Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu temeljna je naučnoistraživačka ustanova za proučavanje nauke o jeziku u Bosni i Hercegovini,

pri čemu se još od svog osnivanja 1972. godine oslanja na svoja četiri područja programskog djelovanja – okupljanje kadra i kadrovski razvoj u lingvistici Bosne i Hercegovine, izgrađivanje funkcionalne organizacione strukture i efikasne organizacije rada, organizaciju sistemskog naučnoistraživačkog rada u području savremenog (standardnog) jezika u Bosni i Hercegovini i historije našeg jezičkog standarda te podizanje nivoa lingvističkog obrazovanja i širenja opće jezičke kulture u Bosni i Hercegovini. U naučnoistraživačkom radu usmjerava se na proučavanje historije literarnog jezika u Bosni i Hercegovini, na proučavanje savremenog jezika i jezičkog standarda te na primijenjenu lingvistiku (jezik u nastavi kao maternji i strani, školska i naučna terminologija i slično) i sintezu svih istraživanja jezičke problematike u Bosni i Hercegovini, naročito u oblasti dijalektologije.

Ova naučnoistraživačka ustanova pri najvećoj i najstarijoj visokoškolskoj instituciji u našoj državi ove godine obilježila je pedeset godina postojanja, što je bio povod organiziranja naučne konferencije “Razvoj lingvističke bosnistike”, a period iza nas također je za Institut za jezik bio uspješan i zbog realizacije niza značajnih projekata – najprije je predstavljen Konverter pisama – tradicijska pisma u Bosni i Hercegovini: bosanska glagoljica, bosančica i bosanska arebica, i više nego uspješno provedeni su tradicionalni Dani Instituta za jezik, Međunarodni dan maternjeg jezika bio je u znaku održavanja serije predavanja i radionica, a od prije nekoliko dana učinili su dostupnim za pretraživanje korpus starih bosanskih tekstova, i to kao Digitalni jezički anotirani korpus (DIJAK).

Dužnost direktora Instituta za jezik od sredine prošle godine obnaša Jasmin Hodžić, s kojim smo razgovarali o onome šta se uradilo i šta se namjerava uraditi u vremenu pred nama, a dotakli smo se i još jedne bitne, skoro nezaobilazne teme – jezičke politike u Bosni i Hercegovini.

STAV: Nedavno je Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu obilježio pedeset godina postojanja. Koliki je značaj jedne ovakve institucije za akademsku, ali i širu društvenu zajednicu?

HODŽIĆ: Pola stoljeća za jednu naučnoistraživačku ustanovu, ustanovu koja, nije zgorega napomenuti, jeste sama po sebi starija i od svih drugih bh. univerziteta osim Sarajevskog univerziteta, nije niukoliko zanemariva realnost, u konkretnom slučaju kao realnost polustoljetnog institucionalno organiziranog pristupa istraživanjima u nauci o jeziku u Bosni i Hercegovini. Čast mi je biti na čelu Instituta kao danas integriranog dijela Univerziteta u Sarajevu, temeljnog univerzitetskog centra u državi. Snaga naše institucije se možda najbolje prepoznala na prošlomjesečnom javnom predstavljanju u okviru svečanog programa manifestacije Dani Instituta za slovenski jezik u Ljubljani, gdje smo među drugim slavističkim naučnoistraživačkim lingvističkim centrima poput našeg (centrima poput npr. poljskog, češkog, slovačkog, makedonskog, srbijanskog/srpskog, hrvatskog i slovenskog jezičkog instituta) predstavili ključne rezultate našeg rada, počevši od dostignuća u istraživanju starih bosanskih tekstova, kroz monografije o bosanskoj redakciji staroslavenskog ili starobosanskog narodnog jezika koje ispituju jezik evanđelja Crkve bosanske ili npr. jezik srednjovjekovne bosanske epigrafike, pa preko ispitivanja bosanskih književnojezičkih specifičnosti u vremenu osmanske i austrougarske uprave Bosnom, naročito u eri tzv. predstandardnih idioma – kada smo po službenom nalogu osmanskih i austrougarskih vladinih struktura dobili i prve bosanske gramatike, te sve do jezika u modernom i savremenom dobu u kojem je sarajevski Institut i osnovan, upravo kao institucija koja će brinuti o općestandardnom jezičkom izrazu u službenoj upotrebi u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, kroz sistematski naučnoistraživački rad, najprije kroz proučavanje bosanskih dijalekata, jezika bosanskih pisaca i jezika u sredstvima javnog informisanja, i u sinhronijskoj i u dijahronijskoj perspektivi. Posebno mjesto u Institutu od samog osnivanja imala je i jezička politika kroz uređenje pitanja odnosa jezika i šireg društva, naročito pitanja upotrebe jezika u školstvu, ali i već spomenuto istraživanje historije jezika i predstandardnih idioma. Nadasve, u onom što je prethodilo samom osnivanju Instituta (i u suštinskom i u formalnom smislu) krije se također odgovor o njegovoj važnosti. Koliko ko danas može shvatiti i obuhvatiti značaj i važnost svega o čemu ovdje govorim, na svakom je pojedincu ponaosob i na zajednici u cjelini. Samo što, nažalost, stabilnu cjelinu društvene zajednice danas skoro da i nemamo. 

STAV: Na šta konkretno mislite kada spominjete ono što je prethodilo osnivanju Instituta?

HODŽIĆ: Ima tu mnogo stvari, bojim se da bismo prevršili obim ovog razgovora ako krenemo do u detalje s tim, ali navest ću ipak ponešto. Samo dvije godine pred osnivanje Instituta za jezik u javnosti su bile aktuelne dvije jezičke (naučne) ankete, anketa sarajevskog časopisa Život i anketa banjalučkog časopisa Prilozi. Učestvovali su najvažniji pojedinci naše nauke i kulture. Ono što budnom oku ne može promaći jesu prisutne skoro pa proročanske javne formulacije o hegemonističkom i paternalističkom odnosu prema našoj zemlji, i u jeziku i inače, koji bi (tj. ovakvi odnosi) u slučaju forsiranja na bh. tlu ravnopravnog utjecaja i zapadne i istočne jezičke varijante tada zajedničkog jezika mogli dovesti do gubitka bosanskohercegovačkog suvereniteta, a da je, nasuprot tome, Bosna i Hercegovina kao suverena republika u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji imala pravo da svoje probleme, u svim područjima i u jeziku, rješava sama. Jedni su se od hegemonizma, paternalizma, i možemo slobodno reći i jezičkog nacionalizma branili idalje kakvim-takvim srpskohrvatskim zajedništvom, a drugi bosanskom samosvojnošću, autohtonošću i autentičnošću, ali su i jedni i drugi tačno i nedvosmisleno iskazivali i isticali javne pohvale bosanskom jeziku i kontinuitetu književnojezičke tradicije i narodnog jezika kod nas, ali i radili u korist kolektivnog književnojezičkog izraza u Bosni i Hercegovini, samosvojnog i prepoznatljivog u odnosu na druge sredine.

STAV: U posljednje vrijeme proveden je niz značajnih projekata. Krajem prošle godine Institut za jezik, tačnije na Dan državnosti, poklonio je građanima Bosne i Hercegovine Konverter pisama – tradicijska pisma u Bosni i Hercegovini: bosanska glagoljica, bosančica i bosanska arebica, koji omogućava da tekst pisan savremenim (standardnim) pismima (latinicom i ćirilicom) bude napisan bosanskom glagoljicom, bosančicom i bosanskom arebicom, sinhronom (direktnom) konverzijom pojedinačnih grafema ili konvertiranjem cijelog teksta. Koja je korist u savremenom trenutku od upotrebe ovakvih alata?

HODŽIĆ: Dok neki i u Bosni i šire danas jedni drugima lupaju ćirilične ili latinične table istaknute na školskim zgradama ili drugim društvenim ustanovama ili križaju natpise na nepoželjnom pismu na poligrafičnim saobraćajnim znakovima (za ilustraciju pogledajte samo elegantno uklonjene ćirilične natpise na novom putu Stolac – Neum, kao da su ih prekrili isti oni koji su ih i postavljali), mi se okrećemo tipičnoj bosanskoj otvorenosti, toleranciji i integraciji, pa u javnom prostoru reklamiramo pet bosanskih pisama, dva u savremenom jeziku i tri tradicijska, gdje nam je cilj bio apelovati na javnost kroz slogan bosanskog bogatstva raznolikosti. Pazite, ne nužno različitosti, već upravo raznolikosti. Nijedno od pisama koje smo upotrebljavali ili koje upotrebljavamo nije izvorno s domaćeg terena (ovdje mislim nije ni srpsko, ni hrvatsko, ni bosansko), a sva ova pisma, taj pojavni izraziti civilizacijski čin, u Bosni smo, isto tako, civilizacijski očuvali i prihvatili, ali im dali i svoju lokalnu boju, ton i karakter. Neko će kod nas zbog dominantne upotrebe u tradiciji arebicu prirodno vezati najprije za muslimane, glagoljicu za katolike, a ćirilicu za pravoslavce, ali podsjetit ću sebe i vas da arebicom nisu pisali samo muslimani, da glagoljicom nisu pisali samo katolici i da ćirilicom niukoliko nisu pisali samo pravoslavci, a da su svatri ova tradicijska pisma također izrazito bosanska: da bosanska arebica ima svoja reformirana rješenja, da bosanska glagoljica ima svoj poluobli prepoznatljivi stil i da bosanska ćirilica ima svoju bogatu historiju i kontinuitet upotrebe, ali i svoje specifičnosti, što će, po priznanju, i samom Vuku Karadžiću poslužiti za kasniju reformu savremene ćirilice. Zamolit ću one koji me mogu čuti i po tome djelovati da, barem kod Sarajevskog aerodroma, javno postave natpis grada Sarajeva na svim tradicijskim i oba naša savremena pisma. Nego, da se vratim Vašem pitanju, učenje o pismima i poznavanje pisma, kako rekoh, izraziti je civilizacijski čin, i samo po sebi to jeste pažnje vrijedno koliko i važnost pojave pisma u svijetu i životu inače – a u konkretnom slučaju omogućit će vam čitanje starih bosanskih spisa i prodor u naše staro kulturno pamćenje i historiju.

STAV: I ove godine, kao i prethodnih, upriličeni su Dani Instituta za jezik. Riječ je o cjelomjesečnom programu koji okuplja najeminentnije stručnjake iz oblasti nauke o jeziku te na kojem, između ostalog, bivaju prezentirani i rezultati skorašnjih istraživanja na polju lingvistike i generalno filologije. S obzirom na to da ste prvi put bili na čelu tima koji je imao zadatak organizirati Dane, kako je to izgledalo?

HODŽIĆ: Već šestu godinu zaredom traje manifestacija Dani Instituta za jezik, između Međunarodnog dana maternjeg jezika (21. februar) i Svjetskog dana poezije (21. mart), i nema tu nekog Bog zna strogo prepoznatljivog čela – kome sine dobra ideja, on vodi – pa u međusobnom opuštenom  ali uvijek stručnom i, moramo li to priznati, poslovnom, ali često neformalnom razgovoru kolega u Institutu, najčešće u kratkim odmorima i pauzama u radu na drugim projektima, također se uradi puno, pri čemu kroz nove ideje isplivaju najkonkretniji, najvažniji i najzanimljiviji sadržaji, koji potom svoje mjesto nađu i u službenom programu Dana Instituta kao društveno angažiranom segmentu našeg rada. Tu sam od početka. Ovih šest godina forma zvaničnog programa se dosta ujednačila, a povod je uvijek isti – jezik i društvo, a srećom se između 21. februara i 21. marta nalazi i 1. mart (Dan nezavisnosti BiH) i 4. mart (Dan Instituta za jezik). Pazite, u najnovijim zakonskim okvirima već je prepoznat kao referenca volonterski rad za visokoškolsku ustanovu i zajednicu, konsultantski rad za zajednicu ili rad na oblikovanju javnih politika. Ovakva manifestacija je izrazito potrebna i korisna. Ponosni smo što smo na našim Danima imali službeno goste s nekoliko srodnih institucija van naše zemlje, npr. iz Makedonije, Crne Gore, Hrvatske ili Slovenije, ili domaće i strane istaknute pojedince s odabranom temom gostujućeg predavanja u vezi s uvijek aktuelnim i počesto preosjetljivim pitanjima jezika i društva. Naročitu vezu kroz ovu manifestaciju čuvamo i s našim učenicima i nastavnicima osnovnih i srednjih škola za koje uvijek pripremimo neki namjenski sadržaj, a nezaobilazan dio programa je i promocija izdanja Instituta za jezik.

STAV: U povodu Međunarodnog dana maternjeg jezika, koji se obilježava 21. februara, stručni tim Instituta za jezik napravio je jednu čitavu turneju širom Bosne i Hercegovine koja je uključivala predavanja, radionice, ali i brojne druge sadržaje. Koliko je važno podizati svijest kod takoreći običnog naroda o maternjem jeziku? I na kojem je nivou naša svijest o bosanskom jeziku?

HODŽIĆ: Poznato je koliko je jezik važan dio svih društvenih procesa. Često javno apelujem na sve koji obilježavaju Međunarodni dan maternjeg jezika da ne zaobilaze njegovu suštinu – a to je odnos službenog društvenog poretka prema upotrebi određenog službenog maternjeg jezika, a naročito u školstvu. Podsjetit ću, naša društvena zajednica kroz historiju i danas najpozvanija je da upravo na ovaj dan bude i najglasnija. I sami znate zašto.

A svijest – pa, s obzirom na to da starije generacije od moje nisu kroz školstvo imale mogućnost učiti o sebi, i s obzirom na to da su i današnji školski programi izrazito u zaostatku za najnovijim rezultatima u našoj nauci o jeziku, mislim da još i dobro stojimo, naročito kod običnog svijeta. Konstantne zabrane, progoni i napadi probudili su izgleda inat u bosanskom čovjeku. Ostaje još samo da malo bolje posložimo karte i možemo računati na dobitnu kombinaciju.  

STAV: Također, prošle je godine objavljeno i više novih izdanja Instituta? Isto tako, redovno izlazi i časopis Književni jezik?

HODŽIĆ: Bit će zanimljivo otkriti da smo do sada preko časopisa Književni jezik ukupno u ovih 50 godina objavili skoro 10.000 stranica, s više stotina autora u saradnji. Časopis je zasigurno jedan od referentnijih u državi i postaje prepoznatljiv i šire. I aktuelni broj koji izlazi krajem godine donosi naučnoj javnosti izrazito zanimljive sadržaje, možda neke i od epohalnog značaja. Također, prošla godina je za autore iz Instituta bila izrazito plodna, pa je od nas svega nekoliko naučnih i tako isto svega nekoliko stručnih saradnika, s kojima Institut raspolaže kao najmanja organizaciona jedinica Univerziteta u Sarajevu, naučna javnost dobila četiri nove pojedinačne monografije, kojima se, osim s naučnog pristupa, može prići i sa širim čitalačkim, gotovo beletrističkim iskustvom, jer su zasigurno zanimljive, važne i nadasve korisne i upotrebljive i za naše društvo u cjelini, pa vjerujem da se ne čitaju samo u uskim naučnim krugovima.

STAV: Ono što je najsvježije od projekata, korpus starih bosanskih tekstova dostupan je za pretraživanje kao Digitalni jezički anotirani korpus (DIJAK). Zahvaljujući doktorima nauka Lejli Nakaš i Mehmedu Kardašu, autorskom timu DIJAK-a, od sada je istraživačima u lingvističkoj bosnistici i široj slavistici dostupna rječnička baza bosanskih povelja, pisama, darovnica i epigrafskih tekstova. Ovaj bosanski elektronski rječnik će, kako je istaknuto, osim istraživačima, poslužiti i široj društvenoj zajednici, naročito svima onima koji se zanimaju za kulturnu baštinu srednjovjekovne Bosne. Koliko je generalno bitno poznavanje historije bosanskog jezika? I koliko je to polje do sada (ne)istraženo?

HODŽIĆ: Profesorica Nakaš i kolega Kardaš su odavno uključeni u skoro sve procese istraživanja historije jezika kod nas, a u samom Institutu objavili su do sada i po svoju jednu monografiju o tome. Nakon nekoliko mladih izdanaka koje je prof. dr. Dževad Jahić ostavio iza sebe, i u novije vrijeme nakon takoreći razgranate škole dijahronijske lingvistike i filologije u bosnistici koju kroz formirane pojedince oko sebe kao nove naučnike proizvodi i prof. dr. Lejla Nakaš, ovaj segment naše nauke o jeziku je, može se reći, u svom punom zamahu. Kolega s Instituta dr. Alen Kalajdžija u okviru svog institutskog projekta piše prvu Historiju bosanskog književnog jezika, a kolegica dr. Erma Ramić-Kunić je pokrenula dugoročni projekat izrade Historijskog rječnika bosanskog jezika – 1 tom (srednji vijek). Oboje su u Institutu izdali i više svojih monografija iz područja novije ili starije historije bosanskog jezika. Jako dobre rezultate u ovom polju imamo i na našim univerzitetskim jezičkim centrima u Tuzli, Mostaru i Bihaću, s profesoricom dr. Amirom Turbić-Hadžagić i mlađim kolegama dr. Edimom Šatorom, dr. Almirom Džanić i dr. Indirom Šabić. Projekat DIJAK nas je sve obradovao i nemjerljivo je važan. Koliko su nas šezdesetih godina prošlog vijeka radovali Dizdarevi Stari bosanski epitafi, Glasovi iz tmače i Stari bosanski tekstovi ili Hrestomatija srednjovjekovne bosanske književnosti prof. Herte Kune iz 1974. i druga Kunina istraživanja, toliko nas raduje sve ovo oko projekta DIJAK danas, pa i mnogo više. Očekuje se da u budućnosti DIJAK s početnog korpusa srednjeg vijeka bude proširen i na korpus krajišničkih pisama i još možda i korpus bosanske arebičke literature ili korpus naše usmene književnosti. Sve će to moći poslužiti za naš višetomni historijski rječnik, Bože zdravlja i rahatluka.

STAV: Iz Instituta za jezik upozoreno je da više od dvadeset evropskih jezika potencijalno neće preživjeti digitalnu eru. Ako pretpostavimo da su ti jezici rasprostranjeniji od bosanskog, šta onda bosanski jezik čeka u možda i ne tako dalekoj budućnosti?

HODŽIĆ: Hvala Bogu pa imamo pametnih i svjetski uspješnih pojedinaca u polju informacionih tehnologija, a i kadrovsko stanje u lingvističkoj bosnistici nikada nije bilo bolje. Ako budemo usko sarađivali interdisciplinarno, možemo očekivati pozitivne rezultate. No, sve će zavisiti od razvoja bosanskog društva u cjelini i odnosa prema digitalnoj eri. Jezik prati promjene u društvu i dobar i kvalitetan jezički standard teško će biti do kraja uspostaviti u društvu koje još nema dobar i kvalitetan ukupni društveni standard. Pozitivna je stvar što se kako-tako hvatamo u koštac s vremenom i reći ću ovdje da je kolega iz Instituta dr. Tarik Ćušić prošle godine o bosanskom jeziku napravio službeni izvještaj za projekat ELE (European Language Equality) ili Jednakost jezika Evrope, gdje se očekuje da se do 2030. godine u Evropi postigne tzv. digitalna jednakost jezika. Na sreću, već smo ove godine uznapredovali u odnosu na predočeni izvještaj za ELE, ali isto tako moram reći da smo u ovom segmentu tek u povojima, ali živi smo.

STAV: U Bosni i Hercegovini pitanje jezika nije isključivo pitanje struke, već nerijetko i politike. Svjedočili smo i svjedočimo kontinuiranim napadima na ime bosanskog jezika, posebno u manjem bh. entitetu. To je bio slučaj i u Sarajevu, što je, barem se tako čini, izgubilo na intenzitetu. Bile su čak i inicijative da se Institut za jezik preimenuje u Institut za bosanski jezik. Je li opasno da i u obrazovnom sistemu, u jednom mjestu, čak i u jednoj školi, imamo nastavnice i/ili nastavnike koji imaju dijametralne stavove o imenovanju maternjeg jezika?

HODŽIĆ: Mnogo je toga kod nas bezopasno što se čini opasnim, i opasno što izgleda bezopasno. Jezik je po definiciji i prirodna datost i društvena tvorevina i sasvim je očekivano da bude predmetom i sastavnim dijelom pitanja društvenog uređenja, društvenih procesa, zakonskih normi i slično. Problem nastaje kada se iz sfere upravljanja društvom (što je po definiciji politika) pređe u sferu dnevne i uskostranačke politike bez širih vizija, s ciljem pridobijanja uske političke i druge koristi, što je po definiciji politikantstvo. Još je gore ako uđemo u sferu ideologije i raznih -izama, kao što je jezički imperijalizam koji može dovesti do jezičkog genocida. Pazite, ova materija je izrazito osjetljiva i nastojat ću da budem jasan, iako ne znam koliko ćete me shvatiti u mojim poređenjima. Posegnut ću za nekim izrazito važnim paralelama i paralelizmima i možda će izgledati da okolišam, ali naprosto je mnogo laži u društvu, a istina će koristiti svakome. Možda javnost ne zna, ili neće da zna, ali u Bosni i Hercegovini, po mom skromnom uvjerenju, govorimo npr. o dva hrvatska i dva srpska jezika, nešto slično kao što, uostalom, govorimo početkom devedesetih i o dvije vrste bh. Hrvata i Srba, odnosno njihovih političkih ili drugih društvenih predstavnika kod nas. O imenima ne moram ni govoriti, uzmite samo najpoznatija hrvatska ili srpska imena naše javnosti koja nisu bila protiv Republike Bosne i Hercegovine i napravite im hrvatske ili srpske antipode u tadašnjoj Bosni i Hercegovini. Put nas, dakako, vodi iz (napadnute) Republike Bosne i Hercegovine u paradržavne tvorevine tzv. Srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu/Republiku srpsku i tzv. Hrvatsku republiku/zajednicu Herceg-Bosnu. Koliko samo Bosne u objema, ha? Spomenute paradržavne tvorevine su i javno kao praktični ideološki alat koristile srpski ili hrvatski jezik u svrhu velikodržavnih ratnih interesa protiv Bosne i Hercegovine (modelom tamo gdje je srpski jezik, bit će srpska država – u jednom dijelu Bosne i Hercegovine; odnosno prisilnom hrvatizacijom/kroatizacijom društva, pa i jezika i školskog sistema – u drugom dijelu Bosne i Hercegovine), što je, dakako, presuđeno kao zločin u okviru Haškog tribunala. Znamo li da je jezik dijelom Haške presude? U isto vrijeme na slobodnoj bosanskohercegovačkoj teritoriji u zakonskim osnovama priznaje se pravo na srpski i hrvatski jezik i javno propagira njegovanje tog prava u našem školstvu, ali sada već ne kao imperijalistički čin, nego kao čin afirmacije ljudskih prava i sloboda po zakonima nezavisne Republike Bosne i Hercegovine – i ovo je drugi hrvatski ili srpski jezik u Bosni i Hercegovini. Da sam upravu, dokazuju i saobraćajne tablice s hrvatskim i srpskim nacionalnim obilježjima (i saobraćaj je jezik), zatim hrvatske i srpske novčanice (i platni promet je saobraćaj), ali i namjenski oformljene hrvatske i srpske (i danas postojeće, paradržavne) pošte (i poštanski saobraćaj je jezik) u Bosni i Hercegovini. Molim Vas, kad odemo u to naše divno Brčko, i susrećemo se s divnim državnim obilježjima, možemo da biramo preko koje pošte ćemo se javiti svojima – u jednom gradu tri (nacionalne?!) pošte. Hej?! Zašto niko u javnom prostoru ne govori o tome? Zašto svi sve “znaju” o jeziku? Jezik je primarno pitanje sadržaja, naravno i imena, ali nemojte zanemarivati sadržaj. I nemojte zanemarivati okupiranu bosanskohercegovačku teritoriju s hrvatske strane, nema tu ništa “posebno” u “manjem entitetu”. Kakva je razlika između početka devedesetih i danas kada se i danas Bošnjacima izdaju svjedodžbe sa šahovnicom kao vodenim žigom i upisanim hrvatskim jezikom, odnosno, paralelno svjedodžbe sa srpskim jezikom i srpskim nacionalnim obilježjima, kao u paralelnom hrvatskom i srpskom školstvu kod nas s početka devedesetih? O sadržaju da i ne govorim... Je li javnost ovo zna ili ne zna? Bojim se, zaista, da se mnogo toga ne zna, i da, uslijed višedecenijske administracijske aždahe oličene u nakaradnoj društveno-političkoj aparaturi, svi mi samo gledamo preda se, u svoje kantone, svoje općine, distrikte i entitete, ne znajući šta se iza brda valja, prihvatajući onu crnogorsku: Śedi đe si, ni za đe si nijesi!

Ja ne želim da sjedim i glasno ustajem protiv svake nepravde.

Bosanski jezik je nezavisan koliko i bosanska država, i bosanski jezik se napada i napadan je koliko i bosanska država. Nama se otima i sadašnjost, izvlači nam se tlo pod nogama (naša država nije ničiji otirač!), a kamoli prošlost ili budućnost (lakše je hipnotisano projicirati “promjene” u prošlosti, a budućnost već od sadašnjosti zavisi). Je li preostaje još samo da propadnemo u zemlju?

STAV: Sve je više nastavnica i nastavnika maternjeg jezika, a sve manje funkcionalno pismene djece. Gdje smo zapeli? Koliko funkcionalnoj nepismenosti doprinosi društvo u cjelini, naš možda i nemaran odnos prema jeziku i generalno obrazovnom sistemu? Šta se može učiniti na popravljanju stanja? I ko bi trebao biti predvodnik tog procesa?

HODŽIĆ: Mi ćemo sačuvati obraz ako sačuvamo obrazovanje, a svjedočimo da nam je obrazovanje u krizi. Nemamo službeni zavod za izdavanje udžbenika koji će voditi brigu o udžbeničkoj politici (ne računam ove s paradržavnom orijentacijom), a i obrazovanje u cjelini je prepušteno manjim organizacijama društva (kantonima, distriktu, entitetu). Institut jeste upućen na škole, ali adresa za ovo pitanje jesu nadležni pedagoški zavodi i ministarstva obrazovanja. Fali nam koordinacije i mnogo nam fali suštine. Reforma mora krenuti od nastavnog sadržaja i udžbenika. Ja u ladici imam gotov projekat Praktične bosanske gramatike zasnovane na ishodima učenja.

STAV: Koji su profesionalni izazovi pred Jasminom Hodžićem u periodu pred nama, a koji pred Institutom za jezik?

HODŽIĆ: Ne računajući ovdje timske projekte u kojima učestvujem, reći ću da se uskoro od mene ako Bog da može očekivati monografija o bosanskom jeziku i školstvu, koja obuhvata period od početka modernog našeg školstva (s početka XIX stoljeća) do danas. Sljedeće, 2023. godine slavimo važan jubilej: Počeci bosanskog jezika u modernom bh. školstvu – dva stoljeća jedne značajne tradicije (1823–2023), ili aproksimacijski rečeno, možemo krenuti s kampanjom 200 godina bosanskog jezika i školstva.

Trenutno su u Institutu u pripremi dva nova Bosanskohercegovačka dijalektološka zbornika, što je naša tradicionalna serijska publikacija (jedan u završnoj fazi za ovu, drugi u pripremi za sljedeću godinu). Također, aktuelizirali smo projekat proučavanja bosanskih arebičkih rukopisa i već do kraja ove godine očekujemo da će iz štampe izaći dvije bosanske elifnice (početnice, slovnice), s ukopno nekoliko stotina stranica bosanskog arebičkog teksta (s faksimilima, latiničnom transliteracijom i uvodnom studijom). U završnoj je fazi i jedan dio istraživanja savremene terminološke leksike, čiji će rezultat biti Rječnik školskih termina i pojmova: bosansko-hrvatski i hrvatsko-bosanski, a u početnoj fazi je i sličan rječnik u kontrastiranju i komparaciji bosanskog i srpskog fonda školskih termina, što će, vjerujem, dobiti i višestruku praktičnu primjenu i korist. Pred nama je i rječnička obrada bogatog fonda bosanskih akcenatskih dubleta, što će pomoći u konačnom definiranju bosanske akcenatske norme, a gotovo pripremljena za štampu je i jedna onomastička monografija o toponimiji. Posebno nas raduje da je, naročitim angažmanom dr. Alena Kalajdžije kao urednika, spreman za štampu i Zbornik radova s Trećeg simpozija o bosanskom jeziku, ali odavno već i izuzetno važna monografija od preko 500 stranica o govoru Bošnjaka Inegjola u Turskoj, koju potpisuje uvažena prof. dr. Naila Valjevac.

Najavljujem i niz drugih izdavačkih poduhvata u dogledno vrijeme, od kojih posebno ističem monografiju o polustoljetnom radu Instituta te zbornik o institucionalizaciji nauke o jeziku u Bosni i Hercegovini, preko čega će se najbolje predstaviti ukupna naša djelatnost i programska orijentacija Instituta.  stav