poručio je tadašnji gradonačelnik Mostara Safet Oručević cijelom svijetu, a posebno neprijateljima s druge strane Neretve tog 9. novembra 1993. godine.

Bila je ratna zima, hladna, gladna, još strašnija nakon vijesti koja se brzinom svjetlosti proširila cijelim svijetom. Rasuti širom svijeta, Mostarci, Hercegovci, Bosanci ostali su zaleđeni.

 

- Pao je Stari – šapatom se govorilo.

 

Bila nam je namijenjena sudbina Srebrenice 

 

23. jula je 15. godišnjica obnove Starog mosta. Kad se sjetite tog 23. jula, šta Vam prvo naumpadne?

 

- S prijateljima sam bio iza Koski Mehmed-pašine džamije i gledao granatiranje. Gledali smo to u šoku. Zanijemili smo. Otišao sam na tadašnji Radio BiH i rekao: „Ovo će nam biti poticaj. Iščupali ste nam srce. Sad ćemo se još žešće braniti i nikada nas nećete poraziti“. Cilj rušenja je bio pad morala i rušenje i posljednje nade za obnovu zajedničkog života, očekivali su ulazak HVO-a u istočni Mostar, bježanje naroda. Mostaru je u dvije ulice bila namijenjena sudbina Srebrenice. To smo im pokvarili, branili se hrabrim srcem i puno pameti i mudrosti – kaže nam ovih dana Oručević.

 

Razgovaramo uoči 15. godišnjice obnove Mosta. Danas zna da ništa nije slučajno.

 

Šta Vam prvo padne na pamet kad se sjetite tog 23. jula 2004. godine? Opet se Planeta zagledala u Mostar. Stari se digao iz pepela, svjedokom sam suza, smijeha, potpune nevjerice. Čega se Vi sjećate?

 

- Prvo mi padne na pamet isti taj datum, 23. juli 1994. godine. Tada su prvi put na srušeni lančani most došli Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. To je bio prvi prelazak preko lančanog mosta dva predsjednika. Oni su došli u Mostar na osnovu potpisanog Vašingtonskog sporazuma. To je bio test za Federaciju i Mostarci su dobili taj najteži zadatak. U BiH je tada još trajao rat. Isti datum, 23. juli, nema ništa slučajno. Uvijek se pitam kakav je to išaret?

 

I kakav je to išaret?

 

- To je išaret da je ovaj projekt napravljen u vrijeme kad treba, na način kako treba, a danas se to potvrđuje. To je veliki uspjeh i projekt koji je poklon, a pokazao se i kao spas ovom gradu. Tako je Mostar od grada slučaja postao solidno ekonomsko središte, poljoprivredno, turističko. To je veliki turistički centar u koji se slijevaju stotine hiljada turista skoro tokom cijele godine. Most, kao svjetski spomenik mira, način na koji je populariziran u svijetu je privukao turiste. I sve će ih biti više. Bit će ovo najjači turistički grad u cijeloj regiji. To je taj išaret.

 

Kad ste posljednji put plakali zbog Mostara?

 

- Ja plačem samo zbog ljudi koji napuštaju nebo nad Mostarom. Samo tada plačem. Za Mostarom ne plačem, jer Mostar više niko ne može zaustaviti u uspjehu i razvoju. Padat će sile zla, jedna po jedna, a jačat će ideja multietničkog, zajedničkog, jakog Mostara, koji će se istinski vrtjeti oko Mosta i oko ideje zajedničkog života. Uvijek je bilo pametnih ljudi u Mostaru, ljudi koji ga vode... Ne vidim ih sada, ali će proći i to vrijeme, proći će vrijeme i dobrih i loših gradonačelnika i vrijeme kad nema Gradskog vijeća. Sve će to proći. Mostar sad ima tri velika dušmanina koji ga zaustavljaju u brzom razvoju. To su oni koji su tvorci osuđene paradržave „Herceg-Bosne“, drugi koji ne vide Srbe u Mostaru i ne interesiraju ih i treći su pojedini Bošnjaci, koji bi da ubiju sve ljude, ideje i ideale za koje smo se borili još 1993. To su oni, a mnogo ih je, koji su tada bili spremni sve izdati i živjeti u tzv. Herceg-Bosni. Smetaju im često ti ljudi i ideje. U konačnici, to su oni koji bi voljeli svako svoj komadić etničkog teritorija.

 

Kad je srušen Most, tješili smo se onom „napravit ćemo još stariji i bolji“. To se, zapravo, i ostvarilo.

 

- Mostarski inat je odbranio grad, to se stvarno desilo.

 

U mom mandatu napravljeni su ili započeti svi mostovi 

 

Jeste li ikada mogli zamisliti Mostar bez Starog mosta?

 

- Nisam, ali moram reći da bi, recimo, sve bilo drugačije da je Most tek danas napravljen. Ne bi to bilo to. Ja sam još tog 23. jula 1994. godine Tuđmanu i Izetbegoviću rekao da se Most neće graditi bez Hrvata i Srba. Godinu kasnije potpisao sam odluku o obnovi, tiho i polako lobirao da makar jedan čovjek iz HDZ-a dođe na most. To je bila crna rupa, niko nije želio da o tome pričamo. Tada u Mostar dolazi Hans Košnik, EU se budi, no tadašnji dogradonačelnik Mijo Brajković me je odbio. Dobro, mislim se, nećemo to, ali mi pravimo Lučki i Hasana Brkića most, da iskoristimo sredstva EU. U mom sedmogodišnjem mandatu su napravljeni ili započeti svi mostovi.

 

Pa opet ne odustajete, 1995. godine pozivate građane Mostara da zajedno gradite Stari?

 

- Tada sam odbio i predsjednika Demirela i Tursku da sami obnove most. Dobio sam podršku i predsjednika Alije Izetbegovića da formiramo Fondaciju za obnovu. On je bio predsjednik te Fondacije, a ja krećem u akciju prema UNESCO-u , Svjetskoj banci. Rekli su mi donesite nam potpise Srba i Hrvata, koji su u vlasti u BiH. FederikO Mejdžor iz UNESCO-a mi je tada rekao da će obnova Starog biti najveća borba za mir u BiH. Uz pomoć Roberta Gelbarda, došao do svih potpisa, svih institucija. Tada Svjetskoj banci i UNESCO-u predajemo papire, da oni počnu raditi. Čim je 1997. ušao UNESCO, time smo osigurali da će biti svjetska baština te organizacije. Tako je i bilo jer je 2006. Stari postao UNESCO-ov spomenik.

 

Reklo bi se da su Vas Mostarci voljeli?

 

- Ja ih nikad nisam lagao. Javna je stvar da sam u rat ušao kao materijalno osiguran, imao sam brod, kuće, auta... Imao sam sve što današnji tajkuni sanjaju. Ostao sam u Mostaru, prešao u istočni Mostar dobrovoljno. Stao sam s puškom u odbranu istočnog Mostara. Tada sam se javio mom predsjedniku Izetbegoviću radiovezom i rekao: „Računajte da nema predaje ni prodaje Mostara“. Ja vam sam pripadam onima koji su vjerovali da rata neće biti. Ja nisam pokretač otpora, niti izvorni SDA-ovac, ali Izetbegović mi je uzeo srce kad je prvi put došao u Mostar. I deset godina sam bio u SDA u tim najtežim vremenima.

 

Izetbegović mi je uzeo srce, SDA me dva puta izdala

 

Ako Vam je Izetbegović uzeo srce, šta Vam je uzela SDA?

 

- SDA me je izdala. Izdala je politiku koju sam ja vodio. I to dva puta. Prvi put je izdala Mostar i Bošnjake kad je pobjegla s Matom Bobanom i podržala „Herceg-Bosnu“, a drugi put u sukobu struje, plavnog vala, „Aluminija“, kad smo tražili drugačiji odnos Sarajeva prema nama. Bio je to težak sukob mene i federalnog premijera Bičakčića, nakon čega sam napustio SDA i politiku. Vidimo kako se to završilo. Mi smo sve to prije 18 godina vidjeli, eto, kad je konkretno „Aluminij“ u pitanju. Ali, to je naknadna pamet, pa o tome neću da govorim. Sad više nije pitanje radnika „Aluminija“, to je pitanje radnika Mostara. Iza mene je ostala i Fabrika duhana, „Đuro Salaj“, „Žitopromet“, „Zlatka Vuković“, „Komos“ i brojna druga preduzeća. Neka neko malo upita ko je to opljačkao. I neka se svi radnici udruže, pa ispitaju sve političare šta su imali nekada, a šta imaju danas. Takvu bih revoluciju volio doživjeti.

 

Pa ko je to opljačkao?

 

- To su pitanja za tužilaštva. Neka neko pita šta se to radi u Mostaru. Zašto 12 godina nema izbora? Ko je kome šta ostavio? Što se hotel „Ruža“ pravi 20 godina? Puno je pitanja!

 

Davno smo mogli imati grad s probosanskom opcijom 

 

Da Vam je neko u ratu rekao da će Mostar neke od svojih najtežih trenutaka zapravo proživljavati nakon rata, biste li u to povjerovali?

 

- Ne bih vjerovao. Ovaj problem koji ima danas Mostar, mnoge gore smo rješavali za kratko vrijeme. Nismo smjeli zaustavljati vrijeme. Čim stanemo, mi gubimo. Pokušao sam rješavati i pitanja Mostara i s Bakirom Izetbegovićem kad je bio član Predsjedništva BiH. Nije ih prihvatao. Predlagao sam uvođenje, uz gradonačelnika, i dva dogradonačelnika. Godinu kasnije upravo je Izetbegović rekao kako je uvođenje dogradonačelnika rješenje kojim se treba voditi. Dali smo taj prijedlog Statuta Mostara, koji su podržali SDP, SBB, DF, samo nije SDA. Da je to urađeno, imali bismo pobjedu u Mostaru i pobjedu probosanske opcije na svim nivoima. Ali, džaba im je bilo pričati. Puno smo sami krivi što imamo sve manje Bosne i Hercegovine, sve manje ljudi u njoj. Vidim da su u SDA sad spremni na izbore u Mostaru. Moraju znati, što god to kasnije urade, to je gore po grad, a i po njih u konačnici, a ako ćemo i dalje, za cijelu BiH. Davno smo mogli imati grad s pobjedničkom probosanskom opcijom.

 

Kad se vraćate u politiku?

 

- Nikad ove pameti. Ja se spremam za penziju. Radim u Centru za mir, bavim se historijom. Pratim politiku, ali podsjećam vas, ja već 18 godina nisam ni u politici, pa ni u vlasti. Često sam u kontaktima s političarima i prenesem im neka svoja razmišljanja i to je sasvim dovoljno od mene. Nova su vremena došla i za nove ljude.

 

Zemljotres je u Mostaru, skače Safa iz kreveta...

 

Mostarske su liske tih godina izmislile i vic. Ide ovako: Zemljotres je u Mostaru, skače Safa iz kreveta i kaže: Ko ovo drma Mostarom, a da nisam ja? Čuli ste taj, vjerovatno...

 

- Jesam, dosta sam tih šala čuo. Ova je baš dobra i treba je pojasniti. Ja nikad nisam izgubio izbore, svaki izbori su bili kao svojevrsni referendum. Bio sam, prema ocjeni mnogih, dobar i energičan gradonačelnik.

 

Zbog ogromne podrške sam imao i ogromnu obavezu. Tada nam je prisustvo EU otvorilo vidike da iz rata možemo brže iskoračiti u nove evropske ideje. Čvrsto sam upravljao zato što sam slušao borce. Ni kilo brašna, ni vreća cementa nije podijeljena, a da nije došla do boraca.

 

Znalo se kome ide krov, kome vrata, kredit... Sve izvan toga je kažnjavano. Bila je to stroga vlast. Pripadnici Armije RBiH su skinuli uniforme i naravno da su imali prioritet.

 

Bio sam gradonačelnik „arheološke iskopine“

 

Ima, kažete, dobrih i loših gradonačelnika. Gdje će Vaše ime biti u povijesti Mostara?

 

- Moje ime ostaje vezano za najteži period u historiji postojanja grada. To što je Mostar doživio u posljednjoj agresiji nije nikad u svojoj historiji. Ja sam postao gradonačelnik „arheološke iskopine“. Mostar je bio Hirošima. Moje je bilo da ponovo gradim sve što su bivši gradonačelnici gradili. Prvo sam branio Mostar vojnički, pa politički u Ženevi, Briselu, Dejtonu...

 

Pa onda okupljao cijeli svijet da ga gradi. One koji nas nisu voljeli pridobivao sam lukavo i mudro. Brojne zemlje su izrazile podršku mojoj politici i investirale u Mostar. Ogromno je to Božije iskušenje cijele naše generacije. Gledao sam 1992. i 1993. godine kako padaju svi mostovi Mostara, a nekoliko godina kasnije su svi bili izgrađeni. Vraćao sam život u Mostar.

 

Neka historija procijeni onako kako treba. Potrebna je distanca od ovih dnevnopolitičkih obračuna. 

 

(Vijesti.ba / Avaz)