Reisul-ulema Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović poručio je danas da je potrebno razvijati duh borbe za istinu i pravdu,

te osnažiti ljude da ne posustaju u toj borbi. – Vrijeme koje je pred nama zahtijevat će naša velika pregnuća i odricanja. Iskušenja neće biti mala za naš narod i našu zajednicu. Ostat ćemo snažno posvećeni odbrani naših vrijednosti, našem bratstvu i zajedništvu u Islamskoj zajednici – izjavio je reisul-ulema Kavazović

Obraćajući se prisutnim na predramazanskom savjetovanju koje je Rijaset Islamske zajednice organizirao danas u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, reisul-ulema je jasno ukazao na značaj jedinstva.

– Jedinstvo muslimana i bratstvo među njima je jedna od naših primarnih briga. Ono je neraskidivo povezano s našim opstankom na ovim prostorima. Moramo biti svjesni da izgradnju zajednice i njeno održavanje u životu, nije moguće postići bez uspostave jakih i postojanih veza među vjernicima. S tog stajališta, graditi zajednicu znači ujedno graditi i bratstvo među muslimanima, a to je proces koji podrazumijeva stalno kretanje, sa svim svojim poteškoćama, uzbrdicama i strminama, preprekama i zastojima – kazao je reisul-ulema.

Reisul-ulema je ovom prilikom govorio i o slobodi govora, podsjetivši da su ta sloboda i pravo stečeni teškom mukom, a da neprijatelji slobode govora nisu nestali, niti će. Ocijenio da je pitanje s kojim ćemo morati živjeti i u budućnosti jeste pitanje “naše spremnosti na žrtvu, našoj spremnosti da se odupremo prisili u nastojanju da nas se ušutka”.

– Kada sam ranije upozoravao na to da će Zajednica biti napadnuta i da će ju se pokušati ušutkati, upravo sam mislio na naše pravo da slobodno govorimo. Ovo naše pravo možemo zaštititi samo našom spremnošću da prihvatimo borbu i podnesemo žrtvu, pa i pod cijenu da budemo procesuirani i zatvarani. U toj našoj borbi, nećemo se predati – naglasio je, između ostalog, reisul-ulema.

Agencija MINA obraćanje reisul-uleme Kavazovića prenosi u cijelosti:

“Radujem se našem susretu kojeg svake godine upriliči Uprava za vjerske poslove, a povodom nastupanja ramazana. Ovo je jedan od najvažnijih susreta unutar naše zajednice. Zahvaljujem direktoru Uprave Mensuru Malkiću na naporu kojeg su učinili da se ovaj naš susret organizira, kao i na dobrodošlici i pozdravima koje su nam uputili.

U godini iza nas imao sam mnogo značajnih susreta s vama, tokom mojih obilazaka naših džemata i ustanova ili ovdje u Sarajevu. Svaki od tih susreta bio je za mene prilika da vidim nesebični napor i posvećenost naših ljudi u činjenju za opće dobro ljudi. Pri tome mi se još jednom potvrdila svijest o važnosti emaneta i odgovornosti koju nosimo.

Jedinstvo muslimana i bratstvo među njima je jedna od naših primarnih briga. Ono je neraskidivo povezano s našim opstankom na ovim prostorima.

To je ujedno i molba za sve nas da to bude neraskidivi dio svih naših ulemanskih napora u našim džematima i Zajednici u cjelini. Iako je središnja tema našeg današnjeg savjetovanja ramazan u našoj muslimanskoj porodici, ja o tome neću izravno govoriti, mada i ovo što ću reći ima svoju poveznicu sa onim o čemu ćemo danas ovdje razgovarati.

Netom iza nas je vrijeme u kojem se pokušavalo unijeti fitnu u našu zajednicu, forsirajući nakaradna učenja, čije osnove su slabe i sumnjive. Nije isključeno da ćemo tome svjedočiti i u budućnosti, na različite načine. Zato mi dozvolite da na ovom mjestu kažem nekoliko riječi u prilog tome.

Ljudi koji u sebi nose darove vjere, koji navještavaju Božiju riječ, koji nastoje ljude ponukati na dobro, a odvratiti ih od zla, moraju davati jasan naputak ka cilju kojemu trebaju ići. Naša platforma s koje nastupamo jeste: vjera u jednog Boga i bratstvo među vjernicima.

Bratstvo među vjernicima koje se nalazi u samom temelju naše vjere (Vjernici su braća, Kur'an naglašava) cilj je kojem zajednica muslimana teži i kojem mora biti stalno posvećena. Zajednicu vjernika je moguće graditi isključivo na temeljima bratstva, koje nije rezultat samo naših profanih, ljudskih napora. Prema našem vjerovanju, ono je dar vjere, njen neodvojivi dio.

Vjera u Boga i bratstvo među vjernicima su darovi koji dolaze s najvišeg mjesta, od Boga, prihvataju se srcem, i ostaju u dubini naše duše. To su užeta koja nas neraskidivo povezuju s našim duhovnim izvorima, s našom egzistencijom, kako s onom duhovnom tako i s ovom fizičkom. Svemogući Bog nas je stvorio pojedinačno, ali nas je vjerom povezao u bratstvo, u zajednicu ljudi, muškaraca i žena.

Zato želimo živjeti u bratstvu, jer želimo živjeti u ljubavi, u miru kao braća i sestre, u nadi da ćemo svi zaslužiti šefa'at Vjerovjesnika, a.s., i susret s Allahom, Gospodarom svjetova. Prema Vjerovjesnikovom hadisu, vjera je sama ljubav, jer, kako on kaže, niko od nas neće istinski vjerovati dok ne bude volio svome bratu, isto ono što voli i sam sebi.

Što bismo trebali činiti kako bi bratstvo među nama muslimanima bilo čvrsto i postojano? To je pitanje koje se iznova nameće, jer je ono egzistencijalno važno. Pitamo se, koji je to put kojim bismo ideju bratstva mogli unijeti u naše duhovno biće, kako bismo ga mogli učiniti dijelom naše žive vjere. Ovo jeste pitanje o kojem bih volio da promišljamo u ovom blagoslovljenom vremenu koje je pred nama. Čini mi se da bi zadatak uleme trebao biti da se prihvati tog posla i da taj cilj našoj zajednici učini jasnijim i vidljivijim.

Moramo biti svjesni da izgradnju zajednice i njeno održavanje u životu, nije moguće postići bez uspostave jakih i postojanih veza među vjernicima. S tog stajališta, graditi zajednicu znači ujedno graditi i bratstvo među muslimanima, a to je proces koji podrazumijeva stalno kretanje, sa svim svojim poteškoćama, uzbrdicama i strminama, preprekama i zastojima. Graditi bratstvo među ljudima i živjeti u njemu je slično životu u porodici. To je život koji zahtijeva strpljivo podnošenje, ustrajno njegovanje odnosa u zajednici, stalni napor i posvećenost višem cilju, miru među ljudima.

Zajednica je kao i porodica, krhka biljka, u njoj se ne dokidaju protivrječnosti, niti mogući sukobi među braćom i sestrama, kako bi to neki od nas očekivali. Naprotiv, zajednica je često izvor novih nesporazuma, stoga je neophodna naša stalna prisutnost i svijest o kakvoj je biljci riječ.

Ne upućuje li nas na to i dragi Bog stalnim ponavljanjem: Ve aslihu zate bejnikum (Popravite svoje međusobne odnose).

Ako hoćemo da postanemo u potpunosti svjesni poteškoća koje su pred nama, onda se moramo zapitati da li postoji nešto što nas muslimane više ujedinjuje od gorkih iskustva naših podjela. Nije li Vjerovjesnik upozorio zajednicu na tu opasnost, koja je realna, kada je rekao da će se ona podijeliti u sedamdeset i nešto frakcija. U isto vrijeme, ulema mora biti ta koja će različita gledanja miriti i pretvarati ih u milost, u nastojanju da ih se nadiđe putem svijesti o višoj vrijednosti u zajednici, o bratstvu, koje svoje ishodište i svoj imperativ ima u Božijoj riječi: Vjernici su braća.

Bratstvo vjernika, na čijim temeljima opstoji zajednica, postiže se u hodu. To se događa onda kada se kao braća i sestre susrećemo, kada obavljamo zajedničke namaze, kada izdvajamo iz našeg imetka zekat za zajednicu, kada zajedno obavljamo hadž, kada pozivamo jedni druge na iftar, kada zajedno podižemo i održavamo Božije kuće, kada brinemo o članovima našeg džemata, o našoj domovini, o našim poslovima, o sigurnosti naroda. Ovo su samo neki koraci na tom našem putu, kojima ćemo ojačati naše bratstvo i veze među nama.

Kao ulema moramo biti svjesni da postoje različita politička gledanja u našem narodu. Njih je moguće probaviti i harmonizirati samo dijalogom, kroz vrijeme. Međusobni dijalog u zajednici će produbiti naše unutarnje razumijevanje, stvorit će međusobno povjerenje i želju da se krećemo prema punom zajedništvu, kao braća i sestre. Naša je zadaća da insistiramo na dijalogu, na razgovoru.

Moramo i sami učiti i tako odgajati naš narod da su interesi pojedinaca promjenljiva kategorija, od danas do sutra. Da stranci štite svoje a ne naše interese, ma koliko nam se činilo da su nam prijatelji.

Ovo je surova stvarnost. A život je upravo takav, surov i okrutan. Moramo odbaciti naša naivna vjerovanja da se nekome možemo svidjeti i da ćemo samo zbog toga biti prihvaćeni. “O vjernici, pobrinite se o sebi” imperativ je koji je upućen našoj zajednici.

Podjednako tako važno je da primijetimo da bratstvo među muslimanima ne isključuje naš ljudski odnos prema drugima. Naše bratstvo je inkluzivno, bilo da se radi o rasnim, jezičkim, vjerskim, kulturnim i tradicijskim razlikama, one za nas muslimane imaju ishodište u Božijoj volji i Njegovoj mudrosti. Ići za tim da se te različitosti odbace, značilo bi ići protiv Božije riječi, koja nam je objavljena, čije prisustvo nas obavezuje. Tačno je i to da je u našoj povijesti, u odnosima s drugima ali i među nama samima, bilo teških trenutaka, koji još i danas uzrokuju bol. Tako nanesenu bol nam valja ublažavati a rane liječiti, lijekovima koji će dovesti do ozdravljenja, a ne onima koje će prouzrokovati novu bol i patnju. Najpouzdaniji lijek za to jeste Božija riječ. Ukoliko se prepustimo da nas vodi Božija riječ, razlike među nama nikada neće dovesti do sukoba, jer Božija riječ nas motivira da živimo sa svim našim razlikama kao braća i sestre, prihvatajući jedni druge.

Kao sljedbenicima posljednje objavljene Knjige, dužnost nam je poštivati povijesne teološke razlike među sljedbenicima knjiga i ulagati stalni napor u nadi da ćemo prevazići razmimoilaženja koja postoje. Razlike u teološkim gledanjima, koje postoje, ne trebaju nas zaustaviti, niti problemi na tom putu, na koje nailazimo, obeshrabriti. Naprotiv, oni treba da nam budu dodatna motivacija i izazov da se upustimo u dijalog, putem kojeg ćemo ih razumijevati i s Božijom pomoći rješavati.

Poštovana braćo.

Dozvolite mi da ovdje u vašem prisustvu kažem nekoliko riječi o nečemu što je suštinski važno, što se iznova nameće među nama, a nije posve novijeg datuma. Riječ je o slobodi govora. Slobodi da se razmišlja o prilikama i problemima s kojima se suočavamo i da ih se slobodno bez straha i progona od strane države iznosi u javnost. Ta sloboda i pravo su stečeni teškom mukom, za koju je plaćena visoka cijena. Neprijatelji slobode govora nisu nestali među nama, niti će. Slučaj hafiza Amir-ef. Mahića nas na to upozorava. Pitanje s kojim ćemo morati živjeti i u budućnosti jeste pitanje naše spremnosti na žrtvu, našoj spremnosti da se odupremo prisili u nastojanju da nas se ušutka.

Kada sam ranije upozoravao na to da će Zajednica biti napadnuta i da će ju se pokušati ušutkati, upravo sam mislio na naše pravo da slobodno govorimo. Ovo naše pravo možemo zaštititi samo našom spremnošću da prihvatimo borbu i podnesemo žrtvu, pa i pod cijenu da budemo procesuirani i zatvarani. U toj našoj borbi, nećemo se predati.

S druge strane, naša borba mora biti popraćena našom odgovornošću za iskazanu riječ. Sadržaj našeg govora mora biti primjeren situaciji, precizan i tačan, bilo da se radi o govoru u neposrednoj komunikaciji s ljudima ili govoru sa zvaničnog mjesta. Trebat ćemo o ovome razgovarati među sobom u skoroj budućnosti.

Draga braćo!

Pred nama je blagoslovljeno vrijeme ramazana, do susreta s ovim časnim mjesecom ostalo je nekih dvadesetak dana. Molim Allaha, dž.š., da nas sve obraduje Svojom milošću i da ga s hajrom dočekamo. Učinimo sve da sebe i našu zajednicu pripremimo za susret s Allahovom milošću, oprostom i spasom od džehenemskog azaba. Osokolimo našu zajednicu, naše ljude, muškarce i žene, da hode putem dobra, putem vjere. Neka nam je uvijek na umu Dan u kojem neće vrijediti ni imetak ni evlad, već ljudsko srce predano Bogu. Budimo spremni na žrtvu i odricanje, u svojim imecima i svojim životima, trudom i radom.

Razvijajmo duh borbe za istinu i pravdu, osnažimo naše ljude da ne posustaju u toj borbi. Vrijeme koje je pred nama zahtijevat će naša velika pregnuća i odricanja. Iskušenja neće biti mala za naš narod i našu zajednicu.

Ostat ćemo snažno posvećeni odbrani naših vrijednosti, našem bratstvu i zajedništvu u Islamskoj zajednici.

Želim se zahvaliti svima vama, svim imamima i džematlijama, u domovini i dijaspori, na svijesti koju ste pokazali tokom prikupljanja pomoći nastradalima u Turskoj i Siriji. To su naša braća, morat ćemo im pružiti još pomoći. Rijaset će razmotriti na koji način i u kojem obliku, uz savjetovanje s našim muftijama.

Želim još jednom svima nama posvijestiti da je Bejtul-mal materijalna snaga naše zajednice. U to smo se svih ovih godina, od kada je uspostavljen, mogli i sami uvjeriti. Budimo odlučni da muslimanima prenesemo ispravno tumačenje šartova naše vjere, bilo da se radi o imanskim, islamskim ili ihsanskim šartovima. Na nama je da im kažemo šta je ispravno, ali mi vlasti nad njima nemamo, oni su u vlasti Gospodara svjetova i On će ih pitati za ono što su uradili, nakon što smo im prenijeli Njegove naredbe i zabrane, riječi Njegove Knjige.

Neka nas Allah sačuva belaja i uputi Pravim putem.

Neka naša posljedna dova bude: Hvala Allahu Gospodaru svjetova!”      (MINA)   (saff.ba)