Kao i svaka druga podjela, članstvo u NATO političku klasu u
Bosni i Hercegovini dijeli na dva multietnička tabora: na jednoj strani se nalaze HDZ i SNSD sa „trabantima“, te poslovično „vojno neutralna“ Naša stranka, na drugoj SDA, SDP, DF i niz drugih, manjih stranaka. I to je dobro: članstvo u NATO nije samo tehničko – kako se često doživaljava, vojno – pitanje, ne samo političko – a jeste i političko pitanje prvog reda – nego vrijednosno pitanje. Članstvo u atlantskoj zajednici – starijoj i očigledno dugovječnijoj od izvikane evropske zajednice – je, naime, pitanje – mira.
Proces integracije Bosne i Hercegovine u NATO ima dugu, komplikovanu i zapetljanu istoriju. Međutim, umjesto hronologije – koja je započela sa članstvom u Partnerstvu za mir – bitnije je za budućnost i za odluke koje će očigledno morati da donesu neki od ključnih aktera, sagledati tačku u kojoj se proces nalazi trenutno.
Nakon četiri godine tavorenja od 2010. godine zbog uslova koji se odnosio na uknjižavanje lokacije perspektivne vojne imovine – ukratko, lokacija koje koriste jedinice Oružanih snaga BiH – prvi ozbiljan pomak ostvaren je 2014. godine. Zahvaljujući isključivo Željku Komšiću, tada samo u svojstvu predsjednika stranke, „knjiženje“ imovine, odnosno ispunjavanje uslova za aktivaciju Plana za članstvo u NATO (Membership Action Plan – MAP) bilo je ključni uslov za formiranje Vijeća ministara nakon Opštih izbora 2014. godine. U jednom trenutku, krajem 2015. godine postojali su ozbiljni izgledi za aktivaciju MAP-a, ali su evropski skeptici u Alijansi, između ostalih Njemačka i Holandija uspješno osujetili uglavnom američko tursko zagovaranje aktivacije MAP-a.
I pored toga, zbog istorije je važno da se zna da su za godinu dana koliko je DF bila dio većine i Vijeća ministara uknjižene 24 lokacije. Za tri godine nakon što je SDA za ljubav Dragana Čovića izbacila DF iz vlasti, samo šest.
Politička i lična cijena koju je platio Komšić, DF, i cijeli niz ljudi koji je bio u uključen u taj proces bio je ogroman: od cijene na izborima do višegodišnje i sinhronizovane hajke medijskih organa HDZ i SDA. Za to vrijeme, SDA je uglavnom „prosperitetno dijelila“ upravne i nadzorne odbore, svodeći bosanskohercegovačku političku računicu na prostor između BH Telecoma i Elektroprivrede BiH i vulgarno čerečenje tih i drugih javnih monopola.
Protivljenje Rusije procesu procesu integracije BiH u NATO bilo je jasno, javno i očigledno od početka. Naime, u julu 2015. ruski ambasador u BiH, Petar Ivancov odstupajući od dotadašnje prakse koja se uglavnom svodila na igornisanje Ministarstva odbrane, zatražio je sastanak sa rukovodstvom ministarstva. Ivancov je na sastanku bez rezerve iznio ruski stav: „I pored toga što vidimo određeni stabilizirajući uticaj od Eu integracija, ne vidimo perspektivu u članstvu BiH u NATO.“ Na diplomatskom jeziku: učinićemo sve što možemo da BiH spriječimo da postane članica NATO.
Pored protivljenja članstvu BiH u NATO, distinkcija između EU i NATO integracija je naročito bitna i ima vrlo jasnu političku pozadinu. Rusija se, naime, ne protivi procesu – članstvo je već druga stvar – zato što je režim Milorada Dodika uspio proces EU integracija pretvoriti u proces postupnog podrivanja suvereniteta BiH. Mehanizam koordinacije, koji je kantonima i entitetima dao veto na pitanja iz vanjske politike, je naime Dodikova, a ne Čovićeva ideja. I samo su potpuni politički analfabeti mogli pristati na takvo što.
Trebale su najmanje dvije godine da SAD i saveznici ozbiljno shvate razmjere i malignost ruskog uticaja kako u regionu, tako i u BiH. Nakon pokušaja „obojene kontrarevolucije“ u Makedoniji, te pokušaja državnog udara u Crnoj Gori, uz umješanost elemenata bliskih GRU, ruske vojne obavještajne službe – za detaljan uvid u rusku strategiju u Crnoj Gori vrijedan dokument je izvještaj Foreign Policy Research Institute Hanging by a Thread: Russia’s Strategy of Destabilization in Montenegro, koji su napisali Reuf Bajrović, Vesko Garčević i Richard Kraemer – postalo je jasno da Rusija ima vrlo jasan plan za region bivše Jugoslavije, u čijoj je osnovi održavanje permanentne nestabilnosti.
Stoga zeleno svjetlo za Plan za članstvo BiH u NATO u decembru prošle godine predstavlja jednu od najvažnijih odluka ne samo u poslijeratnoj istoriji ove zemlje. Komšićeva odluka, kojoj se SDA za sada nevoljko, ali ipak priklonila, da imenovanje novog Vijeća ministara uslovi usvajanjem prvog Godišnjeg nacionalnog plana (Annual National Plan – ANP) nije refleksija samo mudrosti i važnosti njegovog izbora u Predsjedništvo BiH – a jeste i to – nego i politički prioritet prvog reda za sve stranke koje su se dosad svrstale s ove strane linije podjele u slučaju članstva u NATO.
Jedini problem koji, uslovno govoreći, građanski blok stranaka ima u ovom trenutku je Naša stranka: ne samo zbog toga što je u potpunosti kidnapovala građansku političku agendu, dok je koliko jučer bila u krevetu sa medijskim organima Dragana Čovića kakvi su Dnevnik i Poskok, nego i zato što u izboru između članstva u NATO i žive ograde, NS dosljedno bira živu ogradu. Postoje, naime, samo dvije moguće koalicije u BiH u ovom trenutku: NATO ili anti-NATO koalicija. I nema nimalo „nijansi sivog“ niti prostora za manevrisanje.
Milorad Dodik i SNSD ne moraju nikad ući u Vijeće ministara. Trenutno VM je bolje od bilo kojeg u kojem će sjediti ministri ili ne daj Bože premijer iz SNSD-a. I upravo zbog Komšićevog izbora u Predsjedništvo BiH, Dodik po prvi put otkako je došao na vlast nema dobre opcije.
Za zaključak, jako je bitno ko su članovi Predsjedništva BiH. Bilo je 2014. godine, kao što je i danas. To je prva linija jedine važne borbe koja se vodi u ovoj zemlji. Pitanje članstva u NATO, naime, je pitanje vrijednosti: tu se dijelimo za one koji su za mir i one koji planiraju nove ratove.
Piše: Emir Suljagić
(Vijesti.ba)