"Za jedan nacionalizam sam bošnjački ekstremista, a za drugi velikosrpski redar.

Meni ta pozicija odgovara sve dok sam podjednako udaljen od oba ta nacionalizma koja razaraju moju zemlju."

Bivši logoraš, mirovni aktivista i novinar iz Prijedora Edin Ramulić zbog svojih stavova trpi napade stranačkih botova Stranke demokratske akcije koje ga „časte“ raznim pogrdnim imenima. Za njih je "čvarkojedac i velikosrpski redar", a za RTRS bošnjački ekstremista. Nedavno je „stekao“ popularnost i još pokoju uvredu jer je ljubazno premijeru FBiH Fadilu Novaliću objasnio da Dan bijelih traka u Prijedoru nije mjesto na kojem će političari dijeliti izjave novinarima i naslikavati se. S Ramulićem smo razgovarali o tom „incidentu“, ali i o drugim brojnim zanimljivim temama, a posebno o manipulacijama brojkama ubijenih u proteklom ratu. O toj temi rijetko ko kao Ramulić govori objektivno. I zato je izložen strašnim napadima stranačkih botova.

Već dugo se borite da svaka žrtva rata u BiH bude jednako tretirana. Kao bivši pripadnik Armije RBiH zajedno s bivšim pripadnicima Vojske RS i HVO-a odajete počast civilnim žrtvama rata u BiH. Smatrate li da ste u toj borbi ponekad sami, da nedostaje podrške politike?

RAMULIĆ: Političke stranke su gotovo u potpunosti preuzele komemoracije za civilne žrtve rata. Kontrolu ostvaruju ili preko udruženja koja financiraju ili preko vjerskih zajednica koje su u njihovoj službi. Problem je što svaka politika komemorira samo njima bitne žrtve. Civili koji su stradali kod neprijatelja nisu neko koga treba žaliti jer je neprijatelju još u ratu oduzeta ljudskost. Skoro tri decenije kasnije tu se ništa nije promijenilo.

Nas vojnike političari su iskoristili da ratujemo jedni protiv drugih, a to je za rezultat imalo stvaranje jednonacionalnih teritorija i ogromno stradanje civila. Sada koriste pogibiju i vojnika i civila radi očuvanja vlastitih dostignutih pozicija. Niti jedna od političkih stranaka na vlasti danas ne nudi ništa drugo osim onoga za šta se ratovalo, jedni rade na secesiji, drugi na uspostavljanju trećeg entiteta a treći „kao“ čuvaju državu, ali samo tamo gdje imaju potpunu vlast. Ne postoje nikakvi procesi u državi inicirani od strane vlasti ili međunarodnih institucija koji bi mirili nekad zaraćene ljude. Naprotiv kroz veteranske organizacije i slavljenje svojih heroja i vojnih uspjeha zemlja i njeni ljudi se drže podijeljeni, održavaju se stalni strah i neprijateljstvo.

U takvom ambijentu jesu neobične i važne pojave da veterani različitih vojski idu zajedno na komemoracije. To se dešava zahvaljujući strpljivom decenijskom radu ljudi iz Centra za nenasilnu akciju. Tamo gdje se pojavimo stvari ne ostaju iste. Protokoli se mijenjaju, obraćanja za govornicama budu sa manje teških riječi, mediji drugačije izvještavaju, a mislim i da porodicama žrtava bude lakše. Moj je utisak da se ljudi daleko bolje nose sa tragedijom u malim mjestima gdje su se desili strašni zločini, poput Stupnog dola, Bradine, Trusine nego u velikim gradovima gdje je utjecaj politike daleko veći.

IZMIŠLJOTINA KOJU SU PRIHVATILI DOKTORI NAUKA

U toj borbi često vodite bitku i protiv lažnih vijesti koje se (ne)namjerno plasiraju poput priče o samoubistvu snajperiste koja je kao istinita prenesena pa čak i tumačena od ozbiljnih ljudi u BiH iako je objavljena u tabloidu?

RAMULIĆ: Izmišljena priča o snajperisti nije objavljena u običnom tabloidu nego u crnom tabloidu u kojem se piše o vanzemaljcima, dječaku psu, ljudima sa krilima. Taj tekst je još 2000. godine prenijelo „Oslobođenje“ da bi na kraju ta izmišljotina zauzela četiri strane naučnog rada pod naslovom „Zločin nad djecom Sarajeva u opsadi“, koji potpisuje prof.dr. Smail Čekić i još tri autora. Pored njih kao potpisnici tog rada nalaze se još četiri doktora nauka u svojstvu urednika i recenzenata. Ne mislim da se to slučajno našlo u tom radu iza kojeg stoji najuglednija obrazovna institucija u državi Univerzitet u Sarajevu. Bošnjački naučnici okupljeni u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava decenijama proizvode upravo takve sporne materijale i „naučne radove“ kojima devalviraju sudski utvrđene činjenice ali i obesmišljavaju žrtve i ratna stradanja ljudi u Bosni i Hercegovini. To ne može biti slučajno, a naučnici sa takvim naslovima nisu neznalice pa da ne znaju razlikovati vjerodostojan izvor od izmišljenog ili podmetnutog.

U ovoj zemlji mogu proći i očiglednije izmišljotine. Anadoly agencija je tako u jednom nepotpisanom tekstu 2012. godine prenijela da je kod bivšeg logora Manjača pronađena masovna grobnica sa 540 leševa. Nekih osam godina su tu „vijest“ prenosili gotovo svi mediji sa sjedištem u Federaciji BiH, uključujući i javne televizijske servise. Zanimljivo da niko od medija, a ni službenik iz RS nije pokušao demantovati da je na teritoriji grada Banja Luka ekshumirana masovna grobnica veća od Tomašice. Političari, novinari i istoričari iz Banja Luke koji rado posežu za negiranjem genocida i drugih utvrđenih zločina na sudovima nisu se osvrnuli na izmišljenu masovnu grobnicu u njihovom gradu.

Jedno je sigurno, oni koji izmišljaju zločine i žrtve, pogrešno tumače sudski utvrđene činjenice i povećavaju brojeve veća su opasnost za izgradnju zdravog narativa o prošlosti od onih koji negiraju ili odbijaju da prihvate zločin počinjene u njihovo ime. 

Kako objašnjavate paradoks da vama, žrtvama ovog rata i čovjeku koji se borio u proteklom spočitavaju nedostatak patriotizma kada otvoreno govorite i tražite činjenice o proteklom ratu, a ne propagandu?

RAMULIĆ: Još je veći paradoks kada kažem da sam ja prije toga označen kao „bošnjački ekstremista“ i vođa „ekstremnog bošnjačkog udruženja“. Tako me označio javni servis RTRS u seriji priloga koje je potpisao tadašnji urednik informativnog programa Siniša Mihailović . Tužio sam ih, dobio na sudu, isplatili mi odštetu ali i dalje na njihovom portalu stoji da sam bošnjački ekstremista. Za jedan nacionalizam sam bošnjački ekstremista, a za drugi velikosrpski redar. Meni ta pozicija odgovara sve dok sam podjednako udaljen od oba ta nacionalizma koja razaraju moju zemlju. Ovdje je ekstremno ono što je normalno i što teži obnovi ovog društva na zdravim osnovama.

Često se olako barata brojkama stradalih u proteklom ratu. Kome trebaju napuhane brojke, koliko je važno da dobijemo tačne podatke o broju ubijenih civila u proteklom ratu i nabrojite nam nekoliko najgorih primjera prevuličavanja, kao i posljedice koje se time izazivaju? 

RAMULIĆ:Kako bi opravdali genocid srpski zvaničnici proizveli su lažnu brojku od 3.267 srpskih civilnih žrtava u Bratuncu, Srebrenici i okolnim selima. Na toj laži se i dalje insistira iako nemaju nikakvo uporište u službenim brojkama i istraživanjima. Na bošnjačkoj strani preuveličavanje brojeva u najvećoj mjeri dolazi iz pomenutog Instituta u Sarajevu. Oni su bili ti koji su insistirali na 200 hiljada bošnjačkih žrtava pa su onda primijenili formulu puta tri gdje god su mogli. Tu formulu prepoznajemo kod Prijedora gdje su tvrdili da je bilo 10 hiljada iako smo došli do broja žrtava 3.176, ili u Višegradu gdje se i danas komemorira tri hiljade žrtava, a u toj općini bilo je prijavljeno 1.028 nestalih osoba. Ta formula je primijenjena i na ubijenoj djeci Sarajeva i svugdje gdje ne postoje popisi žrtava i gdje se proizvoljno određuju brojevi. Ako se ti brojevi dovedu u pitanje, a mogu vrlo lako, onda se time dovode u pitanje i ratni zločini uopće. Onaj ko za 27 godina nije popisao i zadokumentovao žrtve namjerno je to uradio kako bi se sve te žrtve i njihova nedužnost mogli osporiti. Tu mislim i na državnu upravu, ali i na sve lokalne zajednice čije vlasti do danas nisu uradile vjerodostojne popise žrtava. A uglavnom niti jedna institucija i nivo vlasti time se nije bavio.

Pretrpjeli ste napad stranačkih botova nakon što ste premijeru FBiH Fadilu Novaliću rekli da nije vrijeme ni mjesto za obraćanje novinarima u blizini mirne šetnje povodom Dana bijelih traka u Prijedoru. Svima je jasno da nemate ništa lično protiv Novalića nego da je samo riječ o tome da ste time htjeli pokazati da Dan bijelih traka nije mjesto na kojem će se naslikavati visoki funkcioneri. Ipak, zbog toga su "junački" po vama osuli paljbu sa društvene mreže! 

 SDA I MEDIJSKA INFRASTRUKTURA

RAMULIĆ: Tog dana u Prijedoru nisam uradio ništa spontano, imali smo dogovor da političarima po svaku cijenu onemogućimo da iskoriste smrt prijedorske djece i bijele trake za ličnu i promociju njihovih stranaka.

Ono sa čime je SDA krenula na mene sa svojom medijskom infrastrukturom ogolilo je tu političku stranku do kraja. Između ostalog, proglasili su me impotentnim jer sam bespomoćan stajao pred puščanim cijevima dok su mi odvodili oca i brata u smrt. Za njih bi bio vrijedan član zajednice isključivo da su me upisali u „šehide“ i dostigli onih željenih 10.000 ubijenih Prijedorčana. Nadam se da će jednom shvatiti koliko su desetina hiljada nedužnih ljudi zatočenih po logorima proglasili impotentnim muškarcima jer nisu goloruki skakali na puške i tenkove. Stotine hiljada muškaraca Bošnjaka sa prostora pod kontrolom srpskih snaga ili HVO-a proglasili su impotentnim. Na kraju krajeva, zar se to ne odnosi i na muškarce Sarajeva koji su tri i pol godina „mirno stajali“ dok su im sa brda ubijali djecu i žene granatama i snajperima.

U nedostatku teže municije protiv mene proglasili su me „čvarkojedom“. Nije to uopće bezazleno, pogotovo ako to na FB zidu podijele vjerski fanatici poput izvjesnog Muderisa. U mom slučaju, zadnji put kada sam jeo svinjetinu jeste bio iz onih smeđih lanč paketa koje nam je kao borcima Armije R BiH dijelio onaj logističar Hadžija iz Visokog. Nekad bi te kesice sa natpisom pork bacali ali nekad je glad bila jača. Nije slučajno da baš sada, na tridesetu godišnjicu, nas Prijedorčane SDA nastoje proglasiti čvarkojedima. Da li su upravo zbog toga što nismo bili dovoljno dobri muslimani po njihovim mjerilima 23. aprila 1992. godine u Bosanskoj Krupi potpisali sporazum sa srpskom stranom da Rijeka Una bude linija razgraničenja, a nas iz banjalučke regije prepustili nemilosti njihovim partnerima iz SDS-a? (o sporazumu vidjeti u presudi Gojku Kličkoviću).

I na kraju, kako komentirate činjenicu da su mnogi mladi koji nisu osjetili rat jer tada nisu bili ni rođeni, po društvenim mrežama vrlo ratoborni. Ne znaju šta je rat ni kako on izgleda. Kakvu poruku biste poslali mladima koji su zatrovani nacionalizmom?

RAMULIĆ: Jedan moj prijatelj je kad su ga pitali poslije rata kako je bilo, rekao: iskopaj sebi rupu u šumi i tamo prenoći, doći ću ja ujutro, donijeti ti čaj pa te pitati kako je bilo, a još niko nije pucao na tebe. Rat je jedna neprestana tegoba i apsolutni gubitak vlastite slobode u svakom smislu. To što će neko profitirati, što će se tatini sinovi izvući, što ćeš mrznuti, kisnuti, skapavati od umora, što ćeš izgubiti nekoga bliskog ili dijelove tijela, nije najgore što te može snaći u ratu. Najgore je to što ćeš jednog dana shvatiti kako je sve to bilo uzalud. (SB)