Sistemska diskriminacija i život na ivici siromaštva. Tim riječima osobe sa invaliditetom opisuju svoj položaj u Bosni i

Hercegovini (BiH) na Međunarodni dan osoba sa invaliditetom, 3. decembra.  BiH je 2010. godine ratificirala Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih nacija, no u praksi nije mnogo učinjeno na zaštiti i uklanjanju diskriminacije.

Iako nema jedinstvene baze podataka o broju osoba sa invaliditetom, procjenjuje se da ih u BiH ima oko 295.000. Podrška ovim osobama u nadležnosti je dva bh. entiteta, dok je u Federaciji BiH dodatno podijeljena sa1 0 kantona kao nižim nivoima vlasti.

Uzmi penziju vrati invalidninu

U parlamentarnoj proceduri u Federaciji BiH je nacrt novog zakona kojim se propisuju kriteriji za ostvarivanje materijalnih prava osoba sa invaliditetom.

Taj zakon, među ostalim, zabranjuje istovremeno ostvarivanje više prava, kao što su penzija i lična invalidnina.

To zabrinjava 30-godišnjeg Adnana Derviševića kojem je invaliditet procijenjen na 100 posto i ovisan je o pomoći roditelja.

Adnan iz budžeta Federacije BiH mjesečno dobija oko 400 maraka (oko 200 eura), što se odnosi na ličnu invalidninu, naknadu za tuđu pomoć, te ortopedski dodatak.

Uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja u međuvremenu je, kako kaže, ostvario pravo na invalidsku penziju. Iako je minimalna, ističe da dodatnih 450 maraka (280 eura) olakšava život.

No, tvrdi da bi zbog novog zakona mogao ostati bez polovine mjesečnih primanja.

Adnan za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže da takva situacija život osobama sa teškim dijagnozama pretvara u “nemoguću misiju”.

“Dakle, ja treba da živim sa minimalnom penzijom, a ostalo da sam plaćam. Penzija služi za pokrivanje troškova života, hranu i račune, a zna se za šta služi invalidnina”, ističe on.

Zabrinutost roditelja djece sa autizimom

Elvir Ćesko otac je 11-godišnjaka sa autizmom. Dječak ima stopostotni invaliditet i potrebna mu je 24-satna njega i pomoć.

Mjesečna primanja iz budžeta Federacije BiH, u iznosu od oko 380 maraka (oko 190 eura) ne mogu pokriti ni djelić troškova za sve neophodne terapije.

“To bukvalno nije dovoljno ni da pokrijete troškove goriva za mjesec dana koje vam treba da ga vozite na plivanje ili u školu, kamoli šta drugo”, kaže on za RSE.

Dječakov otac strahuje da će novi zakon dodatno umanjiti ova primanja.

Naime, novi federalni zakon predviđa da osobe sa autizmom, te drugim intelektualnim teškoćama budu svrstane u kategoriju sa nižim stepenom invaliditet.

Time im se praktično umanjuje iznos nakanade koju primaju za pomoć drugih osoba.

Iako je u tekstu zakona navedeno da se ova mjera neće odnositi na postojeće korisnike, Elvir smatra da ona neće zaobići njegovog sina koji svake tri godine mora prolaziti kroz proces revizije i nove kategorizacije invaliditeta.

“Šta je sa djecom koja tek trebaju da urade kategorizaciju. Dakle, ne mislim samo na svog sina, nego na svu djecu”, kaže on.

Osobe sa invaliditetom i njihove porodice upozoravaju da su minimalne novčane nakanade tek djelić mozaika u priči o izostanku sistemske podrške osobama sa invaliditetom u BiH.

Sa preprekama se, kažu, suočavaju na svakom koraku i uglavnom su prepušteni sami sebi.

“Nema dodatnih tretmana, edukacija, vannastavnih aktivnosti i sve je prepušteno roditeljima. Da se individualno bore, traže stručnjake, plaćaju privatno. Kako je naš dječak rastao tako je i problem rastao, jer apsolutno nije uključen u nikakve socijalne aktivnosti”, kaže Elvir.

Zbog novog zakona strahuje i i Aida Hrnjić, majka djeteta sa autizmom. Njen sin za tri godine mora ići na ponovnu kategorizaciju invaliditeta.
Uvjerena je da će mu tada mjesečna primanja biti umanjena.

“To znači da će za tri godine izgubiti pravo. Dakle, neće danas, ali za tri godine hoće sigurno. Tako će i svako drugo dijete. Sva djeca idu na revizije i garantujem da će svako izgubiti pravo”, kaže ona za RSE.

Zakon kao “zamka”

Vlada Federacije BiH je, tokom utvrđivanja zakona, u oktobru najavila da će na ovaj način biti unaprijeđen sistem zaštite za osobe sa invaliditetom.

Entitetska vlada tvrdi da zakon predviđa uvećanje naknada za lične invalidnine, tuđu njegu i ortopedski dodatak, a procjenjuje se da bi ono moglo iznositi do 200 maraka (oko 100 eura).

U Uniji udruženja i osoba sa invaliditetom BiH smatraju, pak, da zakon predstavlja “zamku”.

Ocjenjuju da je najavljeno uvećanje minimalno, imajući u vidu rast troškova života.

Iz resornog Ministarstva rada i socijalne politike Federacije BiH nisu odgovorili na upit RSE za razgovor o kritikama koje su upućene na novi tekst zakona te protestima osoba sa invaliditetom.

Zakon je upućen Parlamentu FBiH u formi nacrta i potrebno je da se o njemu izjasne oba doma ovog zakonodavnog tijela.

Diskiminacija među jednakima

Prava na invalidnine i ostale nakanade ostvaruju se temeljem različitih propisa u dva bh. entiteta. Dio politike iz ove oblasti je u nadležnosti kantona.

Primanja se razlikuju, a njihova visina ovisi o uzroku invalidnosti.

Naime, zakoni su “podijelili” osobe sa invaliditetom u tri kategorije.

Najlošiji status imaju tzv. neratni invalidi, a riječ je uglavnom o osobama koje tjelesna oštećenja ili intelektualne poteškoće imaju od rođenja ili djetinjstva.

Njima je u Federaciji BiH omogućena invalidnina samo u slučaju da im je invaliditet procijenjena na 90 i 100 posto. Osobe sa nižim stepenom invaliditeta isključene su i iz prava.

S druge strane, osiguran je bolji položaj ratnim vojnim invalidima, kao i nešto bolja situacija za civilne žrtve rata.

U praksi to znači da osobe sa 100-postotnim invaliditetom, a koje su svrstane u kategoriji “neratnih invalida” iz entitetskog budžeta mjesečno primaju oko 200 eura.

Istovremeno, osobe koje su isti stepen invaliditeta zadobile u ratu u BiH, devedesetih godina prošlog stoljeća, imaju mjesečna primanja koja dosežu do hiljadu eura.

Situacija ista i u Republici Srpskoj

Situacija u kojoj se nalaze osobe sa invalidietom ne razlikuje se mnogo ni Republici Srpskoj, drugom bh. entitetu.

Zakoni su ih “podijelili” također u tri kategorije. Primanja su različita, a najniža, koja ne prelaze 200 eura, i u tom entitetu imaju osobe sa tzv. neratnim ili civilnim invaliditetom.

Dodatni problem je i što prava na invalidninu nemaju osobe koje su tjelesno oštećenje zadobile nakon 18. godine.  “Čekamo da malo izađemo iz zime pa ćemo i mi ponovo krenuti sa aktivnostima i protestima”, kaže Radovan Ristić, iz Udruženja distrofičara regija Banja Luka.

On ističe da prava osoba sa invaliditetom moraju biti izjednačena, jer su i potrebe iste.

“Nemam ništa protiv toga da država daje ratnim vojnim po osnovu njihovih zasluga, ali potrebe su nam iste. Ne tražimo ništa nauštrb drugih, ali moramo biti jednaki jer svi trebamo platiti nekome za pomoć”, kaže on.

‘Nema političke volje’

Tanja Mandić Đokić, aktivistica iz Banje Luke, kaže za RSE da Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom UN u BiH nikada nije provedna, jer za to nema poliitčke volje.

Ističe da su naknade iz budžeta tek manji priče o obavezama koje vlasti imaju, a kojih se ne pridržavaju.

“Osobe sa invaliditetom trebaju da se obrazuju i zaposle jer uz invaliditet uvijek ide teško siromaštvo. Nakande su važne ali su tek jedna petina priče. Institucije su dužne da razviju i usluge u zajednici, pristupačan prevoz za osobe za invaliditetom. Tako treba da izgleda sistemska podrška”, kaže ona.

Osobe sa invaliditetom spadaju u najsiromašnije i najmarginalizovanije društvene grupe, ocijenjeno je u dokumentu “Analiza sistemske diskriminacije osoba sa invaliditetom po osnovu uzroka invalidnosti.”

U izvještaju objavljenom 2021. godine,institucija Ombudsmena u BiH poručila je da osiguravanje jednakog tretmana osobama s invaliditetom nije pitanje socijalne pomoći nego osnovnih ljudskih i prava.

(TIP/Izvor: RSE/Autorica: Marija Augustinović