Održana naučna konferencija "Građanski aktivizam i otpor fašizmu kao izraz demokratije
i ljudskih prava - 80 godina od potpisivanja Zeničke rezolucije i 110 godina od rođenja Fadila Imamovića" SANADIN VOLODER: Tema Bošnjaci i antifašizam je izuzetno složena i kompleksna u istraživačkom i naučnom pogledu, ali je još izazovniji fenomen odnosa bosanskohercegovačkog društva, Bošnjaka, institucija, akademske zajednice, medija prema toj vrijednosti i naslijeđu našeg naroda. Bošnjaci su sredinom prošlog stoljeća, između ostalog pišući rezolucije, dizali glas protiv nacizma i fašizma spašavajući vlastiti život, kao i život svojih komšija Jevreja, Roma, Srba, kao i drugih antifašista, bez obzira na njihovo vjersko, rasno, nacionalno ili drugo opredjeljenje.
Iako su zadnjih godina ostvareni ogromni pomaci u istraživanju (pronađene dvije nove rezolucije Bugojno i B. Dubica) i obradi ove teme na bosanskom i engleskom jeziku najviše zahvaljujući vrijednom timu Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka prostora za djelovanje na terenu, istraživanje i pisanje ima jako mnogo. To je na najbolji način dokazala naučna konferencija "Građanski aktivizam i otpor fašizmu kao izraz demokratije i ljudskih prava - 80 godina od potpisivanja Zeničke rezolucije i 110 godina od rođenja Fadila Imamovića" koja je održana protekle sedmice u Zenici u organizaciji Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, odnosno Muftijstva zeničkog, Univerziteta u Zenici i Pravnog fakulteta te BZK "Preporod" Zenica.
Historija se opet ponavlja
Historija je najbolja učiteljica života i baš na primjeru Rezolucija El-Hidaje sa početka Drugog svjetskog rata to se na najbolji način vidi jer se isto zlo ponovilo 50 godina poslije. Bošnjaci Prijedora su 1942. godine digli glas za zaštitu Srba, dok su potomci njihovih komšija 1992. godine potomke potpisnika Rezolucije natjerali da nose bijele trake što je bio uvod u njihov nestanak. Društveni sistem, odnosna vlast u socijalističkoj Jugoslaviji kroz zatiranje bošnjačkog antifašizma je na najbolji način pripremila teren za masovne zločine i Genocid kroz dvostruku Agresiju na Republiku BiH. Nažalost, historija se opet ponavlja. Zadnjih mjeseci Bošnjaci i Bosna i Hercegovina proživljavaju najizazovnije vrijeme od stjecanja nezavisnosti jer je na sceni udruženo djelovanje fašističkih ideologija uz podršku „gospođe“ Evrope“, odnosno međunarodne zajednice.
Na ovu činjenicu je ukazao u svom obraćanju na otvaranju konferencije i reisu-ulema Kavazović riječima „dići glas protiv tog zla, javno ga osuditi i svijetu ukazati na njegovu opasnost, gesta je koja u našoj vjeri i kulturi zauzima istaknuto mjesto i emanira snažnu svjetlost“, te je ocijenio da "aktuelni trenutak nalaže mobilizaciju širokog fronta i uključivanje naših uglednika iz ovog vremena da se suzbiju negativne tendencije koje poprilično nalikuju onima iz 1941. godine i ciljano pokušavaju unijeti razdor i mržnju među naše stanovništvo".
Prisjećajući se Rezolucije koju su zenički Bošnjaci potpisali 26. maja 1942. godine, kao i jednog od njenih potpisnika, organizatora otpora fašističkim okupatorima, revolucionara i humaniste, zeničkog pravnika, advokata i suca Fadila Imamovića organizatori su dali doprinos afirmaciji bošnjačkog antifašizma kao temeljne univerzalne ljudske vrijednosti. Djelovanje zeničkih uglednika u teškim godinama Drugog svjetskog rata obnovljeno je 1992. godine kroz osnivanje Foruma građana Zenice. Jedna od ideja koja se izrodila iz ovog naučnog skupa jest pokretanje nagrade za građansku hrabrost koja bi nosila ime Fadila Imamovića. Nažalost, Bošnjaci nisu svjesni civilizacijskog dometa Rezolucija jer da takav društveni kapital imaju evropski narodi oni bi ovu temu imali u obrazovnom sistemu, dan potpisivanja bi se obilježavao kao dan slobode i solidarnosti, a potpisnici bi slavljeni kao nacionalni junaci.
Rezolucije su vjerski motivisan građanski otpor nepravednom djelovanju vlasti koje su imale jasne nacionalne dimenzije. Događaji koji su prethodili Zeničkoj rezoluciji su česta i nerazjašnjena ubistva Roma u travničkom srezu. Tu pojavu su tada Bošnjaci doživjeli kao i napad na svoju sigurnost i društveni poredak. Zenička rezolucija je imala izuzetnu pravnu snagu s obzirom da je kroz nju poražen pravni poredak NDH kojeg su upravo Romi bile žrtve. Značaj Zeničke rezolucije se vidi i kroz Bugojansku koja je njena kopija. Nažalost, ovu tematiku ne možemo prenijeti mladima kroz naš obrazovni sistem zbog političkog uređenja, ali i opće ravnodušnosti prema našoj historiji.
Organizatori su ovim naučnim skupom poslali tri izuzetno važne poruke kroz podsjećanje na 80 godina Zeničke rezolucije, afirmacija lika i djela Fadila Imamovića, koji je među najznačajnijim ličnostima u Zenici polovinom 20. stoljeća i treća poruka jeste ideja građanskog aktivizma i hrabrosti.
Diskriminacije Roma je konstanta gdje god oni žive bez obzira na promjenu vlasti. Islamska zajednica u BiH, odnosno Bošnjaci su popisali Rome muslimane u Srbiji kao odgovor na slučajeve pokrštavanja u Nišu između dva svjetska rata. Takav popis nije bio potreban u BiH jer nisu bili ugroženi. Bošnjački imami su pogrdni naziv Cigani stavljali još 1940. godine pod navodnike što se vidi iz arhivske dokumentacije vezane za Hasana Hadžiabdića, imama u Višegradu od kojeg su užički Romi tražili pomoć kad su počele pripreme za njihovu deportaciju. Muslimanske rezolucije nisu bile incident, već pravilo. Ljudi kao što su Fadil Imamović imalo smo u svim većim bošnjačkim gradovima. Ako na prvo mjesto stavimo prava nećemo ih ostvariti, ni u ličnom ni u kolektivnom pogledu. To je na najbolji način svojim primjerom dokazao upravo Fadil Imamović koji je stavio na prvo mjesto obavezu da sačuva prava drugih kako bi sačuvao društvo u kojem je živio u cjelini.
Segregacija Roma kroz ignorisanje u istraživanjima
Analiza odnosa nauke, a posebno historije prema Romima otkriva ogromne razmjere ignorisanja njihovog stradanja na tlu Evrope.
„Historija Roma između dva svjetska rata nije istražena.To je vrlo težak i zahtjevan posao koji oduzima mnogo vremena jer je nužno istraživanje lokalne historije. Ljudi danas teže za brzim diplomama, stjecanjem titula na instant način zbog čega ova tema nije privlačna, a tu jako mnogo griješe. Hrvatska ima napisanu knjigu od Romima od njihova dolaska do Drugog svjetskog rata. Mi nažalost te knjige nemamo, a za to je najodgovorniji Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Tamo se biraju teme preko kojih se lakše dođe do zvanja“, kaže dr. Senija Milišić.
On podsjeća da su i četnici vršili zločine nad Romima, a historija Roma u Srbije je nešto na čemu tek treba da se radi.
„O Romima se nakon Drugog svjetskog rata nije istraživalo i pisalo sve do uspostavljanja svjetskog dana posvećenog stradanju Roma na što se i uglavnom svela cijela priča o Romima u toku godine. Imamo jako puno organizacija koje se bave pitanjima Roma koje na taj način osiguravaju radna mjesta, a ono što urade je vrlo površno i pogrešno, a sredstva propadaju. Za sve dobre projekte potrebna su sredstva i da iza njih država stane, a historičari su odgovorni prema državi koja im daje platu za njihov rad. Na nacionalnoj historiji se radi malo. Ako analiziramo zadnjih 15-20 godina ozbiljnijih i velikih tema je jako malo. Pozitivni izuzetak je knjiga kolege Bandžovića o Bošnjacima i antifašizmu. Ta knjiga je izašla 2010. godine nakon decenijskog rada i ona je trebala i zaslužila da bude udžbenik historije, da se sa njenim sadržajem kroz škole upozna svaka generacija. Međutim, to ostvarenje izaziva kako zavist kolega koji nisu u mogućnosti da takvo nešto kvalitetno iznjedre tako i onih koji to osporavaju. S obzirom da drugi narodi nemaju ovakva dostignuća oni nama negiraju antifašizam i značaj rezolucija“, pojašnjava dr. Milišić.
Ona smatra da je na sceni jedno „pojednostavljenje“ svega što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu s ciljem da su svi jednaki i da su svi činili zločine i da se ta krivica sa jednih i drugih prebaci na one treće što nije tačno.
„Visoki predstavnik se nedavno slikao u Kiseljaku pod zastavom Herceg-Bosne, a mi znamo šta je u Kiseljaku urađeno pod tom zastavom. To je jedan sramni potez. Historija se ponavlja puno brže i pogubnije nego što je bilo u Drugom svjetskom ratu je tada nismo imali komunikacijske mogućnosti kao danas. Imamo primjer da u Drugom svjetskom ratu kada partizani ulaze u neko mjesto prvo pale urede Islamske zajednice. Zašto? Da se ne bi vidjelo koliko je stanovnika, da bi se tragovi jednog naroda izbrisali i na kraju krajeva da se prikrije i negira broj ubijenih što se ponavlja i kad je u pitanju Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu. To je primjer djelovanja u praksi „historija počinje od nas“ i manipulacije činjenicama“, zaključuje dr. Milišić
Suprotstaviti se historijskom revitalizmu
Dr. Ajdin Huseinspahić, profesor Pravnog fakulteta i predsjednik BZK „Preporod“ Zenica smatra da se u historiografiji i javnosti mnogo radi na jačanju narativa da su sve strane činile zločine i da name razlika.
„Pored sistemski i sistematski prikrivane i potiskivane istine nakon 1945. godine o zločinima nad Bošnjacima počinjenih od strane ustaša, četnika, ali i kolebljivih članova Narodnooslobilačkog pokreta (NOP) početkom i tokom Drugog svjetskog rata na području Bosne i Hercegovine, koja je od aprila 1941. godine bila uključena u Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), danas smo svjedoci forsiranog egalitarizma i nivelacije svih strana u oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini od 1992.-1995. godine, a koji je obilježila agresija susjeda na Bosnu i Hercegovinu, presuđeni udruženi zločinački poduhvat i genocid čije su žrtve prije svega bili Bošnjaci. Jedan od razloga takvog neadekvatnog pristupa, kamufliranog pod šinjelom nauke i objektivnog sagledavanja činjenica, jeste i već dokazano skrivanje istine iz Drugog svjetskog rata kad je riječ o stradanju Bošnjaka, ali i paralelno nametanje „režimske istine“ koje je imalo za cilj da krivicu i odgovornost za zločine četrdesetih, kao na kantaru, ravnomjerno podijeli na sve narode u Bosni i Hercegovini, a sve s ciljem da se provizornom izgradnjom bratstva i jedinstva kreiraju neki novi temelji samo prividne složnosti, a suštinske dezintegracije i razgradnje Bosne i Hercegovine, a čemu smo svjedočili s početka posljednje decenije XX vijeka“, smatra dr. Huseinspahić.
On ističe da u cilju što objektivnije opservacije valja posmatrati način na koji je neko djelovao i šta je radio, a ne kao jedino mjerodavno uzeti nečiji status unutar bilo kojeg, pa i fašističkog sistema u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata.
„Na koncu, budimo ponosni na Bošnjake koji su pišući Rezolucije spašavali obraz kulture, humanosti i prosvjetiteljstva u vremenu zla fašizma. Nemojmo se stidjeti njihovih pojedinačnih uloga, jer niti su koga etiketirali cvijećem naroda svoga niti su upućivali Apel narodu kao što su to radili u Srbiji najugledniji ljudi u zemlji pozivajući na lojalnost nacistima osuđujući partizanski otpor kao nedomoljuban. Apel su potpisala četiri srpska protojereja te 81 profesor beogradskog univerziteta uključujući i rektora uz podršku advokatske komore isti dan kad je i objavljen. Zajedno su nedićevci, ljotićevci i četnici odabrali osumnjičene komuniste među sugrađanima Čačka, da bi dan kasnije osnovali sud pod vodstvom mjesnog pravoslavnog svećenika i istaknutog člana Zbora, popa Dragutina Bulića koji je predavao u srednjoj školi tako da je poznavao uvjerenja učenika i profesora. Već u januaru 1942. godine oko 600 ljudi je osuđeno na smrt, a velik broj osoba poslan u koncentracione logore. I u drugim gradovima Srbije su osnovani njemačko-srpski prijeki sudovi“, zaključuje dr. Huseinspahić.
Građanska hrabrost u presudnom historijskom trenutku
Začetak rezolucija smatra se skupštinski zaključak Udruženja ilmije 'El Hidaje'” od 14. augusta 1941. godine. Da bi smo razumjeli tadašnje odnose u Islamskoj zajednici potrebno je istači da je El-Hidaja bila svojevrsna sindikalna organizacija imama i opozicija rukovodstvu Islamske zajednice. Kroz Rezolucije se dokazuje jedinstveno djelovanje Zajednice, a u slučaju Zeničke rezolucije to se potvrđuje kroz njeno potpisivanje u Sultan Ahmedovoj medresi i objavljivanje u Glasniku.
“El-Hidaje je pozvala muslimane da se, u duhu islama, klone svakog zlodjela, a državne vlasti da što prije zavedu red i sigurnost. Ovaj stav ima još veći značaj ako se uzmu u obzir izuzetno složene prilike u kojima je rezolucija donesena. Došla je u isto vrijeme kada su neki visoki funkcioneri režima, poput Džafera Kulenovića, uvjeravali javnost da se svi muslimani nalaze u ustaškom pokretu i kada ustaška vlast čini znatne napore da osigura podršku svom režimu. Prema jednom izvještaju Glavnog stožera Ministarstva hrvatskog domobranstva iz druge polovine septembra 1941. godine, 'Muslimani imaju razvijen osjećaj sažaljenja, pa ni u kom slučaju ne trpe nezgodan i nehuman postupak prema svojim bližnjima, makar ovi bili njihovi vjerski, pa i politički protivnici'“, ističe mr. Admir Lisica.
On ukazuje na historijsku težinu trenutka u kojem nastaju muslimanske rezolucije kada sile Osovine doživljavaju veliki napredak na širom Evrope, a na području Zenice ustaše i četnici združeno djeluju pod patronatom Nacista. Zbog važnih industrijskih kapaciteta u Zenici okupatorski obruč oko grada je bio izuzetno jak što povećava vrijednost Rezolucije koje su bile građanski otpor protiv tri okupatora.
„Jedan ovakav istup bio je izuzetno hrabar čin, posebno znajući na kakav su način nacističke i fašističke snage odgovarale svojim oponentima širom Evrope. Bošnjaci kao antifašistički opredijeljen narod nastojao je pokazati da su vjerske i nacionalne slobode svakog građanina podjednako važne, te da oni neće biti nijemi posmatrači u trenucima kada njihove komšije vode borbu za “život”, smatra mr. Lisica.
On podsjeća i na sličnosti u djelovanju Bošnjaka tokom Drugog svjetskog rata i Agresije na RBiH kroz rezolucije kao kolektivnu akciju, ali i hrabre podvige pojedinaca kao što je Derviš Korkut, muftija, Kurt, dr. Asim-beg Ćemerlić, Murat Dervišević sa sličnim događajima u toku Agresije na RBiH kao što je čuvanje srpskog sela Šašići nadomak Goražda od strane Armije RBiH, čuvanje crkava i druge imovine, poruke borcima Ramije RBiH hafiza Ismeta Spahića koji je u opsadi Sarajeva izgubio tri kćerke i unuka...
Tekst Zeničke rezolucije
„Zenički Muslimani održali su sastanak povodom upućivanja u sabirne logore Muslimana tzv. „cigana" iz Travnika i povodom glasina da će se isto tako postupiti i s ostalim Muslimanima tzv. „ciganima" Herceg-Bosne, pa su nakon svestranog proučavanja ovog za islamsku zajednicu vrlo važnog pitanja konstatirali slijedeće:
Sveta, uzvišena i zakonom priznata vjera islam ne poznaje podjelu ljudi po rasi i klasi. Jedino priznaje razlikovanje po uljudbi i pojedinačnoj vjernosti, pošto su najpribraniji i najplemenitiji kod Boga dž. š. samo oni, koji se najtačnije drže propisa vjere.
Muslimani tzv. Cigani jesu sastavni dio muslimanskog elementa u Herceg-Bosni. Oni se ni po čemu ne razlikuju od ostalih Muslimana. Rađaju se i umiru kao Muslimani, vode se u istim matičnim knjigama, izvršavaju sve obrede islama, žene se i udaju sa ostalim Muslimankama i Muslimani ih nisu nikad ni smatrali, da su što drugo nego Muslimani, kao i ostali. Uvijek su sa ostalim Muslimanima jednako izvršavali vjerske i državljanske dužnosti a uživali su i ostala prava kao i svi Muslimani u svim vremenima svoje prošlosti i sadašnjosti. Svi Muslimani bez razlike ih i sada kao i uvijek smatraju dijelom svoga vlastitog i zajedničkog tijela te najenergičnije i najžešće osuđuju svako izdvajanje i razlikovanje ovih Muslimana od ostalih. Svi Muslimani hoće i jednodušno traže, da ovi Muslimani imaju isti položaj kao i svi ostali Muslimani Herceg-Bosne.
Pod pojmom „ciganin" imade se smatrati samo necivilizovani nomad (skitnica), koji nema stalnog nastana, niti određene uljudbe, nego se skita od mjesta do mjesta, provodi lupeški život i za koga ne postoje nikakve ni državne ni druge granice.
Postoji odredba Ministarstva unutrašnjih poslova od 30. VIII 1941. br. 32661/41, koja određuje da se u tzv. „bijele Cigane" Muslimane nema dirati, jer se isti imadu smatrati arijevcima. Stoga se na iste ne smiju primjenjivati nikakve mjere već određene i koje će se ubuduće odrediti protiv Cigana.
Prijepis ove odredbe se prilaže.
Radi toga su zenički Muslimani odlučili, da ove svoje zaključke i konstatacije upute svojim najvišim vjerskim vlastima, od kojih mole i traže slijedeće:
1) Da se najžurnije učini sve potrebno, da mjerodavni faktori pozovu sve upravne vlasti, da se odredba Ministarstva unutrašnjih poslova od 30. VIII 1941. br. 32661/41 strogo respektira i da se ovaj dio našeg muslimanskog elementa kao i svi muslimani, koji imaju svoja stalna boravišta i zanimanja, zaštite.
2) Da se najžurnije zatraži, da se svi oni, koji su već odvedeni u sabirne logore povrate svojim kućama i našoj muslimanskoj zajednici.
3) Da se zatraži od mjerodavnih faktora, da se one vlasti i organi, koji rade protivno ministarskoj odredbi od 30. VIII 1941. br. 32661/41 pozovu na odgovornost i privedu zasluženoj kazni.
U Zenici 26. svibnja 1942.“
Zenički Muslimani su se, kao što se vidi, obratili za intervenciju vjerskim oblastima. Tim povodom je Ulema medžlis u Sarajevu preko Ureda reisu-l-uleme uputio predstavku, tražeći da se Cigani - Muslimani zaštite od progona i upućivanja u koncentracione logore.
U odgovoru na tu predstavku službeno je obaviješten Ured reisu-l-uleme dopisom u kojem se među ostalim navodi:
»Ministarstvo unutrašnjih poslova na traženje potpredsjednika vlade brzojavno je izdalo nalog logoru u Jasenovcu, da se Cigani puste. Inače svim redarstvima i župama izdat je ponovni nalog, da Muslimane Cigane puste na miru i da ih ne smiju upućivati u logore, a logori su dobili nalog, da ukoliko koji Ciganin bude upućen u logor, da ga ne primaju.«
Odgovor na predstavku Ulema medžlisa u Sarajevu doslovce je objavljen u »Glasniku islamske vjerske zajednice«, god. X, br. 8, kolovoz 1942, str. 228-229. uz slijedeću instrukciju područnim kotarsko-mearifskim povjerenstvima i džematskim imamima:
»Dostavljajući vam prednje radi znanja i ravnanja upućujete se ujedno, da ubuduće pri svakom eventualnom ponovljenom slučaju odvođenja Cigana muslimana u sabirne logore zatraži povjerenstvo ili džematski imam od nadležne kotarske oblasti da se dotični odmah otpuste svojim kućama temeljem prednjeg saopćenja potpredsjedništva vlade i o tome istodobno izvijesti ovaj Ulema medžlis.« stav.ba