su formirali vojnici holandskog bataljona po naredbi njihovih komandanata i koja je bila zatajena vlastima Bosne i Hercegovine punih 20 godina. Od holandskih vojnika dobili smo izvode iz njihovih dnevnika u kojima su detaljno opisana sva događanja, svaka minuta i šta se u Potočarima dešavalo u to kritično vrijeme jula 1995. godine. Vojnici konstatiraju da je djevojka stara 20 godina, dijabetičarka, umrla, da nije bilo inzulina, da je njena beba umrla na porodu, da je umro i neki dedo. Nažalost, oni su bez ikakvih oznaka sahranili šest tijela u masovnoj grobnici u samoj bazi. Djecu smo nalazili u prirodnim jamama. Često spominjem slučaj iz Ključa, iz jame Lanište, gdje je zajedno sa 188 žrtava pronađeno i dvoje djece iz porodice Džaferagić. Mala Amila i njen brat. Jedno je imalo četiri godine, drugo je bilo beba ubijena u naručju njene majke dok su napuštali svoju kuću u selu Biljani kod Ključa. Nakon što su ih ubili u Biljanima, na traktorskim su ih prikolicama vozili dvadesetak kilometara prema jami. Onda su dvadesetak metara njihova tijela nosili na rukama i onda ta dječija tijela bacali u mrak te jame. Previše je takvih priča i za više života nego što ga ja imam.
Potraga za grobnicama: Šta je nama Agresija uradila, šta je od nas napravila, pa se ja obradujem kada nađemo masovnu grobnicu? Možete li to zamisliti da nekoga takva vijest obraduje? Koliko je to samo po sebi nelogično, apsurdno? Ali to jeste neka vrsta radosti, bolje rečeno olakšanja. I nama, a posebno onima kojih se to tiče. Primjer za to nedavni je pronalazak masovne grobnice na Igmanu. Ili prije nekoliko godina one velike Tomašice ili Jakarine kose, ovih srebreničkih sekundarnih, tercijarnih masovnih grobnica. Obraduje to i članove porodica jer ta neizvjesnost i bol postaju jači od odbijanja da se to desilo, da se prihvati istina. Lakše je prihvatiti činjenicu smrti svog djeteta negoli 20 ili 30 godina očekivati, iščekivati, slušati različite dezinformacije. Živ je, nije živ. To se posebno dešavalo između 1995. i 2000. godine, stalne priče i napisi po medijima. Rudnik Aleksinac, grčki otoci, Sibir. Pričalo se da su desetine, hiljade Srebreničana živi, da su zatočeni. Naravno, pokazat će se vrlo brzo da je to bila svjesna dezinformacija koja je vjerovatno dolazila i od samih zločinaca, od službi kojima je zadatak plasirati takve dezinformacije. Da još više povrijede.
Informacije: Sve teže i teže nalazimo grobnice. Sve je manje vjerodostojnih informacija. Svaki dan dobijamo informacije, ali od stotinjak tih dojava jedna ili nijedna je na kraju vjerodostojna. Ne mora nužno značiti da nas je izvor svjesno dezinformirao, ponekad je i on sam u zabludi. Ima i motiva koji se mogu smatrati niskim, ima i koristoljublja. Teško dolazimo do informacija. Trenutno smo u projektu s Međunarodnim komitetom Crvenog krsta koji bi trebao trajati pet godina. Riječ je o pretraživanju arhiva i Haškog tribunala i svih drugih međunarodnih organizacija, koji su vjerovatno zabilježili neke događaje i informacije koje bi nas mogle odvesti do lokacija, do stratišta i do masovnih i pojedinačnih grobnica. Već smo dobili neku dokumentaciju i tim tragom idemo. Recimo, u nekim od tih dokumenata šef bezbjednosti Drinskog korpusa VRS-a opisuje koja su to tijela neprijateljskih vojnika i civila ostala na teritoriji, kako on kaže, pod našom kontrolom.
Plaćanje informacija: Od prvih dana ljudi traže novac za svoje usluge. Ratni zločinac Milan Lukić, koji je u Hagu osuđen na doživotni zatvor, zatražio je od jednog oca koji je izgubio oba sina u Višegradu 50 hiljada maraka da mu oslobodi maloljetnog sina. Novac je trebalo donijeti u Mađarsku. Otac je novce odnio, ali sina nikada nije vidio, odnosno, vidio ga je nakon rata kada smo ga našli u jednoj od grobnica. I takvi pokušaji i ponude traju sve do danas. Nekad su to zaista basnoslovni iznosi, pri čemu ljudi raspolažu različitim dezinformacijama. Misle da mi dobijamo donacije da bismo plaćali za informacije, što nije tačno. Neću biti neskroman, ali ću vam reći da je meni, zahvaljujući mom iskustvu, dovoljno deset minuta s nekom osobom da bih shvatio je li riječ o dobronamjernom čovjeku ili varalici. Samo u jednom slučaju mi je trebalo nekoliko sati, ali je tu riječ bila o profesionalnom prevarantu Dušku Ercegu. Neposredno nakon rata smo ga iz Hrvatske prebacili u BiH jer je tada pričao da je bio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici i da je tamo vidio zatočene Srebreničane; više od stotinu u nekom podrumu, u kojem ne smiju ni da govore. Za njega mi je trebalo nekoliko sati da shvatim da je riječ o varalici. Iz zgrade Predsjedništva sam ga ispratio u pola jedan ujutro nakon što smo razgovarali šest sati. Odao se samo zato što je bio fizički iznuren. Ponavljao sam mu neka pitanja s početka razgovora i tako se odao. Kasnije će gostovati na jednom javnom mediju u Sarajevu, gdje je poslije gostovanja pokrao plaće uposlenika. Ukrao je kovertu s novcem koju je neka službenica ostavila nepažnjom u tašni.
Savjest: Na manje od pet prstiju jedne ruke mogu nabrojati informacije gdje je proradila savjest osobe koja je poznavala lokaciju grobnice i gdje je odlučila da podijeli tu informaciju s istražiteljima. Najistaknutiji primjer je Tomašica, gdje je progovorio čovjek koji je direktno učestvovao u prikupljanju tijela po prijedorskim selima, u utovaru tijela u kamione, u iznošenju tijela i potom gledao bagere kako zatrpavaju ta tijela na dubinu od pet-šest metara. Taj čovjek je sam prišao nama, mi ga nismo našli, ponudio da s njima podijeli tu informaciju. Odveo je naše istražitelje na lice mjesta, odbio je bilo kakvu naknadu za to što je uradio uz objašnjenje da to radi jer decenijama ne može da zaspi, jer mu se u snu pojavljuju slike. Eh, sad, možemo se zapitati je li njegova namjera bila da pomogne porodicama ubijenih ili da pomogne sebi. Da se on riješi aveta prošlosti, da se riješi košmara koje doživljava. U ovom slučaju se pokazalo da je on uspio. Podijelio je informaciju s nama i mi smo pronašli Tomašicu. Nakon pet-šest mjeseci ponovo je sreo naše istražitelje. Rekao im je: “Ja sada spavam, ljudi, ja sada spavam!” Oslobodio se svog košmara. Da nije bilo tih košmara, ne vjerujem da bi nam ikada otkrio gdje je grobnica. Čak nam je opisao kako ti košmari izgledaju. Najčešća slika koja mu se javlja jeste slika kad on dođe s kolegom. Uzima za noge jednu od žrtava koja leži na stomaku. Kolega je uzima za ruke i prebacuju je na deku da ga nose do kamiona. Uzimaju to tijelo i prenose ga na ćebe, okrećući ga sa stomaka na leđa. U tom času žrtva ga širom otvorenih očiju gleda u oči. Razgovarao: Nedim HASIĆ Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ STAV.BA