Prema posljednjem popisu stanovništva, više od osam posto osoba u Bosni i Hercegovini su osobe sa invaliditetom.
Njihov status u bh. društvu regulira nekoliko stotina domaćih i međunarodnih propisa, međutim diskriminacija i problemi koji se samo konstatiraju, a ne rješavaju su i dalje prisutni.U Tuzli je održan sastanak kako bi se pronašla rješenja za probleme s kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom, s posebnim fokusom na postupak procjene sposobnosti djece i mladih, ostvarivanje prava na porodičnu penziju i ostvarivanje prava iz oblasti zdravstvene zaštite.
Sin Sajde Arnautović je već 44 godine u pelenama, ne govori i ne hoda. Nerazumijevanje okoline, kolega, ljekara, administrativne zavrzlame, problemi su koji su je pratili. Posebno je brine šta će biti sa njenim sinom ako ona umre. “On ne zna reći da je gladan, mokar. On može biti gladan i žedan, ako mi niko neće prići i pogledati, dat mu. Ne znam. Ja kao roditelj, to je žalosno reći, ali bih voljela da on umre na pet minuta prije mene, da znam da sam mirna, vjerujte mi. Ko bi poželio smrt svom djetetu”, kazala je Sajda Arnautović, iz udruženja građana Majke hendikepirane djece TK.
I Anes je osoba sa invaliditetom. Nastradao je poslije 18 godine i nije mogao naslijediti penziju od roditelja. Živi od minimalne penzije koju je zaradio od zaposlenja preko Fonda za profesionalnu rehabilitaciju .“Ona pomogne u nekim stvarima. Higijenski materijal koji nije dostojan. Da vam može biti novac jedan mjesec. Sve se to krpi. I penzija i tuđa njega. Sve je to nedostojno za jedan normalan život osobe sa invaliditetom”, kazao je Anes Mehić iz udruženja građana Paraplegičari Lukavac.Po Zakonu o penzijsko invalidskom osiguranju iz 2018. godine, osobe koje se osposobe za jednostavne poslove, ne mogu ostvariti pravo na porodičnu penziju. Ovakvo zakonsko rješenje uzrokuje nove probleme. “Mi u ustanovi imamo problem jer djeca napuštaju školu u trećem razredu, ne uzimaju diplomu. Tako da sav trud i nas i društva da se zaposle i postanu ravnopravni članovi društva, presječen je”, pojasnila je Vanesa Malkić iz Zavoda za odgoj i obrazovanje osoba sa smetnjama u psihičkom i tjelesnom razvoju Tuzla.
Iako je Bosna i Hercegovina potpisnik UN-ove Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, u praksi se ona ne poštuje u potpunosti. “Osobe sa invaliditetom nemaju prava na osnovna pomagala. Slijepi nemaju mogućnost da dobiju adkevatna pomagala, ne mogu adekvatno da se obrazuju. Nažalost, u 21. vijeku mi imamo puno, puno lošije stanje u svim oblastim življenja osoba sa invaliditetom nego prije 50 ili 70 godina”, kazao je Suvad Zahirović iz Informativnog centra za osobe sa invaliditetom „ Lotos“ Tuzla. “Pokušat ćemo da bar malo te procedure koje su jako komplikovane i zadaju glavobolje i osobama sa invaliditetom i nadležnim institucijama, približiti da budu u skladu sa konvencijama i domaćim zakonima koje naša zemlja mora poštovati”, poručio je Samir Arnaut, iz Misije OSCE u BiH. Arhitektonske barijere, obrazovanje, zapošljavanje, nerazumijevanje okoline, zakonska regulativa, samo su dio problema s kojima se invalidne osobe susreću. Koliko vlast zanima ova populacija, pokazuje činjenica da BiH nema jedinstvenog registra o tačnom broju osoba sa invaliditetom. (TIP/Izvor: N1)