Sasvim je „razumljivo“, da bi počinilac u ovakvim i sličnim slučajevima 

– ako je počinilac musliman – bio terorista, kao što je sasvim „razumljivo“, da bi počinilac u ovakvim i sličnim slučajevima – ako počinilac nije musliman – bio psihički bolestan, ukratko nenormalan čovjek.Piše: Sergio Šotrić

Nova godina je samo nekoliko minuta mlada, ponoć je upravo staru godinu otpremila u istoriju, građani slave na ulicama njemačkog grada Bottrop-a, vatromet, rakete, petarde, ljudi su opušteni, na trenutak zaboravljaju sve privatne i svjetske probleme, nasmijana lica, zagrljaji, najljepše želje za sretnu budućnost…

Istovremeno, jedan 50-godišnji Nijemac vozi svoj automobil srebrne boje – vozi ludo. On je kao lovac u potrazi za „divljacima“ – u ovom slučaju strancima – ljudima, čiji predci nisu rođeni u Njemačkoj. Njega izjeda mržnja prema strancima, prema drugima i drugačijima, on u grču pritiska papučicu gasa, njegov automobil (srebrne boje) juri kroz tamu Novogodišnje noći…
On na nekoliko mjesta bezuspješno pokušava da nedužne ljude zgazi gumama svog automobila (srebrne boje), pokušava da usmrti ljude za koje on misli, da nisu kao on, da su drugačiji, da su stranci… On sjedi za volanom, sa namjerom da ubija, da nasilno prekine što više života ljudi, koje nikada u životu nije ni sreo ni vidio.

U gradu Essen-u mu ne uspijeva da ubije ljude, da se sa svojim automobilom srebrne boje zabije u gomilu njemu mrskih (nepoznatih) ljudi, da ih usmrti…
Sretne okolnosti, slučajnost…

U gradu Bottrop-u ljudi nemaju sreće. Slave opušteno na ulici, učestvuju u vatrometu, sanjaju o Novoj 2019., koja će im – nadaju se – donijeti mnogo zdravlja, ljubavi, sreće – u tom trenutku se automobil (srebrne boje) zabija u njih, gumeni točkovi gniječe ljudsko meso, ljudske noge, ruke, kičme.
Pucaju ljudske kosti, čuju se jauci, vrisci…

Nedugo zatim, policija uspijeva uhvatiti ovog 50-godišnjaka, koji svojim automobilom (srebrne boje) želi ubiti što više ljudi, koji – po njegovom mišljenju – nisu toliko vrijedni, kao što misli da je vrijedan on.
Mediji počinju izvještavati…

Ko je počinilac? Šta je njegov motiv?

Radi li se i ovaj put o “islamističkom teroru”?

Očekuje se najgori scenarij…

Da li ćemo narednih dana, sedmica, mjeseci biti na svakom koraku bombardovani specijalnim medijskim prilozima o terorizmu?

Da li ćemo – iz sata u sat – imati priliku da slušamo analize stotina takozvanih experata za „islamistički terorizam“, koji će biti pozivani kao specijalni gosti TV- emisija, kako bi svima nama predočili opasnosti, koje nedužne građane u Njemačkoj vrebaju „na svakom koraku“?

Da li će naslovne stranice novina i internet portala biti ispunjene alarmantnim naslovima, nakon čijeg čitanja ćemo opet iza svakog grma u Njemačkoj očekivati makar jednog bradatog “islamističkog teroristu”, koji je žedan naše krvi?

Da li će država opet „morati“ da investira milijarde eura, kako bi pojačala našu sigurnost? Još više kamera, još više betonskih prepreka, još više obavještajnih stručnjaka, još više prisluškivanja komunikacije građana?

Opet policija sa prstom na okidaču automatskih pušaka na ulicama?

Opet borbena oklopna vozila specijalne policije na trgovima?

“Olakšavajuće” medijske vijesti…

Počinilac je Nijemac (nije stranac), 50-godišnjak, vlasnik je automobila srebrne boje.

Dobro, ali ima i njemačkih državljana, koji su islamske vjeroispovijesti – šta ako je ovaj Nijemac ipak musliman?
Ako je ovaj Nijemac musliman, onda nema dileme – onda je ovo teroristički napad na naše građanske slobode, onda je ovo podli napad na našu demokratiju, onda je ovo „islamistički teror“, onda nam pod hitno opet trebaju policijci sa prstom na okidaču automatskih pušaka na našim ulicama, onda nema dileme – opet su nam neophodna borbena oklopna vozila specijalne policije na našim trgovima!

“Sreća u nesreći” – mediji NE javljaju, da je počinilac musliman…

Etablirani mediji o vjeri (ili nevjeri) ovog počinioca ne izvještavaju eksplicitno – mediji o tome disciplinovano šute – ali iskusni konzumenti mainstream medija u Njemačkoj iz ove medijske šutnje, o vjeri (ili nevjeri) počinioca, izvlače logičan zaključak – počinilac nije musliman.

Kada bi počinilac kojim slučajem bio musliman, mainstream mediji bi upravo tu činjenicu stavili u prvi plan izvještavanja o ovom terorističkom aktu i o prvim saznanjima istrage.

Pošto mediji šute o vjeri (ili nevjeri) ovog počinioca, vlasnika automobila (srebrne boje), iz te medijske šutnje zaključujemo – počinilac “srećom” nije musliman.
Uhhhh „dobro je“, ovaj put se ne radi se o „islamističkom terorizmu“…

Mediji ne izvještavaju o vjeri (ili nevjeri) počinioca (jer nije musliman), mediji ne izvještavaju da li je počinilac možda katolik, ili možda protestant (evangelist), ili možda pravoslavac, ili možda budista, ili možda ateista…
Mediji šute o vjeri (ili nevjeri) počinioca, ali mediji vrlo precizno izvještavaju napr. o boji automobila počinioca – naime „vrlo je važno“ – tako reći od „presudne“ je važnosti, da su nas mediji izvjestili o boji automobila ovog počinioca, njegov automobil je – kažu – srebrne boje…

Mediji ne spominju terorizam (pošto počinilac nije musliman), „logično“ zaključujemo da se ovdje „ni u kojem slučaju ne može raditi“ o terorizmu, jer svjesno (sa predumišljajem) barbarsko gaženje nedužnih ljudi gumama automobila (srebrne boje), od strane počinioca koji nije musliman, koji iz rasističkih poriva – mržnje prema strancima – pokušava lišiti života što veći broj nedužnih ljudi, „logično“ nije terorizam.
Dobro, kužim…
Ali šta je onda: svjesno (sa predumišljajem) barbarsko gaženje nedužnih ljudi gumama automobila srebrne boje, od strane počinioca koji nije musliman, koji iz rasističkih poriva – mržnje prema strancima – pokušava lišiti života što veći broj nedužnih judi, na ulicama Njemačke – u sred EU – ako nije terorizam?

No, na našu „sreću“, i ovaj put će nam sve ove nejasnoće „najbolje“ objasniti njemački mainstream mediji…
Mediji nas pravovremeno izvještavaju, prešućujući vjeru (ili nevjeru) počinioca, vlasnika automobila (srebrne boje), da je ovaj 50-godišnji Nijemac rasista, da su motivi ovog njegovog djela (a ne terorizma) rasističke prirode.
Mediji nas pravovremeno izvještavaju, da je i ovaj počinilac vjerovatno psihički bolestan, da vjerovatno ima neku psihičku boleščinu, što znači da uopšte nije normalan čovjek.

Iz medijskih izvještaja možemo logički zaključiti:
da je počinilac, koji nije musliman, imalo normalan, on ne bi u sred Njemačke – u sred EU – sjeo u svoj automobil (srebrne boje), kako bi sa predumišljajem gazio nedužne ljude, kako bi automobilskim gumama gniječio ljudsko meso, kako bi automobilskim branikom lomio ljudske kosti.
Ne, ni jedan počinilic, koji nije musliman, ne čini tako nešto, ako je normalan čovjek.

Jer, suprotno tome – počinilac, koji bi kojim slučajem bio musliman, koji bi u sred Njemačke – u sred EU – sjeo u svoj automobil (srebrene boje), kako bi sa predumišljajem gazio nedužne ljude, automobilskim gumama gniječio ljudsko meso, automobilskim branikom lomio ljudske kosti, takav jedan počinilac – ako bi bio musliman – uopšte ne bi bio psihički bolestan – on bi bio terorista.
Sasvim je „razumljivo“, da bi počinilac u ovakvim i sličnim slučajevima – ako je počinilac musliman – bio terorista, kao što je sasvim „razumljivo“, da bi počinilac u ovakvim i sličnim slučajevima – ako počinilac nije musliman – bio psihički bolestan, ukratko nenormalan čovjek.

Kužite?
Sasvim „logično“ i „razumljivo“.

Možda će se, iz ovog unisonog izvještavanja njemačkih mainstream medija, mnogima nametnuti i zaključak, da muslimanski počinioci neljudskih djela uopšte nisu podložni mnogobrojnim psihičkim oboljenjima – da se u njihovom slučaju radi o sasvim normalnim teroristima.
Moguće je takođe, da se mnogima nametne zaključak, da su počinioci neljudskih djela, koji nisu muslimani (nije bitno šta su – bitno je da nisu muslimani), vrlo podložni raznim psihičkim bolestima, da oni jednostavno nisu normalni – da se u njihovom slučaju radi o sasvim normalnim luđacima.

Bilo kako bilo – ovaj put smo u Njemačkoj imali „sreću“ u nesreći.
Ovaj put, nakon ovog barbarskog čina, na TV-u nema stotina specijalnih emisija o terorizmu, ovaj put na ulicama nema do zuba naoružanih specijalaca – sa prstom na okidaču automatskih pušaka, ovaj put nema oklopnih borbenih vozila na trgovima, ovaj put nema stotine „eksperata“ na temu terorizma, koji daju hiljade (dobro plaćenih) intervjua, ovaj put nas ova medijska tema neće pratiti dan i noć – danima, nedeljama, mjesecima…
Ovaj put će mainstream mediji već sutra izvještavati o nekim drugim temama.
No, ne po prvi put, ovaj i slični napadi na druge i drugačije u Njemačkoj, su „na našu sreću“ samo još jedan slučaj za psihijatre.

Ovaj put žrtve napada jednog psihički bolesnog Nijemca – vlasnika automobila (srebrne boje) – nisu Nijemci, ovaj put su teško povrijeđeni ljudi porijeklom iz Sirije i Avganistana.
Jedna 46-godišnja žena iz Sirije je teško povrijeđena, lebdi u smrtnoj opasnosti, hitno je operisana. Njen 48-godišnji suprug, njihove kćerke (16 i 27 godina) su takođe povrijeđeni. Dječak od 4 godine, njegova 29-godišnja majka iz Avganistana, jedna 10-godišnja djevojčica iz Sirije su takođe pretrpjeli povrede…

Vjerovatno su oni u Njemačku došli u potrazi za sigurnošću od rata i terorizma.
Njima međutim njemački medijski „eksperti“ nisu pravovremeno objasnili, da u Njemačkoj ima mnogo automobila (npr. srebrne boje), da u Njemačkoj živi veliki broj ljudi koji nisu muslimani (nije važno šta su oni, mogu oni biti i ateisti i budisti, kao što mogu biti i krišćani i agnostici), a da nekolicina tih ljudi, koji nisu muslimani, a koji su vlasnici automobila (npr. srebrne boje), imaju neko od psihičkih oboljenja – drugim riječima – da nekolicina njih uopšte nisu normalni – da se u ovim slučajevima radi o sasvim običnim luđacima, koji sa predumišljajem (iz rasističkih razloga) ubijaju nedužne ljude, koji automobilskim gumama gniječe ljudsko meso, koji automobilskim branikom lome ljudske kosti, koji ni u kojem slučaju „nisu“ teroristi (jer nisu muslimani), ali koji strancima u 2019. ne žele ni sreću ni uspjeh, nego smrt i teške tjelesne povrede.

Ja pukim slučajem nisam musliman, ja pukim slučajem imam automobil (koji nije srebrne boje), ja pukim slučajem živim i radim u Njemačkoj, ja sam pukim slučajem 50-godišnjak…

Ja još uvijek živim u „zabludi“, da je svjesno (sa predumišljajem) barbarsko gaženje nedužnih ljudi (bez obzira koje nacije, vjere ili nevjere oni bili) gumama automobila (srebrne i bilo koje druge boje), od strane počinioca, koji iz rasističkih poriva – mržnje prema drugima i drugačijima – pokušava lišiti života što veći broj nedužnih judi, nije ništa drugo nego terorizam, a da su svi teroristi (bez obzira koje nacije, vjere ili nevjere oni bili) psihički bolesnici, da teroristi jednostavno nisu normalni ljudi.

P.S.

U trenutku nastajanja ovog teksta, još uvijek traju analize njemačkog državnog tužilaštva, da li je ovo savezno tužilaštvo nadležno da pokrene istragu u ovom slučaju. U slučaju da njemačko Savezno Državno Tužilaštvo ipak preuzme vodeću ulogu u istrazi ovog slučaja, ovaj napad bi – u skladu sa državničkim ingerencijama – morao biti okarakterisan kao teroristički akt.
A ako to (i ovaj put) ipak ne bude slučaj za savezno Državno Tužilaštvo, biće to (i ovaj put) slučaj za psihijatre.

(Vijesti.ba / Tacno.net)